Predstavu „Mali mi je ovaj grob“ u Beogradu je na sceni Bitef teatra, prema tekstu dramaturškinje iz Srbije Biljane Srbljanović, postavio bh. režiser Dino Mustafić. Rađena je u koprodukciji pet kuća iz Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske.
Ova drama donosi priču o Sarajevskom atentatu i dolazi u pravo vrijeme, budući da se 2014. obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata.
U intervjuu za RSE Dino Mustafić kaže, između ostalog, da je ovaj pozorišni komad angažovane prirode jer želi otvoriti drugačiju perspektivu koja izlazi iz političkih i medijskih klišea lika i djela Gavrila Principa i ideja za koje se zalagala organizacija Mlada Bosna.
Mustafić: Na početku želim reći da je drama Biljane Srbljanović izuzetno vrijedno dramsko štivo, jedno od boljih koje sam pročitao u posljednje vrijeme, upravo jer se radi o zanimljivom ličnom i emocionalnom planu jednog velikog istorijskog događaja i likova. Nažalost, odnos prema činu atentata u Prvom svjetskom ratu danas najčešće implicira političke stavove i oni su, uglavnom, polarizirani u dilemi da li je taj akt akt teroriste ili akt nacionalnog heroja a niti u našoj predstavi niti drami to nije fokus kojim se mi želimo baviti. To je, prije svega, savremena lična, emocionalna drama upravo na način kojim se umjetnost može baviti istorijskim događajima jer način onoga čega se sjećamo i kako se sjećamo najbolje govori o našem sadašnjem trenutku.
U tom smislu, mi smo prišli cijeloj tematici Prvoga svjetskog rata iz vizure jedne generacije Mladobosanaca koji su željeli i vjerovali da mogu, prije svega, da dosegnu tako željno iščekivanu slobodu, a ta sloboda se, u tadašnjim istorijskim kontekstima, posmatrala kao jedan od vidova borbe – a ti oblici borbe bili su oružani otpori, atentati. Čak je Sarajevskom atentatu prethodilo nekoliko desetina u mnogim drugim gradovima Evrope – tako da mi polazimo od toga da je to priča o jednoj generaciji zanesenjaka, romantičara, idealista, na jedan način utopista koji su ostali vjerni do kraja svojoj ideji. Paralelno s tim, i u tekstu Biljane Srbljanović, postoji i ona mračna strana istorije – ona manipulativna, paradržavna, parapolicijska, obavještajna, koja zloupotrebljava bilo kakvu vrstu uzvišenih i plemenitih ideja, prlja ih i koristi ih za svoje najniže porive. To je ona strana koja vjeruje da istorija uvijek može da bude jedno kontinuirano zlo i nasilje, i ona je ovdje data uz jedan vrlo zanimljiv karakter Apisa, šefa Crne ruke – obavještajne službe Srbije koja je bila involvirana u Sarajevski atentat.
Mustafić: U predstavi postoje, kao i u tekstu, mnoge vrlo savremene reference iz moderne političke istorije Srbije. Predstava je angažovana na način kako ja vidim angažovani teatar a to je da vam taj teatar želi otvoriti neku drugačiju, novu perspektivu koja izlazi iz ovih, rekao bih, klišea političkih i medijskih, za koje smo naviknuti da vrlo često arbitriramo, donosimo presude, zaključne stavove i da smo u tim svojim argumentacijama vrlo isključivi a, zapravo, radi se o površnosti, o krajnjoj simplifikaciji. U tom smislu mislim da je naša predstava angažovana jer ima jedan jasan autorski stav - spisateljski, dramaturško-rediteljski i uopće umjetnički – i bavi se jednom univerzalnom vrijednošću i pričom a to je šta mi možemo iz istorije da naučimo. Cijela predstava je smještena u scenski prostor klaonice jednoga besprijekornog stroja istorije koji se pokreće s vremena na vrijeme kao zupčanik zla koji uzima i melje tu mladu generaciju i pretvara je u topovsko meso. Mislim da će predstava izazvati podijeljena mišljenja i različit odnos prema njoj, čak i kontroverze koje su pratile ovaj tekst i kada je napisan i publiciran jer je ovo jedna od rijetkih prilika da je dramski tekst štampan pa tek onda izveden na sceni.
