Sudsko veće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu osudilo je četvoricu bivših policajaca na ukupno 58 godina zatvora za ratni zločin nad 50 albanskih civila, počinjen 26. marta 1999. godine u Suvoj Reci na Kosovu. Prvooptuženi za ovaj zločin, bivši komandant odreda Posebnih jedinica policije Radoslav Mitrović oslobođen je odgovornosti i pušten na slobodu.
Autor: Nebojša GRABEŽ
Prvooptuženi na suđenju za ratni zločin u Suvoj Reci, bivši komandant odreda Posebnih jedinica policije Radoslav Mitrović oslobođen je odgovornosti za naređivanje ubistva 50 albanskih civila jer, kako je objasnila predsednica sudskog veća Vinka Beraha - Nikićević, na dan zločina nijedna četa njegovog odreda nije bila u Suvoj Reci.
Na maksimalne kazne od po 20 godina osuđeni su bivši komandir Policijske stanice u Suvoj Reci Radojko Repanović i policajac Slađan Čukarić, na 15 godina osuđen je policajac Miroslav Petković, a na 13 bivši pripadnik Resora državne bezbednosti Milorad Nišavić.
U nedostatku dokaza, optužbi su oslobođeni i Nenad Jovanović i Zoran Petković, dok je optužba protiv Ramiza Papića odbijena pošto je tužilaštvo odustalo od daljeg krivičnog gonjenja.
Obrazlažući presudu, predsednica sudskog vća je rekla da su četvorica osuđenih krivi za smrt 50 civila, od kojih su 48 bili članovi porodice Beriša, i da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud je utvrdio da su oni "nesumnjivo delovali sinhronizovano sa ciljem da ubiju albansko stanovništvo u Suvoj Reci", 26. marta 1999. godine, tokom NATO kampanje.
Razočarani presudom, članovi porodica ubijenih smatraju da pravda nije zadovoljena. Dželal Beriša, koji je u ovom zločinu izgubio 23 člana porodice:
„Nema veze aposlutno ovaj sud što je dao ovo rešenje. Npr. čovek koji je ubio najviše – pedestoricu - dobio je od suda 13 godina. Nikad nisu narodu Suve Reke dali ovde da dođemo, ali ipak smo rešeli da dođemo, da pratimo ovo suđenje. Ali svi smo prevareni ovim rešenjem danas što smo dobili. Ja ne znam šta da vam kažem - prevareni smo.“
Idriz Hadžijaj:
„Ja sam izgubio kćerku moju, sa dva sina i mužem, majkom... Znači, od njih šestero nije ostao niko. Od porodice Beriša kojih je 11 porodica - od sedam porodica nije ostao nijedan nasljednik i nije imao ko da dođe da ovde prisustvuje suđenju. Za mene, ipak, ovo suđenje znači da je potvrđeno i do strane ovog suda da je zločin učinjen, da su izrečene kazne tim zločincima. Ali sam malo uzbuđen i nezadovoljan zbog toga što je od desetero njih šestoro oslobođenih.“
Iz iskaza brojnih svedoka utvrđeno je da su osuđeni, 26. marta 1999. godine, na Reštanskom putu, gde je živelo nekoliko porodica Beriša, ubili starije članove, dok su ostale - muškarce, žene i decu - oterali u obližnju piceriju Kalabrija u koju su ubacili dve ručne bombe. Nakon toga pucali su u žrtve, među kojima su bili deca, žene, starci.
Pri iznošenju leševa iz picerije, osuđeni su ubijali svakog ko je davao znake života. Ubili su i naknadno dovedenog Jašara Berišu, dok je Abdulah Eljšani vezan izveden iz pritvora u Suvoj Reci i ustreljen. Tela ubijenih prebačena su u Prizren, a potom transportovana i pokopana u masovnoj grobici u Batajnici.
Zastupnik porodica ubijenih u Suvoj Reci Nataša Kandić kaže da presuda kojom su trojica oslobođeni krivice za zločin "ne može da izdrži većanje Vrhovnog suda" i da će ona biti vraćena na ponovljeno suđenje:
„Ova presuda i obrazloženje zbilja ne mogu da posluže kao primer da je sud učinio sve da utvrdi činjenice i da donese presudu koja će biti pravična i za optužene i za žrtve. Ova presuda nije pravična ni za optužene, a nije pravična ni za žrtve.“
Advokat Goran Petronijević, branilac Radoslava Mitrovića, rekao je da je zadovoljan oslobađajućom presudom koja je izrečena njegovom branjeniku, ali da kompletnom presudom nije u potpunosti rasvetljeno činjenično stanje:
„Osećanja su mi podeljena jer smatram da i ovakvom presudom koja je doneta nije potpuno rasvetljeno činjenično stanje. I žrtvama i onima koji su nevino ležali u zatvoru dugujemo punu istinu. Dakle, puna istina je nešto što imamo obavezu prema svima. Lično smatram da je ovo samo delimično materijalna istina.“
Oslobađajuću presudu za Radoslava Mitrovića, nekadašnjeg komandanta 37. odreda Posebnih jedinica policije, Nataša Kandić tumači kao pokušaj da se zaštite oni koji su bili na višim položajima:
„Naravno da kazna za komandira policijske stanice 20 godina odgovara težini - on je komandir, on naređuje, ali nije taj koji donosi odluke. Odluke donosi neko drugi, a taj koji je iznad njega je ovom presudom potpuno oslobođen krivične odgovornosti. Mi smo imali prilike da vidimo kako jedan policijac koji je svedočio ovde o zločinima upravo štiti Radoslava Mitrovića zato što je u pitanju neko ko je bio komandant 37. odreda, neko ko je bio pomoćnik žandarmerije neko ko je imao veliku moć - zato što štiti svoj život. Dovoljno je učinio da je progovorio o tom zločinu, a onda zna da će biti ugrožen ukoliko pominje njega - i prećutkuje.“
ICTY: Nastavak suđenja optuženima za zločine u Srebrenici
Autor: Goran JUNGVIRTH
Na suđenju sedmorici oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi, u srpnju 1995. godine, pred Haškim je tribunalom ove sedmice svjedočio insajder Momir Nikolić, bivši načelnik sigurnosti Bratunačke brigade, koji je prije šest godina priznao svoj dio odgovornosti za organizirano ubijanje oko 8.000 srebreničkih Bošnjaka.
