Andrea Jevrić diplomirala je 2007. godine na Odsjeku za pedagogiju Nastavnicčkog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru sa prosjekom ocjena 9,7. Uskoro postaje i magistrica pedagogije. Međutim njen posao je i dalje, zajedno sa mamom Sanjom, čišćenje stubišta mostarskih zgrada.
Tako zarađuju za život jer na brojnim konkursima dobija odbijenice. Iako potiče iz ugledne porodice koja je u prošlosti bogato pomagala i grad i vjerske zajednice, za Andreu, koja je dijete miješanog braka, u mostarskim školama, gdje i nastavnike određuje aktuelna politika, jednostavno nema mjesta.
Andrea Jevrić uskoro će postati magistrica pedagogije. Uz široki osmijeh nam kaže kako voli svoju struku. Rado pomaže djeci i nada se da će to jednog dana kroz svoj posao i ostvariti. Iako je diplomirala u roku i bila među najboljim studentima generacije, Andreu Jevrić i danas smo zatekli na stubištu jedne od tri mostarske zgrade gdje Andrea već godinama zarađuje čisteći od 14 do 18 sati. Neki plate, a neki ne - dodaje:
„Čistim ulaze već osam godina zasto što ne mogu naći zaposlenje u svojoj struci. Diplomirala sam prije dvije godine. Mama nema posla - i bila sam prinuđena da radim i da pomognem i njoj i svojoj sestri.“
Andrea potiče iz ugledne mostarske porodice po čijim precima su nazvane i neke mostarske ulice. Njena mama, Sanja Jevrić, nakon rata, poput mnogih, ostala je bez posla. Iako ima i hrvatsko državljanstvo, sarkastično dodaje kako možda zbog muževog pravoslavnog prezimena u Aluminijskom kombinatu, gdje je radila na protokolu, postala je nepoželjna. Već 15 godina čisti ulaze i pokušava preživjeti:
„Ovo je moja baka, Ranka Hadžić, ona je bila učiteljica, a deda mi je bio vrhovni sudija. Ovo je moj tata kad je bio mali, a ovo mi je pradeda, Jovo Tuta, od bake otac - u Cernici se sokak se zove Tutina sokak po njemu. Ovo je moja kćerka Andrea, ona je diplomirala 2007. i jako se radovala taj dan, i ja s njom zajedno, ali ne znam čemu.“
Radovala se Sanja svakoj kćerkinoj desetki, kaže dok nam pokazuje fotografije. Kada je Andre kazala da želi upisati magisterij, skupili su se novci jer, dodaje, više škole sigurno će donijeti pravi posao u porodicu Jevrić. Ali to se nije desilo:
„U januaru 2009. konkurisala je u dvije škole, u Gimanziju i u Strojarsku, i to su baš bile namještaljke jer te djevojke što su dobile posao nisu imale ni položen stručni ni ništa, ona je imala, nije mogla da dobije posao. I onda sam ja tada htjela da se žalimo, međutim ona je rekla: ’Neću da dođem negdje na silu da radim, da me neko gleda preko oka. Biće tih konkursa još, biće drugi put, nema veze.’ Sada je to više u 12 škola.“
Nepotpuna dokumentacija, iako su svi dokumenti uredno predani na konkurs za posao, ili čudan zbroj bodova u korist drugog, iako Andrea ima visok prosjek ocjena i stručni ispit - zvanična su obrazloženja kojima su žalbe redovno odbacivane kao neosnovane. Mama Sanja će reći - djetetu iz miješanog braka u gradu u kojem nema Mostaraca posao je gotovo nemoguće dobiti:
„Na ovoj strani prolaze Hrvati, linija HDZ, na onoj strani muslimani.“
Posao je pokušala naći Sanja - bezuspješno. U BiH i za kafe kuharicu trebaš imati debelu vezu. Kao korisnici socijalne pomoći, Sanja je pokušala i sa crkvenim društvima - uvjerena u pomoć zajednice koju su njeni preci bogato pomagali:
„Moj djed je kupio zvono za Crkvu svetog Petra i Pavla. Znajući to sve, otišla sam prošle godine u Napredak, jer sam isto vidjela u novinama da daju stipendije. Gospodin je rekao: ’Pa možda jednokratnu pomoć, stipendije baš... Ja ću vam javiti.’ I nikad mi nije javio. Ali je kćerka na internetu vidjela spisak djece koja su dobila i na tome spisku je bila kćerka ljudi koji su obadvoje na položaju i obadvoje rade.“
Andrea je konkurisala i za posao čistačice u jednoj školi kako bi barem osigurala staž. Vratili su joj papire, ovaj oput uz obrazloženje da je prekavlifikovana. Dok se mama nada da će žalbe koje je uputila prema prosvjetnoj inspekciji jednom rezultirati pravednijom državom i poslom za Andreu, Rea, kako je prijatelji zovu od milja, poručuje da neće odustati, unatoč svemu:
„Ravnatelj ili direktor kaže: ’Ja nemam ništa, bira školski odbor.’ Školski odbor kaže: ’Rekao ravnatelj, naredile stranke.’ To je sve jedan krug, to je jedna paukova mreža u kojoj su svi upetljani.“
„Mama je potegla da se počnemo žaliti, da tražimo svoja prava. Onda sam zbog nje i zbog svoje sestre i ja se malo više aktivirala. I sad mi je drago - jer znam ako šutim, ako trpim, da nikad ništa neću promijeniti, a ovako pokušaću učiniti nešto, pa ako ne meni, onda sutra nekom drugom.“
Tako zarađuju za život jer na brojnim konkursima dobija odbijenice. Iako potiče iz ugledne porodice koja je u prošlosti bogato pomagala i grad i vjerske zajednice, za Andreu, koja je dijete miješanog braka, u mostarskim školama, gdje i nastavnike određuje aktuelna politika, jednostavno nema mjesta.