Mustafić: Taj rat spomenicima traje dugo vremena. Nije samo karakterističan od perioda Prvog sjetskog rata. Taj rat spomenicima traje i od Drugog svjetskog rata, traje i u vremenu naše bliske prošlosti – devedesete godine i sada, na žalost, prenosi se i na Prvi svjetski rat. To govori o jednom neemancipiranom društvu u kojem mi još uvijek nismo, u vrijednosnom smislu, stvari poredali onako kako trebamo, zato što je ta istorija kod nas najčešće predmet strašnog retuša, moralnog relativiziranja, falsifikovanja činjenica. Mene ne čudi da se upravo kroz taj politički diskurs, prevashodno, odnosimo prema prošlosti, umjesto da govorimo - ili jezikom nauke, egzaktno, činjenično, ili ovo čime se umjetnici bave – jezikom emocije koji ima pravo i na fikcionalnost ali, svakako, nijednog trenutka ne napuštajući osnovnu dokumentarnu istinu.
Mustafić: To je suviše kompleksno pitanje da bih ja mogao tek tako odgovoriti. Sasvim sigurno da Princip nije zaslužio da su stope, mjesto gdje je izvršio atentat, izbačene iz Sarajeva, sasvim je sigurno da Muzej Sarajeva koji se zvao Muzej Mlade Bosne, muzej koji je imao dio posvećen Mladoj Bosni treba da bude mjesto u kojem će moći turisti i građani Sarajeva vidjeti kakva je to bila organizacija. Zašto?
Mlada Bosna je bila vrlo zanimljiva pojava na Balkanu početkom 20. vijeka. To su bili mladi ljudi, socijalanarhisti koji su čitali i prevodili svjetsku literaturu, imali emancipatorski kulturni projekat, borili se za status žena u društvenom smislu, imali su velikim dijelom i multietnički karakter. Oni nisu bili ideološki artikulisani, ali, u svakom smislu, to treba posmatrati kao početak određene revolucionarne misli. Oni su čitali Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića, prevodili Walt Whitmana, obrazovali se na Bakunjinu (Mikhail Bakunin). To je bila vrlo zanimljiva intelektualna grupa, intelektualni kružok sarajevskih srednjoškolaca, idealista. Zamislite sada srednjoškolce koji su bili sa takvim revolucionarnim zanosom i vjerom.
Sve do devedesetih godina mi smo o tim ljudima učili, u vrijeme Titove Jugoslavije, kao jednoj revolucionarnoj organizaciji, a onda je devedesetih naglo došlo do preokreta u kojima su etničke zajednice Bošnjaka i Hrvata u Bosni smatrale da je to bio pucanj u civiliziranu Evropu i teroristički akt, dok je srpska nacionalistička strana prisvojila Gavrila Principa kao nacionalnog heroja, mitskog junaka koji je postao borac za Veliku Srbiju. A sam Gavrilo Princip na sudu je rekao da je po nacionalnosti Jugosloven, da se zalaže ne za bilo kakvu državnu tvorevinu nego Republiku Jugoslaviju. Očigledno je da su sudski transkripti, činjenice i dokazi koje je najbolje u svojoj knjizi objasnio Vladimir Dedijer, bez ikakvog ideološkog filtriranja, devedesetih potpuno napušteni i počelo se govoriti o jednoj ili drugoj strani, i taj verbalni rat se sada prenosi na memorijalizaciju u smislu obilježavanja spomenika i spomen-prostora.
Mustafić: Bosna i Hercegovina je uvijek bila jedna vrlo zanimljiva zemlja zato što je anticipirala određene pokrete i promjene. U tom smislu, ovaj proces su ispratili bosanskohercegovački nemiri, socijalni bunt. Ima mnogo analogija sa onom željom i htijenjem Mladobosanaca za slobodom.
