U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine deset dana je bila postavljena izložba novinskih karikatura i ilustracija pod nazivom "Umjetnost u mračnim vremenima".
Sabrane na jednom mjestu, karikature iz desetaka novina i publikacija Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske pružaju jedinstven uvid u nedavnu jugoslovensku prošlost. Izložba pokriva tri perioda: predratni, period ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te konflikt i epilog u Srbiji i na Kosovu.
Može biti da u zajedničkom iskustvu ljudi u bivšeg jugoslovenskog prostora i nije bilo vidljivije slutnje u vezi sa nadolazećom kataklizmom od onoga što su sugerisali naizgled jednostavni potezi tušem ili rapidografom na stranicama tadašnjih dnevnih i nedjeljnih listova.
Karikatura je svojom osnovnom filozofijom da prenaglasi ili neumjereno osjenči nedostatke, pojedinačne i kolketivne, socijalne ili političke, usmjeravala pogled i prema procesima od kojih se svjesno ili nesvjesno glava okretala.
Zato današnja, pa makar i ovako ograničena inventura onoga što se dešavalo u svijetu ilustracije, slici o jednom vremenu može doprinijeti više nego brojni simpozijumi kvazi istoričara. Jedan od najnagrađivanijih karikaturista sa ovih prostora Hasan Fazlić:
„Sretan sam da se ta izložba pojavila. To su karikaturisti sa protsora ex-Jugoslavije, one zemlje u kojoj smo mi živjeli, stvarali, pa bogami i afirmisali se. A što se tiče teme izložbe - kamo sreće da je neka druga, na temu ljubavi, bilo čega, samo ne na temu ove naše gologote jugoslovenske.“, kaže Fazlić.
Zadovoljstvo u nešto malo obuhvatnijoj formi pokazuje i jedan od najfrekventnijih i najproduktivnijih bh. kraikaturista Đoko Ninković:
„Nevjerovatno je da neko sabere, na prostoru gdje je prije 18 godina bio tako žestok rat, toliko karikatura i toliko karikaturista iz zemalja koje su bile toliko zavađene da su morale ratovati. Međutim, karikaturisti su ljudi koji su bili uvijek samo na jednoj strani, a to je strana pravde. I ovog puta kada sam se sreo sa karikaturistima iz Zagreba i iz Beograda, to su ljudi koji su isto razmišljali kao što sam ja razmišljao za vrijeme rata. I oni su bili jednostavno na našoj strani protiv tih ljudi koji su i poveli i vodili i završili rat.“, smatra Ninković.
Bez imalo odmaka, sa Ninkovićem sa slaže Fazlić:
„U biti, ja mislim da su mahom svi karikaturisti ostali na nekoj razini normale, ljudskosti i da nisu pristajali na ta događanja i na to sve što se zbivalo.“, uzvraća Fazlić.
Đoko Ninković, potpuno utemeljeno, ukazuje na potrebu da neke procese koji stidljivo isplivavaju ubuduće valja njegovati, generirati ih u ime započetog, dugačkog puta vraćanja povjerenja. S početka među ljudima sličnog svjetonazora:
„Ja mislim da bila najbolja investicija na Balkanu da se omogući da se ljudi druže što više. Jer tek tada kada se sastanu i počnu razgovarati u nekom normalnom ambijentu vidi se koliko su to isti ljudi, koji isto razmišljaju, isto govore. To bi trebalo čak i u školske programe da se uvrsti.“, uveren je Ninković.
Izložba o umjetnosti u mračnim vremenima, nažalost, a ovdje uvijek ima barem jedno „nažalost“, ukazuje na novu, bolnu činjenicu. Ko bi ga znao zbog čega sve, zbog vlastite subverzivnosti ponajviše, ova disciplina, svojevrsni ples između novinarstva i umjetnosti, protjerana je iz novina na ovim prostorima. Zašto li, sugeriše Hasan Fazlić:
„To su novinari koji su nikli sa ovim političarima, ovog novog kova. I oni su prvo, ono što im je bilo i najlakše, odstranili sve ono što im ne treba, jer oni su samo dovoljni sebi.“, zaključuje Fazlić.