Pokajnika Nikolića, koji trenutno izdržava dvadesetogodišnju kaznu zatvora u Finskoj, pozvalo je kao svjedoka sudsko vijeće nakon što je iz nepoznatih razloga povučen s liste svjedoka tužiteljstva. Nikolić je u izjavama tijekom svojeg i drugih postupaka, kao i tijekom ovog, pred Haškim sudom spomenuo četvoricu od sedam optuženih kojima se trenutno sudi: Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu, Draga Nikolića, te Ljubomira Borovčanina.
Tijekom svjedočenja Nikolić je sucima detaljno opisao što se događalo sa zarobljenim civilima nakon zauzimanja zaštićene enklave Srebrenica od strane srpskih snaga:
„Nakon svega ovoga došlo je do nečega što apsolutno nije bilo planirano, niti sam ja iz razgovora sa gospodinom Povićem shvatio da će se desiti. Znači, nisu izdvojeni samo vojno sposobni muškarci, osim u prvom konvoju, i to djelimično, u nekoliko autobusa, u nekoliko kamiona, već su jednostavno izdvojeni svi muškarci koji su bili u rejonu Potočara - oni koji su bili tada prisutni i namjeravali da uđu u kamione i autobuse su izdvojeni, od porodica, familija razdvojeni su i pritvoreni u Potočarima.“
Kao načelniku sigurnosti Bratunačke brigade Nikoliću nije bilo jasno što će se dogoditi s ogromnim brojem bošnjačkih muškarca, dječaka i staraca. Odgovor koji je tada dobio od optuženog Popovića može se jasno ocijeniti kao inkriminirajući:
„Rečeno mi je, odnosno Popović je u svom maniru rekao:’Sve balije treba pobiti!’ I to je bio njegov odgovor na moje pitanje vezano za te ljude. To je bio ukratko razgovor između mene i Popovića.“
Pokajnik Nikolić je tijekom svojih iskaza opisao i maltretiranje zarobljenih civila koje se događalo cijelo vrijeme, od njihovog zarobljavanja, pa do pogubljenja. Policijskim snagama koje su kontrolirale puteve oko Srebrenice i zarobljavale Bošnjake, prema svjedokovim je riječima zapovijedao optuženi Ljubomir Borovčanin. Sve je već odmah na početku razdvajanja civila, priznao je svjedok, upućivalo na najcrniji scenarij:
„Potpuno jasno je bilo. Znači, potpuno jasno - samo onaj ko to ne želi da shvati. Potpuna je jasna bila sudbina tih ljudi koji su izdvojeni i potpuno je jasna bila namjera zbog čega su izdvojeni. Prema načinu na koji je gospodin Mladić reagovao, sudbina je bila da će ti ljudi biti pritvoreni i pogubljeni.“
Svjedok pokajnik Momir Nikolić je nazočio i svađi u sjedištu SDS-a u Bratuncu između optuženog Ljubiše Beare i Miroslava Deronjića, Karadžićevog povjerenika za civilna pitanja u Srebrenici, koji se protivio pogubljivanjima zarobljenih Bošnjaka na području Bratunca. Bearinu naredbu da se zarobljenici iz Bratunca prebace na teritorij Zvornika, a zatim pogube, sam Nikolić je, tvrdi, prenio tadašnjem načelniku sigurnosti Zvorničke brigade, optuženom Dragi Nikoliću:
„Kasnije su pokušali naći moduse za naknadno angažovanje ljudi, naknadno angažovanje snaga kojima bi se obezbijedili prisutni u autobusima, kamionima, u školama, u hangaru, u starom srednjoškolskom centru u jednoj zgradi, jer već su počeli da se događaju incidenti, izvođenja iz autobusa, pojedinačna ubistva itd. Znači, to je bilo jedno opšte loše i užasno stanje i u gradu i u objektima gdje su se nalazili pritvoreni.“
Tijekom unakrsnog ispitivanja timovi obrane optuženih su ukazivali da se svjedok Nikolić nagodio s tužiteljstvom o vlastitom priznanju, u čemu bi se mogao i nazrijeti motiv njegova svjedočenja protiv nekadašnjih kolega u zločinu, kao i mijenjanja nekih detalja prijašnjih izjava. Pokajnik Momir Nikolić je potvrdio da se želio nagoditi s tužiteljstvom, a da je njegov motiv svjedočenja i priznanja želja da se dozna istina o jednom od najkobnijih događaja u novijoj povijesti Balkana.
Suđenje se nastavlja.
ZAGREB: Završeno suđenje za zločine u Osijeku
Autor: Enis ZEBIĆ
U tjednu koji je za nama završeno je na zagrebačkom Županijskom sudu suđenje Branimiru Glavašu i drugima za ratne zločine u Osijeku 1991. godine nad tamošnjim osječkim Srbima.
Iznošenjem završnih riječi obrane i okrivljenika zaključuje se na zagrebačkom Županijskom sudu jedno od najdinamičnijih hrvatskih suđenja za ratne zločine, ono protiv Branimira Glavaša i drugih za ubojstvo većinom srpskih civila, ujesen i zimu 1991. godine, u ratnom Osijeku. U dvije odvojene optužnice, spojene u jedan postupak, Glavaša i druge tereti se za ubojstvo desetorice civila (zbog toga što su dovođeni na obalu rijeke Drave i tamo ubijani ruku vezanih ljepljivom trakom, taj je dio postupka nazvan u medijima «slučaj selotejp»), odnosno za zlostavljanje trojice civila i ubojstvo dvojice (zbog toga što su mučenja i egzekucije obavljani u garažama u dvorištu tadašnjeg osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, kojem je Glavaš bio na čelu, mediji su taj dio postupka nazvali «slučaj garaža»).
