Slavko Lozina je ostao upamćen najprije po skandaloznom suđenju godine 2002. u tzv. slučaju Lora kad je osmorici bivših vojnih policajca sudio za ratni zločin nad civilnim zarobljenicima srpske nacionalnosti godine 1992. To suđenje je počelo ovako:
„S obzirom na prigodu u kojoj smo, iskoristio bih ovdje prigodu da u ime svih nas ovdje, ja se nadam da ćemo se složiti, ali opet bez emocija, čestitamo našoj reprezentaciji na uspjehu koji je polučila prije par dana - i da smo uza nj. Eto samo toliko.“
Početak suđenja i čestitka hrvatskim nogometašima za pobjedu nad Italijom u Japanu je bila najava i očekivanog završetka:
„Ovo vijeće je zauzelo stajalište da nije dokazano da su ovdje nazočni optuženici počinili to kazneno djelo.“
Tu presudu je kasnije oborio Vrhovni sud, a u ponovljenom suđenju policajci su osuđeni. Lozina je očito bio slab prema policajcima. Tako je policajca Vinka Budišu za ubojstvo 19-godišnjeg Milenka Đekića osudio na četiri godine i 11 mjeseci. Zašto ne na pet? Zato što bi onda Budiša morao odmah na izdržavanje kazne, a ovako je pobjegao, dugo se krio i pokušavao odgoditi robiju duševnim bolima, no na koncu je uhićen pri prelasku granice.
Kad se to zna, a zna se i više od ovdje izrečenog, onda se uistinu može posumnjati u riječi ministra pravosuđa Ivana Šimonovića:
„Što dobivamo ovim novoustrojenim odjelima? U biti dobivamo napredak u brzini, u energičnosti postupanja i u stručnosti postupanja.“
No nije ministar Šimonović odredio da i Lozina bude među ustavnim sucima nego predsjednik Županijskog suda u Splitu Ante Perkušić. On nam je danas bio nedostupan da se izjasni o stručnosti Slavka Lozina, a jučer je HTV-u objasnio zašto je Lozina uvršten u sudačku elitu:
„Jedan broj potvrđenih odluka i gledan broj predmeta. U tim pokazateljima, pokazateljima koje ja imam, ja dakle nemam mogućnost niti potrebe sankcionirati bilo kojeg suca.“
Jedan od najboljih poznavatelja prilika na splitskim i hrvatskim sudovima, novinar "Večernjeg lista" Drago Miljuš kaže da, premda je javnost iznenađena Lozininim izborom, on sam po sebi nije problem - problem je širi:
„Sudac Lozina je kao nekakav lakmus papir koji pokazuje stanje u hrvatskome sudstvu, pa tim bi se pokazateljima moglo iščitati nekakve stvari, zapravo možemo onda konstatirati da do nikakvih promjena u hrvatskom sudstvu, radikalnih, revolucionarnih, nije došlo. Dugo najavljivana reforma pravosuđa ionako je svih ovih godina mrtvo slovo na papiru, zapravo ništa se korijenito ne mijenja.“
I na koncu, kad se sjetimo Lozininih sudačkih gafova, za komentar njegova imenovanja bilo bi najbolje citirati samog Slavka Lozinu:
„Ali nismo na utakmici nego u sudnici, molim vas.“