Najfrekventnija granica na svijetu za nerođene i umrle je između Hrvatske i BiH, u onom dijelu gdje granična crta razdvaja i spaja Hercegovinu i Dalmaciju. Naime, Hrvatice iz Hercegovine dolaze roditi djecu u Hrvatsku, a Bošnjaci muslimani iz Dubrovačko - neretvanske županije pokapaju se u Bosni i Hercegovini.
Na stotine majki iz BiH, s fiktivnim boravkom u Hrvatskoj, rađaju u hrvatskim rodilištima zbog većih porodiljnih naknada popravljajući tako svoj kućni budžet, ali i hrvatsku demografsku statistiku. Naša sugovornica iz Prologa u Hercegovini ima četvero djece. Gdje ih je rodila:
„Dvoje u Metkoviću, dvoje u Dubrovniku.“
Zašto baš u Metkoviću i Dubrovniku:
"Muž mi je bio prijavljen u Hrvatskoj ima 16 godina, i eto ti.“
No uz to, kaže naša sugovornica, rodilišta su tamo bolja pa ako se zalomi peto:
„Ipak bi u Dubrovniku. U Dubrovniku mi je baš super bilo.“
Uz dobra rodilišta, za rađanje u Hrvatskoj postoji još jači razlog: u visini rodiljne naknade hrvatska država je izdašnija, kaže nam još jedna majka četvero djece:
"Hrvatska daje malo - a bosanska nimalo"
Tijesno za žive, ali i mrtve
Dok su hercegovačke bebe rođene u Hrvatskoj stvarne, prebivališta njihovih majki su fiktivna. Tako će tek novorođene bebe natrag u Hercegovinu koristeći blagodati granice. Njih nitko nije pitao gdje se žele roditi, isto kao što nitko ne pita muslimane, pretežno Bošnjake iz Dubrovačko - neretvanske županije, gdje se žele pokopati. Tamo gdje žele - u Dubrovniku i u drugim mjestima gdje su živjeli - ne mogu. Na Boninovu, u muslimanskom dijelu dubrovačkog groblja, nema više mjesta, pa se Dubrovčani islamske vjeroispovijesti, najvećim dijelom Bošnjaci, u očekivanju izgradnje novog groblja na Dupcu pokraj Dubrovnika već godinama pokapaju u susjednoj Bosni i Hercegovini. Oni se pokapaju tamo gdje nisu živjeli, za razliku od malih Hrvata iz Hercegovine koji se rađaju tamo gdje neće živjeti.
Dubrovnik ljeti je tijesan za svoje žive stanovnike, a tijekom čitave godine tijesan je i za svoje mrtve. Nije groblje tijesno samo muslimanima, kaže nam dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica:
„I ne radi se tu o Bošnjacima nego se radi o svima jer je Dubrovnik svoje kapacitete ispunio.“
Tvrdnje gradonačelnice da je groblje na Boninovu tijesno svima potvrdit će i predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice u Dubrovniku Šemsudin Brković, ali problem je bitno različit. Kršćani se mogu pokapati na grobljima u okolici Dubrovnika, dok muslimani ne mogu, moraju u Bosnu i Hercegovinu:
„Mi tvrdimo, a i moje je osobno uvjerenje, da slanje naših ljudi u mrtvačkim kovčezima u susjednu i nama, naravno, dragu BiH - upotrijebit ću jednu tešku sintagmu, ali ja sam uvjerenja toga - jedno etničko čišćenje post mortem.“
Dodatni problem je što dubrovački muslimani, koji su najvećim dijelom potomci doseljenika iz dubrovačkog zaleđa, iz istočne Hercegovine, ne idu na dženazu u Gacko, Bileću, Trebinje, Ljubinje, Nevesinje - mjesta odakle su njihovi djedovi. Tamo, nakon posljednjeg rata, ne da im se ni mrtvima, kaže Izet Spahović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Župi Dubrovačkoj:
„Tu ljudi još imaju nekakvog straha iz ratnih zbivanja koja su se događala. I on ni svoga umrlog sada ne želi da pokopa u toj tzv. Republici Srpskoj. Obično se ide prema Mostaru.“
Na drugi svijet preko druge države
Dubrovački Bošnjaci isprate godišnje pedesetak svojih sunarodnjaka na ahiret - na drugi svijet koji vodi preko druge države. To je teško emocionalno pitanje jer porodicama grobovi njihovih bližnjih ostaju daleko, ali to je i ekonomsko pitanje:
„Mi smo imali skoro jedan slučaj gdje nam je umro čovjek vrlo, vrlo lošeg imovinskog stanja, i njegova obitelj, koja je ostala iza njega, je imala tih problema. Mi smo morali kao zajednica organizirati to i odvesti ga u BiH i ukopati gore“, kaže Izet Spahović koji napominje - umjesto da skupljamo novac da pomažemo talentirane studente, skupljamo pare da bismo pokapali njihove djedove.