Naravno, slučaj koji od početka prate opstrukcije okrivljenika i njihovih branitelja nije ni sada mogao proći bez toga. Drugookrivljeni Ivica Krnjak, u ratno vrijeme zapovjednik Glavaševe prištapske postrojbe - Samostalne uskočke satnije – nije se u ponedjeljak pojavio na sudu, a sud je naknadno ustanovio da on planira na operaciju radi navodnog zakrečenja vratnih žila. Sud je konstatirao da ni Krnjak ni njegov branitelj nisu poštivali proceduru i na vrijeme izvijestili sud, pa je naredio Krnjakovo privođenje i pritvor u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici. Obavljena je ekspertiza Krnjakovog zdravstvenog stanja i dokumentacije koju je sa sobom donio iz Osijeka, i sudac Željko Horvatović utvrdio je u srijedu da je Krnjak zloupotrebljavao svoje zdravstveno stanje kako bi odugovlačio sudski postupak:
„I da bismo objektivizirali ovakvo stanje i uopće, jer se pojavila sumnja u dokumentaciju KB Osijek koja je nosila dva datuma. Dakle, to je bio početni razlog za sumnju da se radi o nečemu što zapravo ne stoji jer se pojavio datum najprije za mjesec dana - u svibnju, pa onda novi datum na temelju iste - u travnju. Vijeće je odlučilo provesti nove pretrage po nezavisnim liječnicima u KB Dubravi. Tim liječnika na čelu sa doktorom Šarlijom, neurologom, te ovim koji su obavili snimanja, nedvojbeno su utvrdili da nema uopće opravdanja za bilo kakav medicinski zahvat.“
Rasprava je nastavljena iznošenjem završnih riječi branitelja. Jedan od Glavaševih branitelja, osječki odvjetnik Dražen Matijević zatražio je oslobađajuću presudu za svog klijenta, a proces proglasio montiranim i političkim:
„Zato je posve očigledno da pokretanje ovoga postupka nije nikakav iskaz dosljednosti u provođenju pravde, već čisti politički akt koji ima dva usporedna cilja. Prvi je cilj ukloniti s političke pozornice i iz javnog života osobu Branimira Glavaša, čovjeka koji je svojim osebujnim političkim djelovanjem od same pojave na političkoj pozornici bio i ostao trnom u oku svih onih koji Republiku Hrvatsku nikad nisu htjeli, ali i onih koji su doduše htjeli Republiku Hrvatsku, ali ne takvu koja će služiti hrvatskom narodu i ostalim građanima Republike Hrvatske, nego takvu koja će služiti njihovim osobnim interesima. Drugi je cilj bio da se kroz ovaj postupak i kroz još neke slične postupke ovome, prividno kaznene a ustvari politčke postupke, najzaslužniji heroji Domovinskog rata prikažu i pokažu kao ratni zločinci, a slavni Domovinski rat da se prikaže kao zločinački rat.“
Nakon završnih riječi obrane i okrivljenika slijedi nepravomoćna presuda. Usprkos brojnim ometanjima i problemima, ovaj je postupak bio fer i pravičan, procjenjuje u izjavi za naš program voditeljica monitoring-toma na suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava:
„Pokretanje predistrage, istrage kasnilo je petnaestak godina, ali se ipak dogodilo. Od same istrage glavna rasprava bila je pod velikim pritiscima, a vrlo praćena u javnosti, ali što je najlošije u svemu tome zapravo je da su svjedoci bili pod velikim pritiskom - od prijetnji, do medijskih izjava svjedoka koji su bili zaštićeni i nije se smjelo o njima govoriti. Druga karakteristika ovog procesa je da je obrana išla na to da u prvom dijelu suđenja pobije legitimnost iskaza suoptuženika, a jedan veliki dio optužnice se temelji zapravo na njima, i to je uzelo gotovo prvih pola godine, godinu dana dok je sud izveo dovoljno dokaza da bi donio sud o tome da se radi o vjerodostojnim iskazima u istrazi koji mogu biti korišteni i pri donošenju odluke o krivnji. Treća stvar je da je obrana u više navrata koristila različite smicalice kako bi se cijeli postupak prolongirao, pa čak i sad ovo zadnje sa optuženikom Krnjakom. I to je, možda, jedna od karekteristika da je i monitoring tog suđenja u isto vrijeme bio iz više uglova vrlo poman i da, unatoč svega ovoga što sam rekla, on se probio do kraja, može se reći da je fer i profesionalno proveden.“
Donedavni voditelj osječkog suradnog centra Hrvatskog helsinškog odbora Jaroslav Pecnik pozdravlja u izjavi za naš program završetak suđenja jer će time biti skinuti ljaga sa Osijeka, Slavonije i Hrvatske:
„Ali činjenica je da se u Osijeku, u gradu gdje se to dogodilo, doista između redova, među ljudima, kad se privatno govori, pa čak i svjedoci, od kojih neke osobno znam, kada govore o tome kažu otprilike ovako:’Ja se nisam usudio na sudu reći sve što sam trebao naprosto zato što sam u strahu od Glavaševog utjecaja, u strahu sam od moguće odmazde.“ Onda postoji nešto što se zove lažna vojnička solidarnost - zajedno smo bili u ratu pa ne želimo uvaljivati drugima - ili postoji neki oportunizam, naprosto. Ali postoji i ono što je rekla jedna osoba koja je doista vrlo visoko vojno kotirala i također je bila svjedok na sudu i za koju mogu tvrditi da je uistinu osoba koja zna i koja nema razloga nešto previše kriti. On je rekao otprilike ovako:’Da su me na sudu pitali na pravi način ono što je trebalo, ja bih im te odgovore dao. Ja sam čekao da oni mene vode, a ne ja njih. Jer ako ja vodim njih, onda sam ja osoba koja sebe dovodi u opasnost. Ako oni mene vode, ja drukčije ne mogu nego moram pred sudom govoriti istinu.’ Postavlja se pitanje zašto na sudu odvjetništvo nije neke stvari vodilo na pravi način.“
Pecnik svoju tezu ilustrira pitanjima koja se provlače kroz cijelo suđenje - je li Glavaš imao vojne ingerencije ili nije, je li imao spoznaje o zločinima i je li ih prikrivao ili nije? On prenosi pisanje časopisa 106. brigade Hrvatske vojske «Gardist», u svom nultom broju od 29. listopada 1991. godine, o hrvatskoj obrani mađarskog sela Laslovo, nedaleko Osijeka:
