Uoči ukopa oko 300 identifikovanih prijedorskih civila, ekshumiranih iz masovne grobnice Tomašica, udruženja žrtava zahtijevaju od vlasti Grada Prijedora da 20. juli proglasi Danom žalosti. To je još jedan u nizu pokušaja da se prekine sa negiranjem zločina u ovom bh gradu.
Suze je prate pune 22 godine. Provela ih je nadajući se da će dok je živa saznati bilo šta o svojim sinovima i mužu, koji su 23. jula 1992. godine odvedeni iz porodične kuće u Prijedoru. Trebale su proći dvije decenije da Hava Tatarević sazna istinu. Kosti šest sinova i muža pronađene su u masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je tragala za istinom, toliko joj je danas bolna.
„Mislila sam da će mi neki ostat' živ. Nisam znala da su svi pobijeni. A sad, nije lako. Uvijek sam mislila sa su se neki sakrili, da će nekada doći. Nisam znala da imaju tako dušu da mi pobiju svu familiju, i djecu... Kad sam saznala, bilo mi je, haman, i drago, da znam gdje su, pa da ih uzmem, da im nišan udarim – e, to sam razmišljala. I onda mi je bio šok, a sad je još gori šok.“, s tugom govori Hava.
Od sedmorice Havinih sinova, zločine u Prijedoru preživo je samo Suad. Tog 23. jula, kada su odvedena njegova braća i otac na put bez povratka, on nije bio kući. Ogorčen je, kaže, šutnjom onih koji su sve ove godine skrivali zločine u Prijedoru.
„Pa braću su odvele komšije, ovdje, iz sela Rasavci, imena su poznata. I evo, šute i danas, poslije toga kad je nađeno sve. Ko je pravio zločin? On šuti, normalno, skriva i dalje.“, kaže Suad.
Otvaranjem masovne grobnice Tomašica, sudbine mnogih Prijedorčana su otkrivene. Pronađeni su posmrtni ostaci više od 400 ubijenih. Radi se o nevinim žrtvama pobijenim u periodu između 20. i 23. jula 1992. godine, na području prijedorskih naselja Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo i Zecovi.
„20. jula 1992. godine desio se jedan od najvećih zločina na području opštine Prijedor u akciji etničkog čišćenja kojeg su izvele vojne i policijske snage tadašnje srpske Republike. U toku jednog dana ubijeno je blizu 1.600 civila.“, podvlači Duratović.
Iako nije želio govoriti o očekivanjima, s obzirom da gradske vlasti Prijedora godinama brane javna obilježavanja mjesta stradanja Prijedorčana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Duratović tvrdi kako bi odobravanjem, vlasti konačno pokazale na djelu ono o čemu godinama pričaju.
„Mislim da je krajnje vrijeme da se – 22 godine nakon svega onog što se dešavalo u Prijedoru – otvori jedna nova stranica tih međuljudskih, međuetničkih, međunacionalnih odnosa, a prvi korak ipak bi trebala da učini Gradska uprava i gradska administracija, na čelu sa gradonačelnikom Prijedora. Sam gradonačelnik bi time i praktično pokazao da su za njega svi građani Prijedora Prijedorčani, ono što on već godinama govori. To je do sada, nažalost, bilo samo na papiru, mi to praktično nismo osjetili. Ovim činom on bi pokazao i da Prijedor kreće nekim novim putem, da će ubuduće svi građani Prijedora i moći da se osjećaju kao Prijedorčani.“, apeluje na nadležne Duratović.
Na taj način su obilježili Svjetski dan bijelih traka. Kaže kako je javno obilježavanje neophodno za suočavanje sa prošlošću.
„Mi živimo u XXI vijeku, dobu interneta, gdje je nemoguće izbrisati ono što se desilo. Ta dva narativa se jednostavno u jednom trenutku moraju pomiriti - radi budućnosti svih Prijedorčana i Prijedorčanki. Javna obilježavanja, pogotovo u mjestima poput Prijedora gdje negiranje ratnih zločina dolazi sa samog vrha prijedorskih vlasti, veoma su bitna.“, zaključuje Hodžić.
Suze je prate pune 22 godine. Provela ih je nadajući se da će dok je živa saznati bilo šta o svojim sinovima i mužu, koji su 23. jula 1992. godine odvedeni iz porodične kuće u Prijedoru. Trebale su proći dvije decenije da Hava Tatarević sazna istinu. Kosti šest sinova i muža pronađene su u masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je tragala za istinom, toliko joj je danas bolna.
