ICTY: Proširena optužnica protiv Karadžića

Autor: Žana Kovačević

Prema novoj, izmijenjenoj optužnici Haškog tužilaštva Radovan Karadžić tereti se po dvije tačke za genocid, što je jedinstven slučaj u dosadašnjoj praksi Tribunala. Sudsko vijeće potvrdilo je optužnicu koja Karadžića tereti za genocid u Srebrenici, ali mu na teret stavlja i genocid u Foči, Brčkom, Zvorniku, Sanskom Mostu, Višegradu i još nekoliko gradova, te još devet tačaka koje se odnose na progon, deportacije, ubistva, nehumana djela.

Ovakav potez suda u Hagu je očekivan jer je redukovanje genocida samo na prostor Srebrenice njegovo negiranje, ističe Mirsad Tokača, direktor Informaciono dokumentacionog centra za ratne zločine u Sarajevu:

„Sad imamo obuhvat gotovo cijele BiH i to je veoma važan podatak na ovu optužnicu, veoma važna odluka Tužilaštva da je proširi. Mislim da će ona bacati mnogo novog svjetla na sve ono što se događalo u BiH.“

Prema mišljenju pravnog eksperta iz Banje Luke Miroslava Mikeša, ovakva optužnica je neuobičajena jer prema presudi Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv Srbije donijeta je definitivna odluka da su počinjeni mnogi ratni zločini širom BiH, a genocid samo u Srebrenici:

„I ukoliko je Međunarodni sud pravde u Hagu rekao da u BiH, ne govoreći o imenima nego da kao događaj se nije desio genocid nigdje osim u Srebrenici, zaista je začuđujuće da tužilac optužuje za druga mjesta i za ranije periode za genocid i da sud takvu optužnicu potvrđuje. Stoga mislim da takva optužnica neće moći da se završi osuđujućom presudom, a u svakom slučaju kad bi se tako nešto dogodilo, to bi imalo političke i krivično-pravne implikacije za mnoge druge situacije u BiH. Ali, s obzirom na ovo što sam naveo, gotovo sam siguran da za ono gdje je Međunarodni sud pravde rekao da nije učinjen genocid, ne može neko ni biti kriv da je nešto izvršio tamo gdje toga nije bilo.“

Odugovlačenje procesa

Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz izmijenjenu optužnicu protiv Radovana Karadžića podnio je u septembru prošle godine, nekoliko mjeseci po njegovom hapšenju. Na izmjenu optužnice čekalo se gotovo devet godina, a njeno mijenjanje na početku postupka moglo bi i ovo suđenje, slično Miloševićevom, učiniti beskrajno dugim, kaže Merima Huseinović, novinar Balkanske istraživačke mreže:

„Ono što je interesantno u Karadžićevom slučaju jeste da je i sudsko vijeće primijetilo kako su izmjene optužnice uslijedile veoma kasno budući da je optužnica duži period mirovala. Stalnim izmjenama Karadžiću se daje novo vrijeme za izjašnjenje i pripremu odbrane, što u startu upućuje na odugovlačenje procesa. Karadžić je uhapšen u junu prošle godine i do sada se samo izjasnio o krivici, a sve ostalo se svodilo na prepisku između njega, Suda i Tužilaštva, dakle ništa konkretno se još nije desilo u tom slučaju. Upitno je čak i ono što će se desiti na statusnoj konferenciji, koja je zakazana u petak, 20. februara, budući da sada imamo tu novu optužnicu o kojoj se on još uvijek nije izjasnio. Što se tiče ishoda i mogućnosti dokazivanja u ovom slučaju, mislim da je još uvijek prerano za bilo kakve špekulacije.“

Tokača dodaje da je od dužine postupka ipak važnije doći do potpune istine:

„Uostalom, i ako produži nije bitno, bitno je da se dođe do potpune istine o događajima i da oni koji su odgovorni budu kažnjeni za to šta su uradili.“

Postoje i misljenja da su učinjene izmjene značajne jer su sudije prihvatile da se optužnica proširi na udruženi zločinački poduhvat, a među saučesnicima se, pored ostalih, spominju Ratko Mladić i Slobodan Milošević. Na osnovu toga, kako se navodi, moći će se dokazivati veza između Beograda i Srba u BiH.