„Pisac toga teksta kaže ovako: ’Inače, obranu toga sela drži prištabska jedinica kojom zapovijeda gospodin Branimir Glavaš.’ Branimir Glavaš tvrdi da to nije istina, ali u glasilu vojske, nultom broju, piše upravo suprotno. Zašto niko od tužiteljstva nije obratio pozornost na takve iskaze? Zašto na njima nije inzistirao? To je ono pravo pitanje. Znači, u svakom slučaju, privodi se stvar kraju. Ja mislim da su Glavaš i društvo svjesni da će sudski odgovarati. To na najbolji način iskazuje, možda, i stav gospodina Matijevića koji zapravo sve prebacuje na razinu politike - jer to i je smisao da se Glavaš prikaže kad bude osuđen, ako bude osuđen, kao žrtva, a ako slučajno bude oslobođen, onda je on pobjednik nad sustavom i onda je on dvostruki heroj - i Domovinskog rata i pobjednik nad sustavom. U tom slučaju Krnjak i ova cijela lakrdija se ponovno ponavlja jer je to u funkciji da se, što je moguće dulje, prolongira izricanje presude i da se tempira pred izbore, gdje Glavaš ima velikih šansi i ambicija da njegova stranka osvoji vlast i u gradu i u županiji, a time on, zapravo, dodatno jača. U protivnom, ako gubi, doživljava sudbinu Šešelja, odlazi u zatvor, a i iz zatvora je vrlo teško kontrolirati stranku. To na koncu pokazuje Šešelj - jedno vrijeme to ide, onda na koncu dolazi borba za nasljeđe, mladi lavovi se javljaju koji žele vlast, koji žele svoj dio plijena. I tu Glavaš ništa više neće moći učiniti. Zato njemu treba ova pobjeda. I zato je sve to u funkciji i izbora i njegove političke promidžbe, a naravno i projekcije njegove budućnosti i perspektive, koja nije sjajna ukoliko se presuda donese kako se pretpostavlja, znači osuđujuća.“
SARAJEVO: Predstavljena knjiga «Na Drini genocid»
Autor: Aida ĐUGUM
Nova knjiga Edine Bećirević, docentice na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu i saradnice Instituta za istraživanje o ratu i miru iz Londona, je svjedočanstvo o genocidu nad Bošnjacima u Podrinju ranih devedestih godina. U knjizi simboličnog naziva „Na Drini gencid“ Edina Bećirević pravi uporednu analizu sa drugim slučajevima genocida u svijetu, poput onih počinjenih u Ruandi, Sudanu, Kambodži i, naravno, sa holokaustom.
Koristeći rijetku sintezu naučnog pristupa i ličnog saosjećanja, autorica ubjedljivo dokazuje da se na području istočne Bosne dogodio genocid, čime se suprotstavila onima koji tvrde da je genocid počinjen samo u Srebrenici 1995. godine, ističe promotor knjige prof. dr. Robert Donia:
„Ona priča bolnu, strašnu priču o tome kako su Bošnjaci protjerani iz svojih domova i ubijeni, mučeni, zarobljeni, silovani ili odstranjeni sa teritorije koju su naseljavali. Bećirević pokazuje kako su počinoci djelovali zajedno u realizaciji dugogodišnjih namjera i izvršili pažljivo izrađen plan u koji su ugrađeni svi klasični elementi onoga što su naučnici identificirali u drugim slučajevima genocida.“
Knjiga je plod detaljnog istraživanja. Autorica Edina Bećirević svaki zločin pažljivo analizira, pri čemu je uradila više od 40 intervjua sa preživjelim žrtvama, dodao je prof. Donia:
„Sjećanja žrtava i preživjelih autorica kompletira sa postojećim dokumentima i iznosi užasnu priču sistematskog genocida sa ljudske tačke gledišta.“
Nevjerovatno je, smatra Edina Bećirević, da se na nivou međunarodnog prava kao genocid smatra samo genocid u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, čime se na neki način i negira genocid:
„Jer genocid se ne može za nekoliko dana, genocid ne mogu izvršiti nekontrolirane grupe i pojedinci. Genocid je proces koji se dugotrajno planira, proces iza čijeg izvršenja mora stajati birokratizirani državni aparat. Ali genocid je, također, proces za koji je potrebno nekad aktivno, a nekad prećutno odobrenje međunarodne zajednice. Postoji, naravno, metodološki okvir koji se u međunarodnom akademskom diskursu priznaje kad je u pitanju analiza genocida. I u taj metodološki okvir se stavljaju svi drugi slučajevi genocida u povijesti, ali kad je u pitanju BiH, onda se taj metodološki okvir, čini mi se, svjesno izbjegava.“
Vrijednost knjige „Na Drini genocid“ je novi način istraživanja genocida, ističe doktor političkih nauka, esejista i naučni publicist Nerzuk Ćurak:
„Mi smo se navikli na jednu dimenziju istraživanja genocida. To je uglavnom historijska prespektiva. Sociološka, politološka, kulturološka dimenzija istraživanja genocida je izostala. Edina je sada uspjela da nam ponudi i to, i u toj jednoj polivalentnoj perspektivi, onda je ono dubinsko istraživanje na terenu dobilo pravi značaj, pravi smisao, jedan nadilazeći historijski smisao.“
Genocid u samom svom izvršenju ima mnoge perfidne forme. Ne podrazumijeva samo brutalno ubijanje, već i izgladnjivanje, mučenje, silovanje. Pitanje koje je mučilo Bećirevićevu dok je pisala ovu knjigu je zašto se genocid negira:
„Genocid karakterizira kolektivitet, ali kolektivitet ne samo u pogledu žrtve nego kolektivitet, nažalost, i u pogledu počinilaca. Jer društvene situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom nisu historijska novina. Bilo je to, moram reći, vrlo katarzično i za mene jer se odgovori na ova pitanja izbjegavaju ne samo na nivou nacije u čije ime je genocid počinjen, već smo svjedoci da se ta pitanja izbjegavaju u na nivou međunarodne zajednice. Nije historijska novina da se genocid negira. I Nijemcima je trebalo skoro dvije decenije da se počnu suočavati sa posljedicama holokausta. Mislim da bez razumijevanja tih mehanizama poricanja, bez razumijevanja zbog čega su neki u genocidu izvršioci, zbog čega su neki posmatrači, zbog čega su treći spasioci, svjetska zajednica neće moći razviti efikasne mehanizme prevencije genocida.“
Tokom pisanja knjige „Na Drini genocid“ i istraživanja koje je uradila, autorica priznaje da je imala katarzično iskustvo:
„Mislim da sam negdje tokom ovog istraživanja shvatila da jednostavno nema naroda koji može biti imun ne genocidnu ideologiju. I nema tog naroda koji, ako je dovoljno dugo indoktriniran i izložen propagandi i čije elite i političko rukovodstvo ga pripremaju da prihvati genocid i da u njemu učestvuje, tome može da se opre. I mislim da je jako važno za prevenciju razumjeti da genocid ne izvršavaju monstrumi, genocid izvršavaju i u genocidu učestvuju obični ljudi.“
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Prvooptuženi na suđenju za ratni zločin u Suvoj Reci, bivši komandant odreda Posebnih jedinica policije Radoslav Mitrović oslobođen je odgovornosti za naređivanje ubistva 50 albanskih civila jer, kako je objasnila predsednica sudskog veća Vinka Beraha - Nikićević, na dan zločina nijedna četa njegovog odreda nije bila u Suvoj Reci.