„Mislila sam da će mi neki ostat' živ. Nisam znala da su svi pobijeni. A sad, nije lako. Uvijek sam mislila sa su se neki sakrili, da će nekada doći. Nisam znala da imaju tako dušu da mi pobiju svu familiju, i djecu... Kad sam saznala, bilo mi je, haman, i drago, da znam gdje su, pa da ih uzmem, da im nišan udarim – e, to sam razmišljala. I onda mi je bio šok, a sad je još gori šok.“, s tugom govori Hava.
Od sedmorice Havinih sinova, zločine u Prijedoru preživo je samo Suad. Tog 23. jula, kada su odvedena njegova braća i otac na put bez povratka, on nije bio kući. Ogorčen je, kaže, šutnjom onih koji su sve ove godine skrivali zločine u Prijedoru.
„Pa braću su odvele komšije, ovdje, iz sela Rasavci, imena su poznata. I evo, šute i danas, poslije toga kad je nađeno sve. Ko je pravio zločin? On šuti, normalno, skriva i dalje.“, kaže Suad.
Otvaranjem masovne grobnice Tomašica, sudbine mnogih Prijedorčana su otkrivene. Pronađeni su posmrtni ostaci više od 400 ubijenih. Radi se o nevinim žrtvama pobijenim u periodu između 20. i 23. jula 1992. godine, na području prijedorskih naselja Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo i Zecovi.
Mirsad Duratović, Udruženje logoraša „Prijedor 92“
Oko 300 identifikovanih civilnih žratava rata biće ukopano 20. jula u Prijedoru. Zbog toga su iz Udruženja logoraša “Prijedor92” tražili od gradonačelnika Grada Prijedora Marka Pavića da ovaj dan proglasi Danom žalosti. Predsjednik udruženja, Mirsad Duratović:„20. jula 1992. godine desio se jedan od najvećih zločina na području opštine Prijedor u akciji etničkog čišćenja kojeg su izvele vojne i policijske snage tadašnje srpske Republike. U toku jednog dana ubijeno je blizu 1.600 civila.“, podvlači Duratović.
Iako nije želio govoriti o očekivanjima, s obzirom da gradske vlasti Prijedora godinama brane javna obilježavanja mjesta stradanja Prijedorčana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Duratović tvrdi kako bi odobravanjem, vlasti konačno pokazale na djelu ono o čemu godinama pričaju.
„Mislim da je krajnje vrijeme da se – 22 godine nakon svega onog što se dešavalo u Prijedoru – otvori jedna nova stranica tih međuljudskih, međuetničkih, međunacionalnih odnosa, a prvi korak ipak bi trebala da učini Gradska uprava i gradska administracija, na čelu sa gradonačelnikom Prijedora. Sam gradonačelnik bi time i praktično pokazao da su za njega svi građani Prijedora Prijedorčani, ono što on već godinama govori. To je do sada, nažalost, bilo samo na papiru, mi to praktično nismo osjetili. Ovim činom on bi pokazao i da Prijedor kreće nekim novim putem, da će ubuduće svi građani Prijedora i moći da se osjećaju kao Prijedorčani.“, apeluje na nadležne Duratović.
Emir Hodžić, odaje počast žrtvama
Uprkos zabranama načelnika Opštine Prijedor Marka Pavića, Emir Hodžić, čiji su otac i brat bili zarobljeni u koncentracionom logoru Omarska, među prvima je javno odao počast žrtvama. Prije dvije godine Emir je na glavnom gradskom trgu u Prijedoru stajao sam, a prošle godine u okviru Inicijative “Jer me se tiče” uz njega su stajali mladi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.Na taj način su obilježili Svjetski dan bijelih traka. Kaže kako je javno obilježavanje neophodno za suočavanje sa prošlošću.
„Mi živimo u XXI vijeku, dobu interneta, gdje je nemoguće izbrisati ono što se desilo. Ta dva narativa se jednostavno u jednom trenutku moraju pomiriti - radi budućnosti svih Prijedorčana i Prijedorčanki. Javna obilježavanja, pogotovo u mjestima poput Prijedora gdje negiranje ratnih zločina dolazi sa samog vrha prijedorskih vlasti, veoma su bitna.“, zaključuje Hodžić.