Andrea Jevrić uskoro će postati magistrica pedagogije. Uz široki osmijeh nam kaže kako voli svoju struku. Rado pomaže djeci i nada se da će to jednog dana kroz svoj posao i ostvariti. Iako je diplomirala u roku i bila među najboljim studentima generacije, Andreu Jevrić i danas smo zatekli na stubištu jedne od tri mostarske zgrade gdje Andrea već godinama zarađuje čisteći od 14 do 18 sati. Neki plate, a neki ne - dodaje:
„Čistim ulaze već osam godina zasto što ne mogu naći zaposlenje u svojoj struci. Diplomirala sam prije dvije godine. Mama nema posla - i bila sam prinuđena da radim i da pomognem i njoj i svojoj sestri.“
Andrea potiče iz ugledne mostarske porodice po čijim precima su nazvane i neke mostarske ulice. Njena mama, Sanja Jevrić, nakon rata, poput mnogih, ostala je bez posla. Iako ima i hrvatsko državljanstvo, sarkastično dodaje kako možda zbog muževog pravoslavnog prezimena u Aluminijskom kombinatu, gdje je radila na protokolu, postala je nepoželjna. Već 15 godina čisti ulaze i pokušava preživjeti:
„Ovo je moja baka, Ranka Hadžić, ona je bila učiteljica, a deda mi je bio vrhovni sudija. Ovo je moj tata kad je bio mali, a ovo mi je pradeda, Jovo Tuta, od bake otac - u Cernici se sokak se zove Tutina sokak po njemu. Ovo je moja kćerka Andrea, ona je diplomirala 2007. i jako se radovala taj dan, i ja s njom zajedno, ali ne znam čemu.“
Radovala se Sanja svakoj kćerkinoj desetki, kaže dok nam pokazuje fotografije. Kada je Andre kazala da želi upisati magisterij, skupili su se novci jer, dodaje, više škole sigurno će donijeti pravi posao u porodicu Jevrić. Ali to se nije desilo:
„U januaru 2009. konkurisala je u dvije škole, u Gimanziju i u Strojarsku, i to su baš bile namještaljke jer te djevojke što su dobile posao nisu imale ni položen stručni ni ništa, ona je imala, nije mogla da dobije posao. I onda sam ja tada htjela da se žalimo, međutim ona je rekla: ’Neću da dođem negdje na silu da radim, da me neko gleda preko oka. Biće tih konkursa još, biće drugi put, nema veze.’ Sada je to više u 12 škola.“
Nepotpuna dokumentacija, iako su svi dokumenti uredno predani na konkurs za posao, ili čudan zbroj bodova u korist drugog, iako Andrea ima visok prosjek ocjena i stručni ispit - zvanična su obrazloženja kojima su žalbe redovno odbacivane kao neosnovane. Mama Sanja će reći - djetetu iz miješanog braka u gradu u kojem nema Mostaraca posao je gotovo nemoguće dobiti:
„Na ovoj strani prolaze Hrvati, linija HDZ, na onoj strani muslimani.“
Posao je pokušala naći Sanja - bezuspješno. U BiH i za kafe kuharicu trebaš imati debelu vezu. Kao korisnici socijalne pomoći, Sanja je pokušala i sa crkvenim društvima - uvjerena u pomoć zajednice koju su njeni preci bogato pomagali:
„Moj djed je kupio zvono za Crkvu svetog Petra i Pavla. Znajući to sve, otišla sam prošle godine u Napredak, jer sam isto vidjela u novinama da daju stipendije. Gospodin je rekao: ’Pa možda jednokratnu pomoć, stipendije baš... Ja ću vam javiti.’ I nikad mi nije javio. Ali je kćerka na internetu vidjela spisak djece koja su dobila i na tome spisku je bila kćerka ljudi koji su obadvoje na položaju i obadvoje rade.“
Andrea je konkurisala i za posao čistačice u jednoj školi kako bi barem osigurala staž. Vratili su joj papire, ovaj oput uz obrazloženje da je prekavlifikovana. Dok se mama nada da će žalbe koje je uputila prema prosvjetnoj inspekciji jednom rezultirati pravednijom državom i poslom za Andreu, Rea, kako je prijatelji zovu od milja, poručuje da neće odustati, unatoč svemu:
„Ravnatelj ili direktor kaže: ’Ja nemam ništa, bira školski odbor.’ Školski odbor kaže: ’Rekao ravnatelj, naredile stranke.’ To je sve jedan krug, to je jedna paukova mreža u kojoj su svi upetljani.“
„Mama je potegla da se počnemo žaliti, da tražimo svoja prava. Onda sam zbog nje i zbog svoje sestre i ja se malo više aktivirala. I sad mi je drago - jer znam ako šutim, ako trpim, da nikad ništa neću promijeniti, a ovako pokušaću učiniti nešto, pa ako ne meni, onda sutra nekom drugom.“