Tuzlanski kanton zahvatilo je oko 2.500 klizišta, od toga u Tuzli ih je aktivno 1.800. Na stotine ljudi je evakuirano. Jedni su smještaj pronašli kod susjeda i rodbine, drugi su kuću morali zauvijek napustiti i završili su u kolektivnim centrima. Danas nemaju ništa i ne znaju hoće se li itko pobrinuti za njih, hoće li im država ili grad biti podrška.
Podne je. Sanja Ičić bi sada, da je u svom domu, od svakodnevnih obiteljskih obveza i priprema za ručak odmorila uz kavu. Svijet joj se srušio 17. svibnja kada je morala izaći iz svog doma. Odvezli su je autobusom. Ona, suprug, djeca, bolesni otac, svekar i svekrva smješteni su u jednu sobu u Omladinskom kampu u Kiseljaku kod Tuzle. Sanja deset dana ništa nije jela. Samo je plakala.
"Prvih dana bila je katastrofa. Ne možeš se naviknuti. Mali je rekao: 'Mama, ja neću ovdje spavati'. Svi smo počeli plakati - jer smo izašli svi iz svojih kuća. Ali iz dana u dan, kad su počeli ti doručci, ručci, večere, niko nije navikao ni na tu nečiju hranu, ali pošto sam ja tu sa tri bolesnika - svekar, svekrva i otac, a nisam ni ja baš zdrava, moram se nositi s tim. Plakala sam možda nekih 10 dana iz dana u dan. Ovi koji su nas primili su dolazili s ambulantom da me tješe i neke su mi terapije davali. A onda sam jednom rekla sebi šta ću, moram izdržiti. Kad mogu svi, moram i ja", kaže Ičić.
Jednu sobu dijele jedna velika ili dvije obitelji, a tri obitelji imaju jedno kupatilo. Za Emina Ahmetovića, koji ovdje živi sa suprugom i troje djece, ovakav život više je nego težak.
"Ja ne mogu... Kad gledam djecu, kad sam još molio da dođu iz Crvenog križa da vide, ja sam napolju s djecom bio - pod kišom, pod vjetrom, ali nisu dolazili. Ja se nisam osjećao nikako, kad gledam ovo troje djece male, imam i curicu veliku, onaj kaže gladan, onaj kaže žedan, ne smiješ vodu davati, a nema se vode gdje kupiti, to je osjećaj... Bio sam u ratu mali, ali nije ovako bilo", navodi Ahmetović.
Svi ovi ljudi uglavom su bili nezaposleni, živjeli su od nadnica i poljoprivrede. Sada kažu - bili su bogati. Imali su dom i svoju slobodu. Sada nemaju ništa.
"Nemam ja kupatila. Niti ima wc tu. U onaj wc idemo svi. Ja nekad idem kod Suljićke u wc. Otišla sam jučer kući gore, pa nek poginem – ušla sam i okupala se", riječi su Raseme Karić.
Svaki znak neizvjesnost liječe tabletama. Ne znaju što će biti s njima. Izgubili su sve.
"Popijemo kafu, onda idu ti doručci, terapije se podijele. Bude u pola dana, kako da vam objasnim, dođe ti neko na živce, smeta ti, pa ili bi plakao ili ne, ne znaš više ni gdje ni kako ni šta - pretrpi ovo, pretrpi ono, pa bi nekad i buknuo na nekoga, svašta nešto bude. Ali prođe i taj dan nekako, pa dođe i drugi", iskreno će Sanja Ičić.
Mnogi ljudi koji su ostali bez svojih domova nisu željeli u kolektivne centre. Stanovnici Paraćana kod Kalesije pored srušenih kuća čekaju da im se pomogne.
Vaš browser nepodržava HTML5
Stavovi mještana sela Paraći
Život ovih ljudi preko noći je postao noćna mora. Nemaju se kud vratiti, a kada netko i navrati od nadležnih u kolektivni centar, samo im kažu ostaju tu do daljenjeg. A ovdje se više živjeti ne može.
"Mi bismo voljeli da znamo da ćemo biti toliko i toliko, ali ne znamo ništa. Jučer nam je bila ta glavna komisija. Šta će biti sada s nama, da li ćemo se vratiti? Ali nemamo se gdje vratiti. Da je ono samo voda ušla u prostoriju, to bi drugačije bilo. Ali u mene je kuća popucala. Jedna strana potonula, jedna pukla, pa sad ne znam šta će biti", navodi Mevlija Ičić.
Emin Ahmetović u kolektivnom centru u Kiseljaku svaki dan moli da mu se pomogne.
"Ima stvarno što se tiče jela, ali nije to to. Svako voli da ima svoj krov nad glavom. Još nas niko nije obišao da pita šta nam treba. Ja se samo čudim što je Opština zakazala. Opština nikako nije dolazila ovdje. Socijalni radnik nije dolazio. Ja ne znam šta će biti sa nama, ovdje je osam porodica. Hoćemo li mi dočekati zimu ovdje? Ja ne znam", kaže on.
Imaju oni doduše, kažu, ovdje sve - ljude koji im pomažu, doručak, ručak i večeru, toplu kavu kad god požele. Paketi pomoći stalno im stižu. Imaju sve, a nemaju ništa.
