Čitam ovih dana kako se turistički radnici u Hrvatskoj žale na loše vrijeme, na krizu u svijetu, na negativno i lažno informiranje o Hrvatskoj u Engleskoj, na češke turiste koji sve donesu sa sobom i kako sve to definiraju kao argumente za manji broj posjeta i za manji prihod. Ne sumnjam, naravno, da sve to ima utjecaja na prihod od turizma ali je ovo kolumna sa pet priča o tome kako Hrvatska sama čini sve da turisti izbjegavaju Hrvatsku te da ovdje ne troše novce.
PRIČA PRVA
Jedan je vlasnik kuće na moru odlučio da instalira telefon, internet i wi-fi u svojoj kući. Mislio čovjek - kad gosti dodju neka imaju internet, usluga mi je bolja i za turiste privlačnija. Dogovorio sa hrvatskim telecomom sve mjesec i po dana unaprijed, našao vezu da sve to malo pogura - i sretan krenuo na more. Na dan kada je sve bilo dogovoreno uspostavilo se da je kabal stigao do kuće, ali je telefon „mrtav“, da modem još nije poslat, a da o wi-fi vezi još niko nije informiran. Onda je krenulo telefoniranje i saznanje da jedni u hrvatskom telecomu dovodi kablove, drugi uvode telefon, treći šalju modem....te da jedni drugi ne informiraju. Ljubazni službenici u službi za korisnike niti znaju kad će telefon biti priključen, ali znaju da je „nešto zapelo“ oko modema. Onda odlučio vlasnik da kupi „web and walk“ – treba mu internet, sretan ušao u prodavnicu tog istom hrvatskog telecoma u Makarskoj i tamo mu rekoše da su sve prodali. „Znate, turistička sezona, pa pokupovali turisti!“ Na pitanje kad će ponovo dobiti te mobilne priključke za internet odgovor je bio ovakav: „Možda sutra, ali sutra je praznik.“ Ode vlasnik do Ploča, tamo nema turista pa ima „web and walk“. Priključi se na internet, kažu mu da može kupiti kartice na svakom kiosku. Brzo se potroši onih 100 kuna za 100 megabajta, pa hajdmo na kiosk: „Nemamo, javili su da ćemo dobiti ali još nismo!“
PRIČA DRUGA
U Podaci, jednom malom mjestu kod Gradca, ima pošta.
Svjedočio sam ovom dijalogu: Jedna nana iz BiH: „Možemo li telefonirati?“
Službenik pošte: „Ne rade nam kabine. Kupite ovaj bon za 15 kuna pa možete telefonirati sa automata!“
Nana: „Meni, bolan, sinko ne treba toliko. Ja samo da javim Mirsi kad stiže autobus!“
Službenik: „ Žao mi je. Imam samo bonove od 15 i 30 kuna, uzmite to, nije to nikakav novac.“
Nana ćuti i poslije male stanke: „ A kad će telefon proraditi?“
Službenik pošte: „Ne znam, nisu mi ništa javili.“
PRIČA TREĆA
Lijep restoran u Makarskoj, lijepa bašta, ugodna atmosfera, uslužan konobar. Sjednem sa kolegicama, pristojan konobar kaže: „Žao mi je ali psima nije dozvoljen ulazak u baštu.“ Pa onda trenutka kasnije: „Ali, u redu je, sakrijte ga ispod stola!“
PRIČA ČETVRTA
Upoznao sam jednu češku obitelj koji su stigli na more sa punim autobomobilom. Voda, hrana, voće, pivo - čak i malo onog dugotrajnog kruha. Pitam, koliko su uštedili zato što su sve ponijeli, kažu „100 eura za 7 dana“.
PRIČA PETA
Jedan je privatni poduzetnik iz BiH požurio da dan prije praznika Dana Državnosti pošalje svoj kamion sa materijalima na odredište u Dubrovnik. Nije uspio jer su carinici imali skraćeno radno vrijeme radi sutrašnjeg praznika. „Ja mislio, naivan, - reče mi ovaj poduzetnik - da carinici imaju produženo, a ne skraćeno radno vrijeme prije praznika!“
Ko je dakle kriv što Hrvatska ima mali prihod od turizma?
Samo svjetska kriza, samo Hrvatskoj nenaklonjeni Englezi, samo Česi koji donose hranu, samo loše vrijeme..... Ili može biti sama Hrvatska koja je skupa, neorganizirana, sa šlampavim uslugama koja još dobrim dijelom živi u turističko doba kada je bilo dovoljno imati more?!