Naša sloboda je danas, čini mi se, u jednom drugačijem pojmu, a to je da je to pravo na život, pravo na dostojanstvo, pravo na rad, da nam se vrati nada kao sastavi dio bića jer je jako teško živjeti u savremenom svijetu a da su vam suspendirani ti vrlo bitni osjećaji nade. Ja mislim da „revolucionarno“ nije moguće očekivati, ili da će se mijenjati neke stvari tokom noći. Današnje revolucije, čak i kada su izvedene kao što one u arapskim zemljama, nisu donijele očekivane promjene, mnogi su režimi koji su došli umjesto ovih svrgnutih, autoritarnih režima, postali još retrogradniji i konzervativniji. Sve to govori da je taj prostor demokratije i emancipacije nešto što je jedan dugačak evolutivni put ali, u svakom slučaju, mislim da ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini je bila jedna vrlo važna socijalna i politička pobuna protiv jedne nove kaste – političke klase koja je sama sebi dovoljna. U tom smislu su Bosanci i Hercegovci sigurno pokazali svojim susjedima na Balkanu a, čini mi se i evropskoj javnosti, koliko je u Bosni – bez obzira što se dvije decenije radilo na njenom etničkom distanciranju na etnički monolitnim teritorijama – još uvijek taj klasni i identitet gladnoga stomaka važniji nego biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak.
Mustafić: Mislim da je to sasvim očekivano i jasno s obzirom i na temu kojom se predstava bavi, potencijal autorski – sve su to stvari koje će zanimati regiju a, sasvim sam siguran, i širu evropsku javnost.
Mustafić: Nadam se da će odbori formirani na nivou grada, koji bi se trebali baviti i kulturno-umjetničkim sadržajima, a ne samo protokolarnim, raditi na toj kulturno-turističkoj infastrukturi. Mi moramo shvatiti da je kultura, između ostalog, i kreativna industrija i da postoji mnogo razloga i prostora da poboljšamo svoju ponudu, da ljudima koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu pokažemo zašto je naša zemlja zanimljiva, zašto je Sarajevo kao grad važan u istoriji Evrope i da je to grad koji nije samo ponudio Evropi one vrijednosti kao što su početak rata ili opsada najduža u historiji čovječanstva, nego da je to grad koji kroz svoju historiju – koliko god bila burna uz svoje velike uspone i padove – bio grad jedne neobične potrebe i želje za životom, i da je to grad koji je, zaista, odbranio za jedno stoljeće svoj kozmopolitski duh i orijentaciju. To je grad u kojem – u to sam sasvim siguran kao rođeni Sarajlija i kao sadašnji stanovnik Sarajeva – sve Sarajlije žele da žive u takvom Sarajevu, Sarajevu kao gradu ideje koji je stoljećima bio mjesto u kojem je svima bilo dobro bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost. Taj duh saosjećanja za druge sunarodnjake i manjinska prava je nešto što Sarajevo mora čuvati i njegovati, te pretvarati u svoj kvalitet i ponudu, a ne u svoj hendikep, izolaciju ili provincijalizam.
Mustafić: Predstava će na ljeto biti izvedena na Brijunima zato što je to koprodukcija i Kazališta Ulysses sa Brijuna, a potom će u oktobru imati premijeru u dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Predstava već sada budi određena interesovanja za, ne samo regionalne i evropske festivale, već i da će imati svoj repertoarni, pozorišni, međugradski i regionalni život.
Ova drama donosi priču o Sarajevskom atentatu i dolazi u pravo vrijeme, budući da se 2014. obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata.
U intervjuu za RSE Dino Mustafić kaže, između ostalog, da je ovaj pozorišni komad angažovane prirode jer želi otvoriti drugačiju perspektivu koja izlazi iz političkih i medijskih klišea lika i djela Gavrila Principa i ideja za koje se zalagala organizacija Mlada Bosna.