Na maksimalne kazne od po 20 godina osuđeni su bivši komandir Policijske stanice u Suvoj Reci Radojko Repanović i policajac Slađan Čukarić, na 15 godina osuđen je policajac Miroslav Petković, a na 13 bivši pripadnik Resora državne bezbednosti Milorad Nišavić.
U nedostatku dokaza, optužbi su oslobođeni i Nenad Jovanović i Zoran Petković, dok je optužba protiv Ramiza Papića odbijena pošto je tužilaštvo odustalo od daljeg krivičnog gonjenja.
Obrazlažući presudu, predsednica sudskog vća je rekla da su četvorica osuđenih krivi za smrt 50 civila, od kojih su 48 bili članovi porodice Beriša, i da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud je utvrdio da su oni "nesumnjivo delovali sinhronizovano sa ciljem da ubiju albansko stanovništvo u Suvoj Reci", 26. marta 1999. godine, tokom NATO kampanje.
Razočarani presudom, članovi porodica ubijenih smatraju da pravda nije zadovoljena. Dželal Beriša, koji je u ovom zločinu izgubio 23 člana porodice:
„Nema veze aposlutno ovaj sud što je dao ovo rešenje. Npr. čovek koji je ubio najviše – pedestoricu - dobio je od suda 13 godina. Nikad nisu narodu Suve Reke dali ovde da dođemo, ali ipak smo rešeli da dođemo, da pratimo ovo suđenje. Ali svi smo prevareni ovim rešenjem danas što smo dobili. Ja ne znam šta da vam kažem - prevareni smo.“
Idriz Hadžijaj:
„Ja sam izgubio kćerku moju, sa dva sina i mužem, majkom... Znači, od njih šestero nije ostao niko. Od porodice Beriša kojih je 11 porodica - od sedam porodica nije ostao nijedan nasljednik i nije imao ko da dođe da ovde prisustvuje suđenju. Za mene, ipak, ovo suđenje znači da je potvrđeno i do strane ovog suda da je zločin učinjen, da su izrečene kazne tim zločincima. Ali sam malo uzbuđen i nezadovoljan zbog toga što je od desetero njih šestoro oslobođenih.“
Iz iskaza brojnih svedoka utvrđeno je da su osuđeni, 26. marta 1999. godine, na Reštanskom putu, gde je živelo nekoliko porodica Beriša, ubili starije članove, dok su ostale - muškarce, žene i decu - oterali u obližnju piceriju Kalabrija u koju su ubacili dve ručne bombe. Nakon toga pucali su u žrtve, među kojima su bili deca, žene, starci.
Pri iznošenju leševa iz picerije, osuđeni su ubijali svakog ko je davao znake života. Ubili su i naknadno dovedenog Jašara Berišu, dok je Abdulah Eljšani vezan izveden iz pritvora u Suvoj Reci i ustreljen. Tela ubijenih prebačena su u Prizren, a potom transportovana i pokopana u masovnoj grobici u Batajnici.
Zastupnik porodica ubijenih u Suvoj Reci Nataša Kandić kaže da presuda kojom su trojica oslobođeni krivice za zločin "ne može da izdrži većanje Vrhovnog suda" i da će ona biti vraćena na ponovljeno suđenje:
„Ova presuda i obrazloženje zbilja ne mogu da posluže kao primer da je sud učinio sve da utvrdi činjenice i da donese presudu koja će biti pravična i za optužene i za žrtve. Ova presuda nije pravična ni za optužene, a nije pravična ni za žrtve.“
Advokat Goran Petronijević, branilac Radoslava Mitrovića, rekao je da je zadovoljan oslobađajućom presudom koja je izrečena njegovom branjeniku, ali da kompletnom presudom nije u potpunosti rasvetljeno činjenično stanje:
„Osećanja su mi podeljena jer smatram da i ovakvom presudom koja je doneta nije potpuno rasvetljeno činjenično stanje. I žrtvama i onima koji su nevino ležali u zatvoru dugujemo punu istinu. Dakle, puna istina je nešto što imamo obavezu prema svima. Lično smatram da je ovo samo delimično materijalna istina.“
Oslobađajuću presudu za Radoslava Mitrovića, nekadašnjeg komandanta 37. odreda Posebnih jedinica policije, Nataša Kandić tumači kao pokušaj da se zaštite oni koji su bili na višim položajima:
„Naravno da kazna za komandira policijske stanice 20 godina odgovara težini - on je komandir, on naređuje, ali nije taj koji donosi odluke. Odluke donosi neko drugi, a taj koji je iznad njega je ovom presudom potpuno oslobođen krivične odgovornosti. Mi smo imali prilike da vidimo kako jedan policijac koji je svedočio ovde o zločinima upravo štiti Radoslava Mitrovića zato što je u pitanju neko ko je bio komandant 37. odreda, neko ko je bio pomoćnik žandarmerije neko ko je imao veliku moć - zato što štiti svoj život. Dovoljno je učinio da je progovorio o tom zločinu, a onda zna da će biti ugrožen ukoliko pominje njega - i prećutkuje.“
ICTY: Nastavak suđenja optuženima za zločine u Srebrenici
Autor: Goran JUNGVIRTH
Na suđenju sedmorici oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi, u srpnju 1995. godine, pred Haškim je tribunalom ove sedmice svjedočio insajder Momir Nikolić, bivši načelnik sigurnosti Bratunačke brigade, koji je prije šest godina priznao svoj dio odgovornosti za organizirano ubijanje oko 8.000 srebreničkih Bošnjaka.
Pokajnika Nikolića, koji trenutno izdržava dvadesetogodišnju kaznu zatvora u Finskoj, pozvalo je kao svjedoka sudsko vijeće nakon što je iz nepoznatih razloga povučen s liste svjedoka tužiteljstva. Nikolić je u izjavama tijekom svojeg i drugih postupaka, kao i tijekom ovog, pred Haškim sudom spomenuo četvoricu od sedam optuženih kojima se trenutno sudi: Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu, Draga Nikolića, te Ljubomira Borovčanina.