ICTY: Karadžić može dati intervju u ćeliji

Autori: Marija Arnautović i Simon Jennings

Još jedna zanimljiva prica, vezana uz Radovana Karadžića. Naime, novinarki nizozemskog magazina Reve bit će dopušteno intervjuirati ovog haškog optuženika, i to u njegovoj pritvoreničkoj ćelji. Karadžić je u oktobru prošle godine pismeno tražio da mu se ovaj razgovor odobri unutar Pritvorske jedinice. „Godinama su me tužiteljica i ostali demonizirali u medijima, a da mi nije bila pružena nijedna prilika da iznesem svoju stranu priče", tvrdio je Karadžić. Iako je Tajništvo suda prvobitno odbilo ovaj zahtjev, suci su ovaj put odlučili drugačije.

Optuženiku za ratne zločine i genocid Radovanu Karadžiću ipak će biti omogućeno da u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala - pod nazorom suda - neposredno razgovara sa novinarkom holandskog magazina Reve Zvezdanom Vukojević. Karadžić je u oktobru prošle godine pismeno zatražio da mu se unutar Pritvorske jedinice odobri ovaj razgovor. Sekretarijat Suda najprije je odbio taj zahtjev. Sudije su ipak 12. februara odlučile da je Sekretarijat, propustivši da razmotri ostale načine na koje Karadžić može da komunicira sa novinarkom, izvršio „nerazumno i nesrazmjerno ograničavanje slobode izražavanja“.

Bivši tužilac pri Haškom Tribunalu Alex Whiting smatra da je ova odluka dobra jer pokazuje da ograničenja u komunikaciji sa medijima trebaju biti nametnuta samo onda kada postoje određene okolnosti za njihovo nametanje:

“Ili ako Tribunal dokaže da je dosadašnja praksa da se optuženicima zabranjuje svaki kontakt sa medijima zaista opravdana. Ako se ispostavi da je odstupanje od ovakve prakse, kao u slučaju Karadžić, dovelo do problema ili ometanja sudskog postupka, onda bi možda takva zabrana postala opravdana. Ali u ovom trenutku smatram da je najbolje odlučivati o svakom takvom zahtjevu pojedinačno.”

Karadžić je pred Haškim tribunalom optužen u 11 tačaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, koji su počinjeni u BiH od 1992. do 1995. godine. Glasnogovornica Tribunala Nerma Jelačić kaže da se odluka o odobravanju intervjua tiče samo ovog specifičnog slučaja:

„Ono što je važno je da i ovom odlukom potpredsjednik Tribunala ne dozvoljava, tj. smatra da je Sekratarijat bio u pravu što je do sada zabranjivao susrete novinara sa pritovrenicima u Pritvorskoj jedinici, tako da u skladu s odlukom Sekretarijat će da pronađe koji su to parametri pod kojima se intervju može obaviti - da li pismeno, da li telefonski, da li pod drugim parametrima - i trenutno Sekretarijat razmatra sve druge limitacije koje je potpredsjednik Tribunala stavio u ovoj odluci.“

U svojoj molbi da mu se dozvoli davanje intervjua, Karadžić je pomenuo kako sa novinarkom želi da razgovara o sporazumu kojeg je, kako tvrdi, postigao sa bivšim izaslanikom Sjedinjenih Država, Richardom Holbrookeom, i kojim mu je, navodno, u zamjenu za napuštanje politike bila obećana zaštita od krivičnog gonjenja. Iako je Sekretarijat tvrdio da bi Karadžić intervju mogao pokušati da iskoristi za davanje političkih izjava, sudija Kwon je procijenio da rasprava o navodnom sporazumu o imunitetu ni na koji način neće ugroziti Tribunal.

ICTY: Žarko Puhovski svjedočio u slučaju "Gotovina, Čermak, Markač"

Autor: Goran Jungvirth

Pred Haškim tribunalom ove je sedmice završeno višednevno svjedočenje bivšeg predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora Žarka Puhovskog koji je u svom iskazu, uz ostalo, rekao da hrvatske snage nisu spriječile uništavanje srpske imovine nakon akcije Oluja. Puhovski je također rekao da hrvatske vlasti nisu istražile ubojstava civila srpske nacionalnosti što je, prema njegovim riječima, dovelo do istog rezultata kao da je u tom dijelu zemlje izvršeno etničko čišćenje.