RSE: Već neko vrijeme boravite u Beogradu jer pripremate predstavu „Mali mi je ovaj grob“ prema tekstu Biljane Srbljanović. Koliki je izazov režirati predstavu čija tematika, i jedan vijek nakon Sarajevskog atentata, prouzrokuje oprečna tumačenja?
Mustafić: Na početku želim reći da je drama Biljane Srbljanović izuzetno vrijedno dramsko štivo, jedno od boljih koje sam pročitao u posljednje vrijeme, upravo jer se radi o zanimljivom ličnom i emocionalnom planu jednog velikog istorijskog događaja i likova. Nažalost, odnos prema činu atentata u Prvom svjetskom ratu danas najčešće implicira političke stavove i oni su, uglavnom, polarizirani u dilemi da li je taj akt akt teroriste ili akt nacionalnog heroja a niti u našoj predstavi niti drami to nije fokus kojim se mi želimo baviti. To je, prije svega, savremena lična, emocionalna drama upravo na način kojim se umjetnost može baviti istorijskim događajima jer način onoga čega se sjećamo i kako se sjećamo najbolje govori o našem sadašnjem trenutku.
U tom smislu, mi smo prišli cijeloj tematici Prvoga svjetskog rata iz vizure jedne generacije Mladobosanaca koji su željeli i vjerovali da mogu, prije svega, da dosegnu tako željno iščekivanu slobodu, a ta sloboda se, u tadašnjim istorijskim kontekstima, posmatrala kao jedan od vidova borbe – a ti oblici borbe bili su oružani otpori, atentati. Čak je Sarajevskom atentatu prethodilo nekoliko desetina u mnogim drugim gradovima Evrope – tako da mi polazimo od toga da je to priča o jednoj generaciji zanesenjaka, romantičara, idealista, na jedan način utopista koji su ostali vjerni do kraja svojoj ideji. Paralelno s tim, i u tekstu Biljane Srbljanović, postoji i ona mračna strana istorije – ona manipulativna, paradržavna, parapolicijska, obavještajna, koja zloupotrebljava bilo kakvu vrstu uzvišenih i plemenitih ideja, prlja ih i koristi ih za svoje najniže porive. To je ona strana koja vjeruje da istorija uvijek može da bude jedno kontinuirano zlo i nasilje, i ona je ovdje data uz jedan vrlo zanimljiv karakter Apisa, šefa Crne ruke – obavještajne službe Srbije koja je bila involvirana u Sarajevski atentat.
RSE: Ranije ste izjavili da predstava „nije politička, niti istorijska drama, već je angažovana“. Šta ste time htjeli reći?
Mustafić: U predstavi postoje, kao i u tekstu, mnoge vrlo savremene reference iz moderne političke istorije Srbije. Predstava je angažovana na način kako ja vidim angažovani teatar a to je da vam taj teatar želi otvoriti neku drugačiju, novu perspektivu koja izlazi iz ovih, rekao bih, klišea političkih i medijskih, za koje smo naviknuti da vrlo često arbitriramo, donosimo presude, zaključne stavove i da smo u tim svojim argumentacijama vrlo isključivi a, zapravo, radi se o površnosti, o krajnjoj simplifikaciji. U tom smislu mislim da je naša predstava angažovana jer ima jedan jasan autorski stav - spisateljski, dramaturško-rediteljski i uopće umjetnički – i bavi se jednom univerzalnom vrijednošću i pričom a to je šta mi možemo iz istorije da naučimo. Cijela predstava je smještena u scenski prostor klaonice jednoga besprijekornog stroja istorije koji se pokreće s vremena na vrijeme kao zupčanik zla koji uzima i melje tu mladu generaciju i pretvara je u topovsko meso. Mislim da će predstava izazvati podijeljena mišljenja i različit odnos prema njoj, čak i kontroverze koje su pratile ovaj tekst i kada je napisan i publiciran jer je ovo jedna od rijetkih prilika da je dramski tekst štampan pa tek onda izveden na sceni.