Tijekom svjedočenja Nikolić je sucima detaljno opisao što se događalo sa zarobljenim civilima nakon zauzimanja zaštićene enklave Srebrenica od strane srpskih snaga:
„Nakon svega ovoga došlo je do nečega što apsolutno nije bilo planirano, niti sam ja iz razgovora sa gospodinom Povićem shvatio da će se desiti. Znači, nisu izdvojeni samo vojno sposobni muškarci, osim u prvom konvoju, i to djelimično, u nekoliko autobusa, u nekoliko kamiona, već su jednostavno izdvojeni svi muškarci koji su bili u rejonu Potočara - oni koji su bili tada prisutni i namjeravali da uđu u kamione i autobuse su izdvojeni, od porodica, familija razdvojeni su i pritvoreni u Potočarima.“
Kao načelniku sigurnosti Bratunačke brigade Nikoliću nije bilo jasno što će se dogoditi s ogromnim brojem bošnjačkih muškarca, dječaka i staraca. Odgovor koji je tada dobio od optuženog Popovića može se jasno ocijeniti kao inkriminirajući:
Potpuna je jasna bila sudbina tih ljudi koji su izdvojeni i potpuno je jasna bila namjera zbog čega su izdvojeni.
Pokajnik Nikolić je tijekom svojih iskaza opisao i maltretiranje zarobljenih civila koje se događalo cijelo vrijeme, od njihovog zarobljavanja, pa do pogubljenja. Policijskim snagama koje su kontrolirale puteve oko Srebrenice i zarobljavale Bošnjake, prema svjedokovim je riječima zapovijedao optuženi Ljubomir Borovčanin. Sve je već odmah na početku razdvajanja civila, priznao je svjedok, upućivalo na najcrniji scenarij:
„Potpuno jasno je bilo. Znači, potpuno jasno - samo onaj ko to ne želi da shvati. Potpuna je jasna bila sudbina tih ljudi koji su izdvojeni i potpuno je jasna bila namjera zbog čega su izdvojeni. Prema načinu na koji je gospodin Mladić reagovao, sudbina je bila da će ti ljudi biti pritvoreni i pogubljeni.“
Svjedok pokajnik Momir Nikolić je nazočio i svađi u sjedištu SDS-a u Bratuncu između optuženog Ljubiše Beare i Miroslava Deronjića, Karadžićevog povjerenika za civilna pitanja u Srebrenici, koji se protivio pogubljivanjima zarobljenih Bošnjaka na području Bratunca. Bearinu naredbu da se zarobljenici iz Bratunca prebace na teritorij Zvornika, a zatim pogube, sam Nikolić je, tvrdi, prenio tadašnjem načelniku sigurnosti Zvorničke brigade, optuženom Dragi Nikoliću:
„Kasnije su pokušali naći moduse za naknadno angažovanje ljudi, naknadno angažovanje snaga kojima bi se obezbijedili prisutni u autobusima, kamionima, u školama, u hangaru, u starom srednjoškolskom centru u jednoj zgradi, jer već su počeli da se događaju incidenti, izvođenja iz autobusa, pojedinačna ubistva itd. Znači, to je bilo jedno opšte loše i užasno stanje i u gradu i u objektima gdje su se nalazili pritvoreni.“
Tijekom unakrsnog ispitivanja timovi obrane optuženih su ukazivali da se svjedok Nikolić nagodio s tužiteljstvom o vlastitom priznanju, u čemu bi se mogao i nazrijeti motiv njegova svjedočenja protiv nekadašnjih kolega u zločinu, kao i mijenjanja nekih detalja prijašnjih izjava. Pokajnik Momir Nikolić je potvrdio da se želio nagoditi s tužiteljstvom, a da je njegov motiv svjedočenja i priznanja želja da se dozna istina o jednom od najkobnijih događaja u novijoj povijesti Balkana.
Suđenje se nastavlja.
ZAGREB: Završeno suđenje za zločine u Osijeku
Autor: Enis ZEBIĆ
U tjednu koji je za nama završeno je na zagrebačkom Županijskom sudu suđenje Branimiru Glavašu i drugima za ratne zločine u Osijeku 1991. godine nad tamošnjim osječkim Srbima.
Iznošenjem završnih riječi obrane i okrivljenika zaključuje se na zagrebačkom Županijskom sudu jedno od najdinamičnijih hrvatskih suđenja za ratne zločine, ono protiv Branimira Glavaša i drugih za ubojstvo većinom srpskih civila, ujesen i zimu 1991. godine, u ratnom Osijeku. U dvije odvojene optužnice, spojene u jedan postupak, Glavaša i druge tereti se za ubojstvo desetorice civila (zbog toga što su dovođeni na obalu rijeke Drave i tamo ubijani ruku vezanih ljepljivom trakom, taj je dio postupka nazvan u medijima «slučaj selotejp»), odnosno za zlostavljanje trojice civila i ubojstvo dvojice (zbog toga što su mučenja i egzekucije obavljani u garažama u dvorištu tadašnjeg osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, kojem je Glavaš bio na čelu, mediji su taj dio postupka nazvali «slučaj garaža»).
Naravno, slučaj koji od početka prate opstrukcije okrivljenika i njihovih branitelja nije ni sada mogao proći bez toga. Drugookrivljeni Ivica Krnjak, u ratno vrijeme zapovjednik Glavaševe prištapske postrojbe - Samostalne uskočke satnije – nije se u ponedjeljak pojavio na sudu, a sud je naknadno ustanovio da on planira na operaciju radi navodnog zakrečenja vratnih žila. Sud je konstatirao da ni Krnjak ni njegov branitelj nisu poštivali proceduru i na vrijeme izvijestili sud, pa je naredio Krnjakovo privođenje i pritvor u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici. Obavljena je ekspertiza Krnjakovog zdravstvenog stanja i dokumentacije koju je sa sobom donio iz Osijeka, i sudac Željko Horvatović utvrdio je u srijedu da je Krnjak zloupotrebljavao svoje zdravstveno stanje kako bi odugovlačio sudski postupak:
„I da bismo objektivizirali ovakvo stanje i uopće, jer se pojavila sumnja u dokumentaciju KB Osijek koja je nosila dva datuma. Dakle, to je bio početni razlog za sumnju da se radi o nečemu što zapravo ne stoji jer se pojavio datum najprije za mjesec dana - u svibnju, pa onda novi datum na temelju iste - u travnju. Vijeće je odlučilo provesti nove pretrage po nezavisnim liječnicima u KB Dubravi. Tim liječnika na čelu sa doktorom Šarlijom, neurologom, te ovim koji su obavili snimanja, nedvojbeno su utvrdili da nema uopće opravdanja za bilo kakav medicinski zahvat.“
Pokretanje predistrage, istrage kasnilo je petnaestak godina, ali se ipak dogodilo. Od same istrage glavna rasprava bila je pod velikim pritiscima, a vrlo praćena u javnosti, ali što je najlošije u svemu tome zapravo je da su svjedoci bili pod velikim pritiskom - od prijetnji, do medijskih izjava svjedoka koji su bili zaštićeni i nije se smjelo o njima govoriti.
