Poziv na oslanjanje na vaninstitucionalne partnere i uticaje u bosanskom slučaju nije privlačan čak ni kao eventualni eksperiment: stvar je dokazano već kompromitovana.
Među američkim diplomatima neposrednije uključenim u traženje najpovoljnijeg ishoda intervencije u Afganistanu prepričava se, kao poučna anegdota o prevelikoj zavisnosti tog projekta od partnera bez ikakva demokratske legitimacije, kako je doskorašnji pakistanski predsjednik – general Pervez Mušaraf – ucjenjivao američke sagovornike: anegdota kaže kako bi izvadio pištolj i prijetio da će se ubiti ako ga ne budu podržavali. Iako je Vašington investirao ogromne ljudske i materijalne resurse u promociju demokratije u zemljama u kojima je Bušova administracija povela “rat protiv terora”, pa zato sa zadovoljstvom prima povoljne ocjene nedavnih lokalnih izbora u Iraku i sa velikom pažnjom prati pripreme za predstojeće izbore u Afganistanu, među dobrim poznavaocima prilika u tim zemljama nema nikoga ko će sa sigurnošću reći kako ključni partneri u tim nastojanjima imaju stvarni uticaj izvan dobro utvrđenih vladinih ustanova u Kabulu ili Bagdadu.
Sa tim iskustvom sa oslanjanjem na partnere bez demokratske legitimacije, kakav je bio Mušaraf, ili s vrlo slabašnim uporištem u demokratskim institucijama – kakvi su ključni američki partneri u Iraku i Afganistanu – nije čudo što vašingtonski poznavaoci balkanskih prilika i trendova zapažaju kako su posljednjih mjeseci učestale neformalne ponude novoj administraciji da se u traženju trajnog rješenja za “mirnu Bosnu” osloni na provjereno najuticajnije partnere: među Bošnjacima, kao takav im se nudi reis Islamske zajednice Mustafa Cerić, a među Srbima Milorad Dodik. Iako međunarodna politika u kriznim područjima obiluje primjerima oslanjanja na domaće partnere sumnjivog legitimiteta i snažnog vandemokratskog uticaja, američki balkanolozi reći će kako ovo nikako nije najpovoljnije vrijeme za promociju nedemokratskih opcija i metoda. Ukazuju pri tom na nedavnu programsku izjavu novog predsjednika kako njegova administracija odbija “lažnu dilemu između naših vrijednosti i naših interesa”. U prevodu – ako je on nekom uopšte potreban: ne mogu se očekivati dugoročne koristi od makar i kratkoročnog iznevjeravanja ideala demokratije i vladavine prava.
Poziv na oslanjanje na vaninstitucionalne partnere i uticaje u bosanskom slučaju nije privlačan čak ni kao eventualni eksperiment: stvar je dokazano već kompromitovana.
U reisovom slučaju, njegov vaninstitucionalni uticaj na još slabašne demokratske procese pokazao se katastrofalnim. Njegov lični izbor favorita među Bošnjacima na prošlim izborima – s pozivom odabranom kandidatu: “De nam ti Harise napiši taj evropski ustav” – vjerovatno jeste odlučujuće doprinio izbornoj pobjedi te opcije ali i porazu, bar u ovom četverogodišnjem periodu, ideje evropske Bosne. Poništen je proces sporazumijevanja o postepenim, korak-po-korak, promjenama Ustava koji je vodio jačanju državnih institucija i njihovom osposobljavanju za “eurokompatibilnost” i potpuno je zaustavljeno napredovanje prema euroatlantskim integracijama.
Istovremeno, iako upadljivo mnogo ulaže u vlastitu promociju kao islamskog vjerskog vođe proevropskih nazora, Cerić u domaćoj javnosti praktikuje krajnje neevropske metode u odnosima recimo prema medijima, optužujući one koji ga kritikuju za “islamofobiju” i doprinoseći stvaranju atmosfere krajnje nepovoljne – pa i opasne – za bavljenje novinarstvom koje će služiti javnosti a ne usko definisanim nacionalnim, vjerskim ili poslovnim interesima i obračunima.
Čak i kad bi iz nekih razloga ograničene upotrebne vrijednosti američkim ili evropskim partnerima na projektu europeizacije BiH i bio potreban partner dokazanog vandemokratskog uticaja, ostaje upitno kakvu bi viziju mogao promovisati neko ko poziciju bosanskih muslimana, ili možda Bošnjaka, sažima u javnu jadikovku kako nakon balkanskih ratova “samo mi nismo dobili vlastitu državu”. U svakoj kritičkoj analizi ta bi se jadikovka mogla prevesti u samo dva moguća značenja: jedan je – muslimanska država, po definiciji na prostoru manjem nego što je BiH, nešto što vjerovatno nije ideal ni većine bosanskih muslimana ni ostalog svijeta; a drugi – cjelovita BiH v, opet po definiciji, pod muslimanskom dominacijom što je neprihvatljivo i Srbima i Hrvatima i ostalom svijetu. Trećeg načina na koji bi Cerićevi “mi” dobili vlastitu državu jednostavno nema.
Dodikov slučaj je nešto drugačiji. Njemu se ne može poreći demokratska legitimacija – njegova partija ubjedljivo je dobila izbore i mandat da zastupa Republiku Srpsku – i tamo nema drugog relevantnog partnera. Ali, Dodik sam narušava vlastitu demokratsku legitimaciju, upuštajući se u retoriku nedostojnu čak i uličnog obračunavanja, a u Vašingtonu, pored svih njegovih izdataka na dotjerivanje državničkog imidža, s velikom zabrinutošću bilježe njegovu netrpeljivost prema bilo kakvoj kritici, njegovo obračunavanje s državnim ili federalnim medijima i istraživačkim novinarstvom i zapažaju kako u samoj Republici Srpskoj gotovo da nema relevantnog medijskog propitivanja vladajuće partije i njenog vođe.
Kad se tome doda i nastojanje političkog disciplinovanja entitetskog pravosuđa i potkopavanje državnih pravosudnih institucija, sve do izjave s prizvucima rasizma kako “ne mogu nama suditi sudije muslimani”, eto razloga da se s krajnjom obazrivošću gleda na učestale ponude oslanjanja na balkanske “jake ličnosti”.
Izgradnja funkcionalne države – s demokratskim institucijama, vladavinom prava i medijskih sloboda – jeste dugotrajniji i zahtijevniji posao ali, kako pokazuje iskustvo s Mušarafom i druga slična u novijoj ili daljoj prošlosti, taj proceš i nema nikakve privlačne alternative.