RSE: Ove godine se obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Kako tumačite vijest da su vlade Srbije i Republike Srpske objavile da namjeravaju podići spomenik Gavrilu Principu na beogradskom Kalemegdanu, odnosno u parku u Istočnom Novom Sarajevu?
Mustafić: Taj rat spomenicima traje dugo vremena. Nije samo karakterističan od perioda Prvog sjetskog rata. Taj rat spomenicima traje i od Drugog svjetskog rata, traje i u vremenu naše bliske prošlosti – devedesete godine i sada, na žalost, prenosi se i na Prvi svjetski rat. To govori o jednom neemancipiranom društvu u kojem mi još uvijek nismo, u vrijednosnom smislu, stvari poredali onako kako trebamo, zato što je ta istorija kod nas najčešće predmet strašnog retuša, moralnog relativiziranja, falsifikovanja činjenica. Mene ne čudi da se upravo kroz taj politički diskurs, prevashodno, odnosimo prema prošlosti, umjesto da govorimo - ili jezikom nauke, egzaktno, činjenično, ili ovo čime se umjetnici bave – jezikom emocije koji ima pravo i na fikcionalnost ali, svakako, nijednog trenutka ne napuštajući osnovnu dokumentarnu istinu.
RSE: Zaslužuje li Gavrilo Princip spomenik u Sarajevu?
Mustafić: To je suviše kompleksno pitanje da bih ja mogao tek tako odgovoriti. Sasvim sigurno da Princip nije zaslužio da su stope, mjesto gdje je izvršio atentat, izbačene iz Sarajeva, sasvim je sigurno da Muzej Sarajeva koji se zvao Muzej Mlade Bosne, muzej koji je imao dio posvećen Mladoj Bosni treba da bude mjesto u kojem će moći turisti i građani Sarajeva vidjeti kakva je to bila organizacija. Zašto?
Mlada Bosna je bila vrlo zanimljiva pojava na Balkanu početkom 20. vijeka. To su bili mladi ljudi, socijalanarhisti koji su čitali i prevodili svjetsku literaturu, imali emancipatorski kulturni projekat, borili se za status žena u društvenom smislu, imali su velikim dijelom i multietnički karakter. Oni nisu bili ideološki artikulisani, ali, u svakom smislu, to treba posmatrati kao početak određene revolucionarne misli. Oni su čitali Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića, prevodili Walt Whitmana, obrazovali se na Bakunjinu (Mikhail Bakunin). To je bila vrlo zanimljiva intelektualna grupa, intelektualni kružok sarajevskih srednjoškolaca, idealista. Zamislite sada srednjoškolce koji su bili sa takvim revolucionarnim zanosom i vjerom.
Sve do devedesetih godina mi smo o tim ljudima učili, u vrijeme Titove Jugoslavije, kao jednoj revolucionarnoj organizaciji, a onda je devedesetih naglo došlo do preokreta u kojima su etničke zajednice Bošnjaka i Hrvata u Bosni smatrale da je to bio pucanj u civiliziranu Evropu i teroristički akt, dok je srpska nacionalistička strana prisvojila Gavrila Principa kao nacionalnog heroja, mitskog junaka koji je postao borac za Veliku Srbiju. A sam Gavrilo Princip na sudu je rekao da je po nacionalnosti Jugosloven, da se zalaže ne za bilo kakvu državnu tvorevinu nego Republiku Jugoslaviju. Očigledno je da su sudski transkripti, činjenice i dokazi koje je najbolje u svojoj knjizi objasnio Vladimir Dedijer, bez ikakvog ideološkog filtriranja, devedesetih potpuno napušteni i počelo se govoriti o jednoj ili drugoj strani, i taj verbalni rat se sada prenosi na memorijalizaciju u smislu obilježavanja spomenika i spomen-prostora.
RSE: Da li onda danas u Bosni i Hercegovini nedostaje takvih revolucionarnih kružoka ali, ne u smislu da će primijenjivati silu, već da će građanskim buntom i bojkotom mijenjati postojeću situaciju u BiH koja je proteklih 19 godina na klimavim nogama?