I nikom drugom. Prije i poslije potopa.
Sabrane na jednom mjestu, karikature iz desetaka novina i publikacija Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske pružaju jedinstven uvid u nedavnu jugoslovensku prošlost. Izložba pokriva tri perioda: predratni, period ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te konflikt i epilog u Srbiji i na Kosovu.
Može biti da u zajedničkom iskustvu ljudi u bivšeg jugoslovenskog prostora i nije bilo vidljivije slutnje u vezi sa nadolazećom kataklizmom od onoga što su sugerisali naizgled jednostavni potezi tušem ili rapidografom na stranicama tadašnjih dnevnih i nedjeljnih listova.
Karikatura je svojom osnovnom filozofijom da prenaglasi ili neumjereno osjenči nedostatke, pojedinačne i kolketivne, socijalne ili političke, usmjeravala pogled i prema procesima od kojih se svjesno ili nesvjesno glava okretala.
Zato današnja, pa makar i ovako ograničena inventura onoga što se dešavalo u svijetu ilustracije, slici o jednom vremenu može doprinijeti više nego brojni simpozijumi kvazi istoričara. Jedan od najnagrađivanijih karikaturista sa ovih prostora Hasan Fazlić:
„Sretan sam da se ta izložba pojavila. To su karikaturisti sa protsora ex-Jugoslavije, one zemlje u kojoj smo mi živjeli, stvarali, pa bogami i afirmisali se. A što se tiče teme izložbe - kamo sreće da je neka druga, na temu ljubavi, bilo čega, samo ne na temu ove naše gologote jugoslovenske.“, kaže Fazlić.
Zadovoljstvo u nešto malo obuhvatnijoj formi pokazuje i jedan od najfrekventnijih i najproduktivnijih bh. kraikaturista Đoko Ninković:
„Nevjerovatno je da neko sabere, na prostoru gdje je prije 18 godina bio tako žestok rat, toliko karikatura i toliko karikaturista iz zemalja koje su bile toliko zavađene da su morale ratovati. Međutim, karikaturisti su ljudi koji su bili uvijek samo na jednoj strani, a to je strana pravde. I ovog puta kada sam se sreo sa karikaturistima iz Zagreba i iz Beograda, to su ljudi koji su isto razmišljali kao što sam ja razmišljao za vrijeme rata. I oni su bili jednostavno na našoj strani protiv tih ljudi koji su i poveli i vodili i završili rat.“, smatra Ninković.
Bez imalo odmaka, sa Ninkovićem sa slaže Fazlić:
„U biti, ja mislim da su mahom svi karikaturisti ostali na nekoj razini normale, ljudskosti i da nisu pristajali na ta događanja i na to sve što se zbivalo.“, uzvraća Fazlić.
Đoko Ninković, potpuno utemeljeno, ukazuje na potrebu da neke procese koji stidljivo isplivavaju ubuduće valja njegovati, generirati ih u ime započetog, dugačkog puta vraćanja povjerenja. S početka među ljudima sličnog svjetonazora:
„Ja mislim da bila najbolja investicija na Balkanu da se omogući da se ljudi druže što više. Jer tek tada kada se sastanu i počnu razgovarati u nekom normalnom ambijentu vidi se koliko su to isti ljudi, koji isto razmišljaju, isto govore. To bi trebalo čak i u školske programe da se uvrsti.“, uveren je Ninković.
Izložba o umjetnosti u mračnim vremenima, nažalost, a ovdje uvijek ima barem jedno „nažalost“, ukazuje na novu, bolnu činjenicu. Ko bi ga znao zbog čega sve, zbog vlastite subverzivnosti ponajviše, ova disciplina, svojevrsni ples između novinarstva i umjetnosti, protjerana je iz novina na ovim prostorima. Zašto li, sugeriše Hasan Fazlić:
„To su novinari koji su nikli sa ovim političarima, ovog novog kova. I oni su prvo, ono što im je bilo i najlakše, odstranili sve ono što im ne treba, jer oni su samo dovoljni sebi.“, zaključuje Fazlić.
I nikom drugom. Prije i poslije potopa.