Fadil Duranović jedan je od glavnih vođa socijalnog bunta u Srebreniku. Bivši je pripadnik Armije RBiH i pisac. Na čelo prosvjeda u Srebreniku stao je zato jer, prema njegovim riječima, su lokalni moćnici postali toliko rastrošni da su svojom politikom ismijavali napaćene i gladne ljude, koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Također, zbog bunta kojim želi osigurati bolju budućnost mladima, među kojima su i njegova dva sina, dobijao je prijetnje. Ali one su mu, kaže, bile samo vjetar u leđa - da se isplati boriti za promjene.
Duranović: I ja se često zapitam od čega živim. Pa evo, Bosanci i Hercegovci su snalažljivi ljudi. Pokrivamo te svoje troškove, a da sami na kraju mjeseca kad sravnimo račune ne znamo odakle nam te pare. Ja sam, nažalost, morao jedan dio imovine prodati da bih i preživio i iškolovao svoja dva sina. Živim i od prodaje knjiga. Naši narodi, nažlost, ne čitaju baš puno. A još manje kupuju knjige.
Duranović: Isto što zamjeram moćnicima na vrhu države. Zamjeram im korupciju, nepotizam, nepravdu. Ovaj grad je možda jedan od najmanjih gradova sa najviše milionera. Ovdje su ljudi iskoristili rat i obogatili se. Ovi naši političari imaju po nekoliko stanova, zaposlili su svu svoju rodbinu - više i nemaju koga zaposliti od rodbine, pa su počeli zapošljavati prijatelje itd. Ta nepravda je dovela narod do ovoga gdje jeste, narod je morao dići svoj glas na nekakav način. Ja sam se bojao da neće doći do krvoprolića. Hvala Bogu, evo mi u Srebreniku možda smo jedina opština koja smo na digli glas na onaj najregularniji način.
Duranović: Prijetili su mi da će me mrak pojesti, a ne znaju da se ja ne bojim mraka odavno, prijetili su mi da će mi vaditi zube, slali su mi prijetnju da će mi srušiti vikendicu, kako će je opljačkati. I to se zaista i desilo. U 12 sati i sedam minuta sam dobio prijetnju da će mi obiti vikendicu, kroz sat vremena ona je obijena. Prijetnje najviše dolaze od strane baš tih moćnika koje ja prozivam svakodnevno. Oni imaju svoje ljude koji su bili uz njih. Jedan od tih najvećih kriminalaca je Admir Husarić, ratni vozač načelnika opštine, koji je poslije rata nekim slučajem postao milioner. Tog čovjeka najviše prozivam i on pokušava da me zastraši. Međutim, nije me uspio zastrašiti.
Duranović: Ja sam se uvijek čudio zašto mi šutimo i trpimo. I kad sjedimo tamo, kad smo negdje skriveni imali bismo nešto da kažemo protiv ove vlasti, a kad izađemo i kad se treba javno saopštiti, svi se skrivaju iza nekih drugih. Mi imamo sreće da imamo trenutno izuzetno dobrog načelnika, koji shvata situaciju i koji je razuman i koji je na vrijeme reagovao. On je nas pozvao na sastanak. Mi smo njemu poslali zahtjeve koje je on mogao po hitnoj proceduri da riješi. I oni su to odmah usvojili. To je smanjenje paušala vijećnika za 50 posto, smanjenje plata u administraciji za 30 posto i da se smanje paušali upravnim odborima i komisijama i svedu na 50 maraka. To je po hitnoj proceduri i doneseno. Međutim, mi nećemo stati na tome. Mi sada tražimo reviziju zapošljavanja. Nevjerovatno je koliko su se napunila ova opštinska administracija i javna preduzeća kojima je osnivač Opština Srebrenik. Ljudi uopšte nemaju potrebe da tu rade, ali rade. A jjudi šute, a ja se čudim. Mi smo nekidan iapk izašli, bilo nas je ovdje 500, i pokazalo se da se narod budi. Ljudi su se bojali, slali su mi poruke, bojali su se nasilja, bojali su se da će policija reagovati drugačije. Međutim, mi smo sa policijom imali jedan korektan sastanak. Policajci ovdje nisu obezbjeđivali demonstrante, nego su učestvovali sa nama zajedno da napravimo nekakve promjene.
Duranović: Mi naše plenume zovemo jednostavno sastanak, po bosanski!
Duranović: Najvažnije je da istrajemo, da ne odustanemo, da prvo očistimo svoje dvorište. Trebalo bi promijeniti strukturu u Federaciji. Ako to ne uradimo, nismo ništa uradili. Deset kantona jede nama godišnje milijardu maraka. Za milijardu maraka može se napraviti stotinu fabrika i zaposliti hiljade ljudi - tako da se mi organizujemo na kompletnoj teritoriji Federacije i da organizovano odemo u Sarajevo - jer se u Sarajevu rješavaju naša najveća pitanja.
RSE: Gospodine Duranoviću, bili ste pripadnik Armije BiH i borili ste se protiv nepravde. Nakon 20 godina nemate nikakvih primanja. Od čega uopće živite?