I do kada će mrtvim muslimanima trebati putovnica? Gradonačelnica Šuica je pred izbore prije četiri godine obećala muslimanima mezarje na velikom groblju na Dupcu, a sada pred izbore ne obećava im ništa jer se problem, kaže, rješava:
„Ja vjerujem da ćemo kroz godinu dana riješiti sve te imovinsko-pravne odnose i da će općina Župa Dubrovačka donijeti detaljni plan uređenja. Prva faza je 2.500 grobnica, tako smo se dogovorili.“
Izet Spahović je skeptičan:
„To je na vrlo, vrlo dugom štapu. Da li će to biti ovih narednih pet godina, bojim se, bar po sadašnjoj situaciji.“
Groblje je i politički problem
Dok Šuica iz HDZ-a ne spominje groblje u svom izbornom programu, spominje ga njen protukandidat za gradonačelnika Andro Vlahušić kojeg kandidiraju SDP i HNS:
„Zamislite grad u kome se ne možete niti ukopati. Onda je to grad u kojem nećete živjeti. O čemu ćemo onda pričati, o životu unutar grada - ako vi znate da vašega roditelja, djeda, baku ovdje ne možete dostojno sahraniti. A dostojna sahrana je minimum civilizacije za bilo koji grad, a pogotovo grad Dubrovnik.“
Izet Spahović tvrdi da ima rješenja: muslimanski dio Boninova bi se mogao proširiti za 50 grobnica ako bi se srušila jedna baraka u blizini groblja i trima obiteljima koji u njoj žive kupili stanovi, ali gradska vlast tome nije sklona.
Šemsudin Brković podsjeća da je groblje kulturološki, ali i politički problem. Ako ne bude naših grobova nitko neće znati da smo bili ovdje, kaže. Podsjeća i da je skoro 10 posto Dubrovčana bošnjačke nacionalnosti i islamske vjeroispovijesti i da su oni ostavili veliki trag u tome gradu:
„Samo da istaknemo Feđu Fehima Šehovića, jednog novovjekog Držića, inače je bio i direktor našega teatra. Imate Đela - Đemaludina Jusića koji je maestro dubrovački, napisao je na stotine pjesama, kompozicija. Imate onda rahmetli Izeta Hajdarhodžića koji je bio prvak na Ljetnim igrama, legendarni ’Skup’. “
U očekivanju da siva stvarnost donese rješenja za crnu zemlju na djelu je bijeli humor:
„Ja sam obećao ovim vlastima da mi nećemo više umirati.“
„Dvoje u Metkoviću, dvoje u Dubrovniku.“
Zašto baš u Metkoviću i Dubrovniku:
"Muž mi je bio prijavljen u Hrvatskoj ima 16 godina, i eto ti.“
No uz to, kaže naša sugovornica, rodilišta su tamo bolja pa ako se zalomi peto:
„Ipak bi u Dubrovniku. U Dubrovniku mi je baš super bilo.“
Uz dobra rodilišta, za rađanje u Hrvatskoj postoji još jači razlog: u visini rodiljne naknade hrvatska država je izdašnija, kaže nam još jedna majka četvero djece:
"Hrvatska daje malo - a bosanska nimalo"
Tijesno za žive, ali i mrtve
Dok su hercegovačke bebe rođene u Hrvatskoj stvarne, prebivališta njihovih majki su fiktivna. Tako će tek novorođene bebe natrag u Hercegovinu koristeći blagodati granice. Njih nitko nije pitao gdje se žele roditi, isto kao što nitko ne pita muslimane, pretežno Bošnjake iz Dubrovačko - neretvanske županije, gdje se žele pokopati. Tamo gdje žele - u Dubrovniku i u drugim mjestima gdje su živjeli - ne mogu. Na Boninovu, u muslimanskom dijelu dubrovačkog groblja, nema više mjesta, pa se Dubrovčani islamske vjeroispovijesti, najvećim dijelom Bošnjaci, u očekivanju izgradnje novog groblja na Dupcu pokraj Dubrovnika već godinama pokapaju u susjednoj Bosni i Hercegovini. Oni se pokapaju tamo gdje nisu živjeli, za razliku od malih Hrvata iz Hercegovine koji se rađaju tamo gdje neće živjeti.