„Zato je posve očigledno da pokretanje ovoga postupka nije nikakav iskaz dosljednosti u provođenju pravde, već čisti politički akt koji ima dva usporedna cilja. Prvi je cilj ukloniti s političke pozornice i iz javnog života osobu Branimira Glavaša, čovjeka koji je svojim osebujnim političkim djelovanjem od same pojave na političkoj pozornici bio i ostao trnom u oku svih onih koji Republiku Hrvatsku nikad nisu htjeli, ali i onih koji su doduše htjeli Republiku Hrvatsku, ali ne takvu koja će služiti hrvatskom narodu i ostalim građanima Republike Hrvatske, nego takvu koja će služiti njihovim osobnim interesima. Drugi je cilj bio da se kroz ovaj postupak i kroz još neke slične postupke ovome, prividno kaznene a ustvari politčke postupke, najzaslužniji heroji Domovinskog rata prikažu i pokažu kao ratni zločinci, a slavni Domovinski rat da se prikaže kao zločinački rat.“
Nakon završnih riječi obrane i okrivljenika slijedi nepravomoćna presuda. Usprkos brojnim ometanjima i problemima, ovaj je postupak bio fer i pravičan, procjenjuje u izjavi za naš program voditeljica monitoring-toma na suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava:
„Pokretanje predistrage, istrage kasnilo je petnaestak godina, ali se ipak dogodilo. Od same istrage glavna rasprava bila je pod velikim pritiscima, a vrlo praćena u javnosti, ali što je najlošije u svemu tome zapravo je da su svjedoci bili pod velikim pritiskom - od prijetnji, do medijskih izjava svjedoka koji su bili zaštićeni i nije se smjelo o njima govoriti. Druga karakteristika ovog procesa je da je obrana išla na to da u prvom dijelu suđenja pobije legitimnost iskaza suoptuženika, a jedan veliki dio optužnice se temelji zapravo na njima, i to je uzelo gotovo prvih pola godine, godinu dana dok je sud izveo dovoljno dokaza da bi donio sud o tome da se radi o vjerodostojnim iskazima u istrazi koji mogu biti korišteni i pri donošenju odluke o krivnji. Treća stvar je da je obrana u više navrata koristila različite smicalice kako bi se cijeli postupak prolongirao, pa čak i sad ovo zadnje sa optuženikom Krnjakom. I to je, možda, jedna od karekteristika da je i monitoring tog suđenja u isto vrijeme bio iz više uglova vrlo poman i da, unatoč svega ovoga što sam rekla, on se probio do kraja, može se reći da je fer i profesionalno proveden.“
Donedavni voditelj osječkog suradnog centra Hrvatskog helsinškog odbora Jaroslav Pecnik pozdravlja u izjavi za naš program završetak suđenja jer će time biti skinuti ljaga sa Osijeka, Slavonije i Hrvatske:
„Ali činjenica je da se u Osijeku, u gradu gdje se to dogodilo, doista između redova, među ljudima, kad se privatno govori, pa čak i svjedoci, od kojih neke osobno znam, kada govore o tome kažu otprilike ovako:’Ja se nisam usudio na sudu reći sve što sam trebao naprosto zato što sam u strahu od Glavaševog utjecaja, u strahu sam od moguće odmazde.“ Onda postoji nešto što se zove lažna vojnička solidarnost - zajedno smo bili u ratu pa ne želimo uvaljivati drugima - ili postoji neki oportunizam, naprosto. Ali postoji i ono što je rekla jedna osoba koja je doista vrlo visoko vojno kotirala i također je bila svjedok na sudu i za koju mogu tvrditi da je uistinu osoba koja zna i koja nema razloga nešto previše kriti. On je rekao otprilike ovako:’Da su me na sudu pitali na pravi način ono što je trebalo, ja bih im te odgovore dao. Ja sam čekao da oni mene vode, a ne ja njih. Jer ako ja vodim njih, onda sam ja osoba koja sebe dovodi u opasnost. Ako oni mene vode, ja drukčije ne mogu nego moram pred sudom govoriti istinu.’ Postavlja se pitanje zašto na sudu odvjetništvo nije neke stvari vodilo na pravi način.“
Pecnik svoju tezu ilustrira pitanjima koja se provlače kroz cijelo suđenje - je li Glavaš imao vojne ingerencije ili nije, je li imao spoznaje o zločinima i je li ih prikrivao ili nije? On prenosi pisanje časopisa 106. brigade Hrvatske vojske «Gardist», u svom nultom broju od 29. listopada 1991. godine, o hrvatskoj obrani mađarskog sela Laslovo, nedaleko Osijeka:
„Pisac toga teksta kaže ovako: ’Inače, obranu toga sela drži prištabska jedinica kojom zapovijeda gospodin Branimir Glavaš.’ Branimir Glavaš tvrdi da to nije istina, ali u glasilu vojske, nultom broju, piše upravo suprotno. Zašto niko od tužiteljstva nije obratio pozornost na takve iskaze? Zašto na njima nije inzistirao? To je ono pravo pitanje. Znači, u svakom slučaju, privodi se stvar kraju. Ja mislim da su Glavaš i društvo svjesni da će sudski odgovarati. To na najbolji način iskazuje, možda, i stav gospodina Matijevića koji zapravo sve prebacuje na razinu politike - jer to i je smisao da se Glavaš prikaže kad bude osuđen, ako bude osuđen, kao žrtva, a ako slučajno bude oslobođen, onda je on pobjednik nad sustavom i onda je on dvostruki heroj - i Domovinskog rata i pobjednik nad sustavom. U tom slučaju Krnjak i ova cijela lakrdija se ponovno ponavlja jer je to u funkciji da se, što je moguće dulje, prolongira izricanje presude i da se tempira pred izbore, gdje Glavaš ima velikih šansi i ambicija da njegova stranka osvoji vlast i u gradu i u županiji, a time on, zapravo, dodatno jača. U protivnom, ako gubi, doživljava sudbinu Šešelja, odlazi u zatvor, a i iz zatvora je vrlo teško kontrolirati stranku. To na koncu pokazuje Šešelj - jedno vrijeme to ide, onda na koncu dolazi borba za nasljeđe, mladi lavovi se javljaju koji žele vlast, koji žele svoj dio plijena. I tu Glavaš ništa više neće moći učiniti. Zato njemu treba ova pobjeda. I zato je sve to u funkciji i izbora i njegove političke promidžbe, a naravno i projekcije njegove budućnosti i perspektive, koja nije sjajna ukoliko se presuda donese kako se pretpostavlja, znači osuđujuća.“
SARAJEVO: Predstavljena knjiga «Na Drini genocid»
Autor: Aida ĐUGUM
Nova knjiga Edine Bećirević, docentice na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu i saradnice Instituta za istraživanje o ratu i miru iz Londona, je svjedočanstvo o genocidu nad Bošnjacima u Podrinju ranih devedestih godina. U knjizi simboličnog naziva „Na Drini gencid“ Edina Bećirević pravi uporednu analizu sa drugim slučajevima genocida u svijetu, poput onih počinjenih u Ruandi, Sudanu, Kambodži i, naravno, sa holokaustom.