Duranović: I ja se često zapitam od čega živim. Pa evo, Bosanci i Hercegovci su snalažljivi ljudi. Pokrivamo te svoje troškove, a da sami na kraju mjeseca kad sravnimo račune ne znamo odakle nam te pare. Ja sam, nažalost, morao jedan dio imovine prodati da bih i preživio i iškolovao svoja dva sina. Živim i od prodaje knjiga. Naši narodi, nažlost, ne čitaju baš puno. A još manje kupuju knjige.
RSE: Što najviše zamjerite lokalnim moćnicima, protiv kojih čak u jednoj od svojih knjiga i pišete?
Duranović: Isto što zamjeram moćnicima na vrhu države. Zamjeram im korupciju, nepotizam, nepravdu. Ovaj grad je možda jedan od najmanjih gradova sa najviše milionera. Ovdje su ljudi iskoristili rat i obogatili se. Ovi naši političari imaju po nekoliko stanova, zaposlili su svu svoju rodbinu - više i nemaju koga zaposliti od rodbine, pa su počeli zapošljavati prijatelje itd. Ta nepravda je dovela narod do ovoga gdje jeste, narod je morao dići svoj glas na nekakav način. Ja sam se bojao da neće doći do krvoprolića. Hvala Bogu, evo mi u Srebreniku možda smo jedina opština koja smo na digli glas na onaj najregularniji način.
RSE: Već ste negdje pomenuli da su vam prijetili. Kakve su vam prijetnje stizale, i je li to zato što ste podržavali ovaj socijalni bunt?
Duranović: Prijetili su mi da će me mrak pojesti, a ne znaju da se ja ne bojim mraka odavno, prijetili su mi da će mi vaditi zube, slali su mi prijetnju da će mi srušiti vikendicu, kako će je opljačkati. I to se zaista i desilo. U 12 sati i sedam minuta sam dobio prijetnju da će mi obiti vikendicu, kroz sat vremena ona je obijena. Prijetnje najviše dolaze od strane baš tih moćnika koje ja prozivam svakodnevno. Oni imaju svoje ljude koji su bili uz njih. Jedan od tih najvećih kriminalaca je Admir Husarić, ratni vozač načelnika opštine, koji je poslije rata nekim slučajem postao milioner. Tog čovjeka najviše prozivam i on pokušava da me zastraši. Međutim, nije me uspio zastrašiti.
RSE: Kako je moguće da dok se vi svojom dobrom voljom borite za dobro ovih ljudi, inicirate određene promjene, ti isti ljudi se još uvijek boje stati iza vas i podržati vas?
Duranović: Ja sam se uvijek čudio zašto mi šutimo i trpimo. I kad sjedimo tamo, kad smo negdje skriveni imali bismo nešto da kažemo protiv ove vlasti, a kad izađemo i kad se treba javno saopštiti, svi se skrivaju iza nekih drugih. Mi imamo sreće da imamo trenutno izuzetno dobrog načelnika, koji shvata situaciju i koji je razuman i koji je na vrijeme reagovao. On je nas pozvao na sastanak. Mi smo njemu poslali zahtjeve koje je on mogao po hitnoj proceduri da riješi. I oni su to odmah usvojili. To je smanjenje paušala vijećnika za 50 posto, smanjenje plata u administraciji za 30 posto i da se smanje paušali upravnim odborima i komisijama i svedu na 50 maraka. To je po hitnoj proceduri i doneseno. Međutim, mi nećemo stati na tome. Mi sada tražimo reviziju zapošljavanja. Nevjerovatno je koliko su se napunila ova opštinska administracija i javna preduzeća kojima je osnivač Opština Srebrenik. Ljudi uopšte nemaju potrebe da tu rade, ali rade. A jjudi šute, a ja se čudim. Mi smo nekidan iapk izašli, bilo nas je ovdje 500, i pokazalo se da se narod budi. Ljudi su se bojali, slali su mi poruke, bojali su se nasilja, bojali su se da će policija reagovati drugačije. Međutim, mi smo sa policijom imali jedan korektan sastanak. Policajci ovdje nisu obezbjeđivali demonstrante, nego su učestvovali sa nama zajedno da napravimo nekakve promjene.
RSE: Postoji li u Srebreniku uopće plenum?
Duranović: Mi naše plenume zovemo jednostavno sastanak, po bosanski!
RSE: I na kraju, što očekujete od ovog socijalnog bunta?
Duranović: Najvažnije je da istrajemo, da ne odustanemo, da prvo očistimo svoje dvorište. Trebalo bi promijeniti strukturu u Federaciji. Ako to ne uradimo, nismo ništa uradili. Deset kantona jede nama godišnje milijardu maraka. Za milijardu maraka može se napraviti stotinu fabrika i zaposliti hiljade ljudi - tako da se mi organizujemo na kompletnoj teritoriji Federacije i da organizovano odemo u Sarajevo - jer se u Sarajevu rješavaju naša najveća pitanja.