Dubrovnik ljeti je tijesan za svoje žive stanovnike, a tijekom čitave godine tijesan je i za svoje mrtve. Nije groblje tijesno samo muslimanima, kaže nam dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica:
„I ne radi se tu o Bošnjacima nego se radi o svima jer je Dubrovnik svoje kapacitete ispunio.“
Tvrdnje gradonačelnice da je groblje na Boninovu tijesno svima potvrdit će i predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice u Dubrovniku Šemsudin Brković, ali problem je bitno različit. Kršćani se mogu pokapati na grobljima u okolici Dubrovnika, dok muslimani ne mogu, moraju u Bosnu i Hercegovinu:
„Mi tvrdimo, a i moje je osobno uvjerenje, da slanje naših ljudi u mrtvačkim kovčezima u susjednu i nama, naravno, dragu BiH - upotrijebit ću jednu tešku sintagmu, ali ja sam uvjerenja toga - jedno etničko čišćenje post mortem.“
Dodatni problem je što dubrovački muslimani, koji su najvećim dijelom potomci doseljenika iz dubrovačkog zaleđa, iz istočne Hercegovine, ne idu na dženazu u Gacko, Bileću, Trebinje, Ljubinje, Nevesinje - mjesta odakle su njihovi djedovi. Tamo, nakon posljednjeg rata, ne da im se ni mrtvima, kaže Izet Spahović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Župi Dubrovačkoj:
„Tu ljudi još imaju nekakvog straha iz ratnih zbivanja koja su se događala. I on ni svoga umrlog sada ne želi da pokopa u toj tzv. Republici Srpskoj. Obično se ide prema Mostaru.“
Na drugi svijet preko druge države
Dubrovački Bošnjaci isprate godišnje pedesetak svojih sunarodnjaka na ahiret - na drugi svijet koji vodi preko druge države. To je teško emocionalno pitanje jer porodicama grobovi njihovih bližnjih ostaju daleko, ali to je i ekonomsko pitanje:
„Mi smo imali skoro jedan slučaj gdje nam je umro čovjek vrlo, vrlo lošeg imovinskog stanja, i njegova obitelj, koja je ostala iza njega, je imala tih problema. Mi smo morali kao zajednica organizirati to i odvesti ga u BiH i ukopati gore“, kaže Izet Spahović koji napominje - umjesto da skupljamo novac da pomažemo talentirane studente, skupljamo pare da bismo pokapali njihove djedove.
I do kada će mrtvim muslimanima trebati putovnica? Gradonačelnica Šuica je pred izbore prije četiri godine obećala muslimanima mezarje na velikom groblju na Dupcu, a sada pred izbore ne obećava im ništa jer se problem, kaže, rješava:
„Ja vjerujem da ćemo kroz godinu dana riješiti sve te imovinsko-pravne odnose i da će općina Župa Dubrovačka donijeti detaljni plan uređenja. Prva faza je 2.500 grobnica, tako smo se dogovorili.“
Izet Spahović je skeptičan:
„To je na vrlo, vrlo dugom štapu. Da li će to biti ovih narednih pet godina, bojim se, bar po sadašnjoj situaciji.“
Groblje je i politički problem
Dok Šuica iz HDZ-a ne spominje groblje u svom izbornom programu, spominje ga njen protukandidat za gradonačelnika Andro Vlahušić kojeg kandidiraju SDP i HNS:
„Zamislite grad u kome se ne možete niti ukopati. Onda je to grad u kojem nećete živjeti. O čemu ćemo onda pričati, o životu unutar grada - ako vi znate da vašega roditelja, djeda, baku ovdje ne možete dostojno sahraniti. A dostojna sahrana je minimum civilizacije za bilo koji grad, a pogotovo grad Dubrovnik.“
Izet Spahović tvrdi da ima rješenja: muslimanski dio Boninova bi se mogao proširiti za 50 grobnica ako bi se srušila jedna baraka u blizini groblja i trima obiteljima koji u njoj žive kupili stanovi, ali gradska vlast tome nije sklona.
Šemsudin Brković podsjeća da je groblje kulturološki, ali i politički problem. Ako ne bude naših grobova nitko neće znati da smo bili ovdje, kaže. Podsjeća i da je skoro 10 posto Dubrovčana bošnjačke nacionalnosti i islamske vjeroispovijesti i da su oni ostavili veliki trag u tome gradu:
„Samo da istaknemo Feđu Fehima Šehovića, jednog novovjekog Držića, inače je bio i direktor našega teatra. Imate Đela - Đemaludina Jusića koji je maestro dubrovački, napisao je na stotine pjesama, kompozicija. Imate onda rahmetli Izeta Hajdarhodžića koji je bio prvak na Ljetnim igrama, legendarni ’Skup’. “
U očekivanju da siva stvarnost donese rješenja za crnu zemlju na djelu je bijeli humor:
„Ja sam obećao ovim vlastima da mi nećemo više umirati.“