Koristeći rijetku sintezu naučnog pristupa i ličnog saosjećanja, autorica ubjedljivo dokazuje da se na području istočne Bosne dogodio genocid, čime se suprotstavila onima koji tvrde da je genocid počinjen samo u Srebrenici 1995. godine, ističe promotor knjige prof. dr. Robert Donia:
„Ona priča bolnu, strašnu priču o tome kako su Bošnjaci protjerani iz svojih domova i ubijeni, mučeni, zarobljeni, silovani ili odstranjeni sa teritorije koju su naseljavali. Bećirević pokazuje kako su počinoci djelovali zajedno u realizaciji dugogodišnjih namjera i izvršili pažljivo izrađen plan u koji su ugrađeni svi klasični elementi onoga što su naučnici identificirali u drugim slučajevima genocida.“
Knjiga je plod detaljnog istraživanja. Autorica Edina Bećirević svaki zločin pažljivo analizira, pri čemu je uradila više od 40 intervjua sa preživjelim žrtvama, dodao je prof. Donia:
„Sjećanja žrtava i preživjelih autorica kompletira sa postojećim dokumentima i iznosi užasnu priču sistematskog genocida sa ljudske tačke gledišta.“
Nevjerovatno je, smatra Edina Bećirević, da se na nivou međunarodnog prava kao genocid smatra samo genocid u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, čime se na neki način i negira genocid:
„Jer genocid se ne može za nekoliko dana, genocid ne mogu izvršiti nekontrolirane grupe i pojedinci. Genocid je proces koji se dugotrajno planira, proces iza čijeg izvršenja mora stajati birokratizirani državni aparat. Ali genocid je, također, proces za koji je potrebno nekad aktivno, a nekad prećutno odobrenje međunarodne zajednice. Postoji, naravno, metodološki okvir koji se u međunarodnom akademskom diskursu priznaje kad je u pitanju analiza genocida. I u taj metodološki okvir se stavljaju svi drugi slučajevi genocida u povijesti, ali kad je u pitanju BiH, onda se taj metodološki okvir, čini mi se, svjesno izbjegava.“
Vrijednost knjige „Na Drini genocid“ je novi način istraživanja genocida, ističe doktor političkih nauka, esejista i naučni publicist Nerzuk Ćurak:
„Mi smo se navikli na jednu dimenziju istraživanja genocida. To je uglavnom historijska prespektiva. Sociološka, politološka, kulturološka dimenzija istraživanja genocida je izostala. Edina je sada uspjela da nam ponudi i to, i u toj jednoj polivalentnoj perspektivi, onda je ono dubinsko istraživanje na terenu dobilo pravi značaj, pravi smisao, jedan nadilazeći historijski smisao.“
I Nijemcima je trebalo skoro dvije decenije da se počnu suočavati sa posljedicama holokausta. Mislim da bez razumijevanja tih mehanizama poricanja, bez razumijevanja zbog čega su neki u genocidu izvršioci, zbog čega su neki posmatrači, zbog čega su treći spasioci, svjetska zajednica neće moći razviti efikasne mehanizme prevencije genocida.
„Genocid karakterizira kolektivitet, ali kolektivitet ne samo u pogledu žrtve nego kolektivitet, nažalost, i u pogledu počinilaca. Jer društvene situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom nisu historijska novina. Bilo je to, moram reći, vrlo katarzično i za mene jer se odgovori na ova pitanja izbjegavaju ne samo na nivou nacije u čije ime je genocid počinjen, već smo svjedoci da se ta pitanja izbjegavaju u na nivou međunarodne zajednice. Nije historijska novina da se genocid negira. I Nijemcima je trebalo skoro dvije decenije da se počnu suočavati sa posljedicama holokausta. Mislim da bez razumijevanja tih mehanizama poricanja, bez razumijevanja zbog čega su neki u genocidu izvršioci, zbog čega su neki posmatrači, zbog čega su treći spasioci, svjetska zajednica neće moći razviti efikasne mehanizme prevencije genocida.“
Tokom pisanja knjige „Na Drini genocid“ i istraživanja koje je uradila, autorica priznaje da je imala katarzično iskustvo:
„Mislim da sam negdje tokom ovog istraživanja shvatila da jednostavno nema naroda koji može biti imun ne genocidnu ideologiju. I nema tog naroda koji, ako je dovoljno dugo indoktriniran i izložen propagandi i čije elite i političko rukovodstvo ga pripremaju da prihvati genocid i da u njemu učestvuje, tome može da se opre. I mislim da je jako važno za prevenciju razumjeti da genocid ne izvršavaju monstrumi, genocid izvršavaju i u genocidu učestvuju obični ljudi.“
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.