Glumac je, glumac je Zijah A. Sokolović, rođen u Sarajevu, već godinama direktor dječjeg kazališta "Theaterland" u Salzburgu, profesor na katedri za glumu "Bruckner Konservatoriuma" u Linzu, umjetnički direktor kazališnog festivala "Dežela gledališče" u Ljubljani i umjetnički vođa projekta "Dramatično društvo".
Biti glumac izvan svog jezika i svoje zemlje za njega je izazov: "Riječ je o pozitivnoj avanturi. U vremenu u kojem svi teže da se identificiraju preko zemlje i kolektivnog identiteta, ja sam se okrenuo na drugu stranu, prema praznome prostoru, koji na žalost i izgleda kao prazan prostor, ali je za mene jedini mogući."
Tekst njegove predstave "Glumac je, glumac je, glumac" , koja je svoju premijeru doživjela 1977. u "Kamernom teatru 55" u Sarajevu, preveden je na nekoliko jezika, igrao ju je u dvadeset zemalja svijeta, preko 1.500 puta.
"Kada me neko danas pita kako to mogu i dalje igrati, nakon trideset godina, pomislim kako je to čudno i kakva je to sloboda da samo ja odlučujem hoću li nešto igrati ili neću. To je do bola jednostavno, da sam odlučuješ o svom životu i nema ničeg ljepšeg od tog."
Iza njega su brojni filmovi, tv serije ali "snažno (sam) se vezao za teatar, da ne bih izgubio sopstveni identitet." Na pitanje da li će se vratiti u Sarajevo odgovara:
"Ja danas lutam od grada do grada i od zemlje do zemlje jer mi je takav posao. Najviše vremena provedem u autu, tako da zapravo nisam ni tamo ni ovamo. Iz te perspektive čini se da zapravo nisam ni otišao iz Sarajeva. U tom gradu postoji taj diskretni šarm, nešto što je strašno pozitivno, stalna selekcija ljudi koja se ne može prepoznati lako. Nakon što je prepoznaš, možeš otići, a da nemaš nikakav sukob sa Sarajevom. Ja s tim gradom nemam sukob."
Uvijek raspoložen za dijalog, čovjek koji je svoj glas posudio Dušku Dugoušku, vječni pozitivac i beskrajno duhovit, posebno se veseli radu sa djecom koju, kako kaže "ne uči da postanu glumci, već se pozorištem bavimo kroz vid pedagogije i psihologije. Pomažemo deci da bolje upoznaju pozorište i da nauče da pravilno komuniciraju sa njim, ali i među sobom."
Što je najjače uticalo na njegova životna određenja: "Otac Asim, majka Refija, šah kao igra, pozorište kao javna pojava, Lumumba i Čombe, rat u Vijetnamu, godina 1968, the Beatles, Tito, Nehru, jedna klupa u parku, bečka šnicla, Jan Palah, tufahije, Toširo Mifune i film "Sedam samuraja", "Ex Ponto", "Sedam veličanstvenih" i filmska pravda, sloboda putovanja kao posljedica socijalizma, nacionalizam kao pokriće propalog uma, film "Rašomon", Musa Ćazim Ćatić, pozorišna kritika, istorija kao frustracija, film "Sjaj u travi", Ivica Osim, Pink Floyd, nepravda, Indeksi, Snježana, organizovani nered, prvi korak na Mjesecu, hemoroidi, pobjeda nad fašizmom, Berlinski zid, Staljin, film "Odiseja", Hitler, Sarajevo kao grad, hipi pokret, kino "Partizan", Joe Koker, kulturna revolucija, Santana, Vujica Rešin Tucić, Rolling Stones, Disney, Charli Chaplin, Fred Aster, Buster Keaton, Peter Bruk, brat Abdulah, "Glumac... je glumac... je glumac", ćerke Selma, Senka, Hana Selena, žena Lidija, žena Lidija..."
Biti glumac izvan svog jezika i svoje zemlje za njega je izazov: "Riječ je o pozitivnoj avanturi. U vremenu u kojem svi teže da se identificiraju preko zemlje i kolektivnog identiteta, ja sam se okrenuo na drugu stranu, prema praznome prostoru, koji na žalost i izgleda kao prazan prostor, ali je za mene jedini mogući."
Tekst njegove predstave "Glumac je, glumac je, glumac" , koja je svoju premijeru doživjela 1977. u "Kamernom teatru 55" u Sarajevu, preveden je na nekoliko jezika, igrao ju je u dvadeset zemalja svijeta, preko 1.500 puta.
"Kada me neko danas pita kako to mogu i dalje igrati, nakon trideset godina, pomislim kako je to čudno i kakva je to sloboda da samo ja odlučujem hoću li nešto igrati ili neću. To je do bola jednostavno, da sam odlučuješ o svom životu i nema ničeg ljepšeg od tog."
Iza njega su brojni filmovi, tv serije ali "snažno (sam) se vezao za teatar, da ne bih izgubio sopstveni identitet." Na pitanje da li će se vratiti u Sarajevo odgovara:
"Ja danas lutam od grada do grada i od zemlje do zemlje jer mi je takav posao. Najviše vremena provedem u autu, tako da zapravo nisam ni tamo ni ovamo. Iz te perspektive čini se da zapravo nisam ni otišao iz Sarajeva. U tom gradu postoji taj diskretni šarm, nešto što je strašno pozitivno, stalna selekcija ljudi koja se ne može prepoznati lako. Nakon što je prepoznaš, možeš otići, a da nemaš nikakav sukob sa Sarajevom. Ja s tim gradom nemam sukob."
Uvijek raspoložen za dijalog, čovjek koji je svoj glas posudio Dušku Dugoušku, vječni pozitivac i beskrajno duhovit, posebno se veseli radu sa djecom koju, kako kaže "ne uči da postanu glumci, već se pozorištem bavimo kroz vid pedagogije i psihologije. Pomažemo deci da bolje upoznaju pozorište i da nauče da pravilno komuniciraju sa njim, ali i među sobom."
Što je najjače uticalo na njegova životna određenja: "Otac Asim, majka Refija, šah kao igra, pozorište kao javna pojava, Lumumba i Čombe, rat u Vijetnamu, godina 1968, the Beatles, Tito, Nehru, jedna klupa u parku, bečka šnicla, Jan Palah, tufahije, Toširo Mifune i film "Sedam samuraja", "Ex Ponto", "Sedam veličanstvenih" i filmska pravda, sloboda putovanja kao posljedica socijalizma, nacionalizam kao pokriće propalog uma, film "Rašomon", Musa Ćazim Ćatić, pozorišna kritika, istorija kao frustracija, film "Sjaj u travi", Ivica Osim, Pink Floyd, nepravda, Indeksi, Snježana, organizovani nered, prvi korak na Mjesecu, hemoroidi, pobjeda nad fašizmom, Berlinski zid, Staljin, film "Odiseja", Hitler, Sarajevo kao grad, hipi pokret, kino "Partizan", Joe Koker, kulturna revolucija, Santana, Vujica Rešin Tucić, Rolling Stones, Disney, Charli Chaplin, Fred Aster, Buster Keaton, Peter Bruk, brat Abdulah, "Glumac... je glumac... je glumac", ćerke Selma, Senka, Hana Selena, žena Lidija, žena Lidija..."