Mustafić: Bosna i Hercegovina je uvijek bila jedna vrlo zanimljiva zemlja zato što je anticipirala određene pokrete i promjene. U tom smislu, ovaj proces su ispratili bosanskohercegovački nemiri, socijalni bunt. Ima mnogo analogija sa onom željom i htijenjem Mladobosanaca za slobodom.
Današnje revolucije, čak i kada su izvedene kao što one u arapskim zemljama, nisu donijele očekivane promjene, mnogi su režimi koji su došli umjesto ovih svrgnutih, autoritarnih režima, postali još retrogradniji i konzervativniji
RSE: U prilog ovoj vašoj izjavi ide i činjenica da je predstava nastala u koprodukciji pet kuća iz Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske (Heartefact Fund, Bitef teatar, Kamerni teatar 55, Kazalište Ulysses i Testament filmS). Znači li to da tematika, pored Bosanaca i Hercegovaca, itekako zanima i ostale narode regije?
Mustafić: Mislim da je to sasvim očekivano i jasno s obzirom i na temu kojom se predstava bavi, potencijal autorski – sve su to stvari koje će zanimati regiju a, sasvim sam siguran, i širu evropsku javnost.
RSE: Pojedini turistički radnici i marketinški stručnjaci smatraju da bi BiH trebala značajnije posvetiti pažnju u kreiranju turističkih sadržaja gdje će se, na primjer, na mjestu Sarajevskog atentata prirediti svojevrsna predstava koja će rekonstruirati taj događaj ili, kao što ste ranije kazali, vratiti stope Gavrila Principa ispred Muzeja Sarajeva. Dakle, govorimo o sadržajima koje privlače turiste. Istovremeno, u maju i junu brojni mediji će izvještavati iz Sarajeva o aktivnostima obilježavanja 100. godišnjice Prvog svjetskog rata. Da li je Sarajevo, odnosno BiH, spremno za takav, kako kažu, zlatni turistički trenutak koji se ne bi smio propustiti?
Mustafić: Nadam se da će odbori formirani na nivou grada, koji bi se trebali baviti i kulturno-umjetničkim sadržajima, a ne samo protokolarnim, raditi na toj kulturno-turističkoj infastrukturi. Mi moramo shvatiti da je kultura, između ostalog, i kreativna industrija i da postoji mnogo razloga i prostora da poboljšamo svoju ponudu, da ljudima koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu pokažemo zašto je naša zemlja zanimljiva, zašto je Sarajevo kao grad važan u istoriji Evrope i da je to grad koji nije samo ponudio Evropi one vrijednosti kao što su početak rata ili opsada najduža u historiji čovječanstva, nego da je to grad koji kroz svoju historiju – koliko god bila burna uz svoje velike uspone i padove – bio grad jedne neobične potrebe i želje za životom, i da je to grad koji je, zaista, odbranio za jedno stoljeće svoj kozmopolitski duh i orijentaciju. To je grad u kojem – u to sam sasvim siguran kao rođeni Sarajlija i kao sadašnji stanovnik Sarajeva – sve Sarajlije žele da žive u takvom Sarajevu, Sarajevu kao gradu ideje koji je stoljećima bio mjesto u kojem je svima bilo dobro bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost. Taj duh saosjećanja za druge sunarodnjake i manjinska prava je nešto što Sarajevo mora čuvati i njegovati, te pretvarati u svoj kvalitet i ponudu, a ne u svoj hendikep, izolaciju ili provincijalizam.
RSE: Nakon beogradske, a uskoro i sarajevske premijere, koja je dalja putanja predstave „Mali mi je ovaj grob“?
Mustafić: Predstava će na ljeto biti izvedena na Brijunima zato što je to koprodukcija i Kazališta Ulysses sa Brijuna, a potom će u oktobru imati premijeru u dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Predstava već sada budi određena interesovanja za, ne samo regionalne i evropske festivale, već i da će imati svoj repertoarni, pozorišni, međugradski i regionalni život.