U Makarskoj sam u općini htio obaviti neki poslić ali me služba osiguranja vratilo sa ulaza „jer se u općinu ne može ulaziti u kratkim hlačama!“
Konačno, pomislih. Evo jednog pravila koje se poštuje.
Za Hrvatsku ima nade.
Jedan je vlasnik kuće na moru odlučio da instalira telefon, internet i wi-fi u svojoj kući. Mislio čovjek - kad gosti dodju neka imaju internet, usluga mi je bolja i za turiste privlačnija. Dogovorio sa hrvatskim telecomom sve mjesec i po dana unaprijed, našao vezu da sve to malo pogura - i sretan krenuo na more. Na dan kada je sve bilo dogovoreno uspostavilo se da je kabal stigao do kuće, ali je telefon „mrtav“, da modem još nije poslat, a da o wi-fi vezi još niko nije informiran. Onda je krenulo telefoniranje i saznanje da jedni u hrvatskom telecomu dovodi kablove, drugi uvode telefon, treći šalju modem....te da jedni drugi ne informiraju. Ljubazni službenici u službi za korisnike niti znaju kad će telefon biti priključen, ali znaju da je „nešto zapelo“ oko modema. Onda odlučio vlasnik da kupi „web and walk“ – treba mu internet, sretan ušao u prodavnicu tog istom hrvatskog telecoma u Makarskoj i tamo mu rekoše da su sve prodali. „Znate, turistička sezona, pa pokupovali turisti!“ Na pitanje kad će ponovo dobiti te mobilne priključke za internet odgovor je bio ovakav: „Možda sutra, ali sutra je praznik.“ Ode vlasnik do Ploča, tamo nema turista pa ima „web and walk“. Priključi se na internet, kažu mu da može kupiti kartice na svakom kiosku. Brzo se potroši onih 100 kuna za 100 megabajta, pa hajdmo na kiosk: „Nemamo, javili su da ćemo dobiti ali još nismo!“
PRIČA DRUGA
U Podaci, jednom malom mjestu kod Gradca, ima pošta.
Svjedočio sam ovom dijalogu: Jedna nana iz BiH: „Možemo li telefonirati?“
Službenik pošte: „Ne rade nam kabine. Kupite ovaj bon za 15 kuna pa možete telefonirati sa automata!“
Nana: „Meni, bolan, sinko ne treba toliko. Ja samo da javim Mirsi kad stiže autobus!“
Službenik: „ Žao mi je. Imam samo bonove od 15 i 30 kuna, uzmite to, nije to nikakav novac.“
Nana ćuti i poslije male stanke: „ A kad će telefon proraditi?“
Službenik pošte: „Ne znam, nisu mi ništa javili.“
PRIČA TREĆA
Lijep restoran u Makarskoj, lijepa bašta, ugodna atmosfera, uslužan konobar. Sjednem sa kolegicama, pristojan konobar kaže: „Žao mi je ali psima nije dozvoljen ulazak u baštu.“ Pa onda trenutka kasnije: „Ali, u redu je, sakrijte ga ispod stola!“
PRIČA ČETVRTA
Upoznao sam jednu češku obitelj koji su stigli na more sa punim autobomobilom. Voda, hrana, voće, pivo - čak i malo onog dugotrajnog kruha. Pitam, koliko su uštedili zato što su sve ponijeli, kažu „100 eura za 7 dana“.
PRIČA PETA
Jedan je privatni poduzetnik iz BiH požurio da dan prije praznika Dana Državnosti pošalje svoj kamion sa materijalima na odredište u Dubrovnik. Nije uspio jer su carinici imali skraćeno radno vrijeme radi sutrašnjeg praznika. „Ja mislio, naivan, - reče mi ovaj poduzetnik - da carinici imaju produženo, a ne skraćeno radno vrijeme prije praznika!“
Ko je dakle kriv što Hrvatska ima mali prihod od turizma?
Samo svjetska kriza, samo Hrvatskoj nenaklonjeni Englezi, samo Česi koji donose hranu, samo loše vrijeme..... Ili može biti sama Hrvatska koja je skupa, neorganizirana, sa šlampavim uslugama koja još dobrim dijelom živi u turističko doba kada je bilo dovoljno imati more?!
U Makarskoj sam u općini htio obaviti neki poslić ali me služba osiguranja vratilo sa ulaza „jer se u općinu ne može ulaziti u kratkim hlačama!“
Konačno, pomislih. Evo jednog pravila koje se poštuje.
Za Hrvatsku ima nade.