Profesor Puhovski je i tijekom ovotjednog unakrsnog ispitivanja od strane obrane optuženih generala Gotovine, Čermaka i Markača, nastavio objašnjavati svoj stav kako hrvatske vlasti u Kninu i okolici nisu efektivno spriječile ubojstva srpskih civila i palež tisuća kuća nakon akcije hrvatske vojske Oluja u kolovozu 1995. godine. Puhovski je ispričao kako su se civili srpske nacionalnosti žalili na kršenja ljudskih prava Hrvatskom helsinškom odboru jer ih nitko u lokalnoj policiji nije ni htio saslušati kad su dolazili u stanicu:

„Samo u nekoliko mjeseci u jesen ’95. godine preko 50 prijava ljudi koji su tvrdili da su ih naprosto izbacivali iz policijskih postaja kada su dolazili nešto tražiti i imenovali ih, tj. kad su dali svoja imena koja su bila očito srpska.“

Puhovski je objasnio kako je ondašnji stav Helsinškog odbora o tome što se događa na terenu bio potpuno drukčiji od stava hrvatskih vlasti, u čemu on vidi i najveću zamjerku:

„Ono što je po mojem shvaćanju problem nije, dakle, nedvojbena činjenica da neke stvari čak nisu mogle ići brže, nego to što se stalno službeno tvrdilo da je sve u redu, da je civilna vlast preuzela sve funkcije u svoje ruke i da je taj dio teritorija države reintegriran, što jednostavno u najmanju ruku mjesecima nakon kolovoza ’95. nije bila istina.“

Ipak, svjedok je tijekom unakrsnog ispitivanja potvrdio obrani bivšeg zapovjednika specijalne policije Mladena Markača kako vrh policije, odnosno ministarstvo nije vjerovatno ni imalo prave informacije što se događa na terenu:

„Dakle, ja ne vjerujem da su me gospodin Jarnjak ili gospodin Benko, u nekoliko razgovora koje sam s njima imao, hotimično pogrešno informirali, ali bi se pokazalo nakon nekog vremena da su oni imali podatke koji naprosto nisu odgovarali stanju na terenu, što ja i onda i danas pripisujem slaboj organiziranosti mreže institucija na tom području koje je ušlo u sastav Hrvatske u roku od nekoliko dana, pa vjerojatno nisu bili ni spremni.“

Puhovski se i sam uvjerio kako nema prave kontrole na kninskom području nakon Oluje kada je tijekom svog posjeta sreo dvojicu hrvatskih vojnika u ophodnji, koji su ga tom prilikom prepoznali:

„Pa pretpostavljam da su me oni također prepoznali, bili su i jedan i drugi moji studenti, ali meni se to nije činilo, kako ja to razumijem, profesionalnom kontrolom terena. Nije se radilo o putovanjima nego o jednom putovanju, dakle samo jednom tom prilikom kad sam tamo prolazio.“

No tijekom unakrsnog ispitivanja Markačev odvjetnik Goran Mikuličić pokušao je pokazati kako je kontrole nad područjem bilo unatoč otežanim uvjetima uvođenja reda nakon četiri godine ratnih zbivanja. Mikuličić je prezentirao izvještaj državnog odvjetništva Republike Hrvatske o tome kako su pokrenuti brojni postupci u vrijeme i nakon operacije Oluja za ubojstva i ostala kaznena djela. Prema izvještaju državnog odvjetništva doneseno je čak oko 2000 osuđujućih presuda, što je u suprotnosti ondašnjem izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora.

Njegov bivši predsjednik Puhovski objasnio je sudskom vijeću kako ni on ni drugi članovi nisu znali da su istrage postojale jer im to dugo vremena nitko nije htio reći:

„Kako sam već rekao, od gospodina Bajića, glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sam dobio otprilike isti dokument. Nemam nikakvih razloga sumnjati u istinitost tog dokumenta, a mogu reći da u trenutku kad smo mi radili izvještaj, kad smo ga objavljivali ništa od toga nije bilo javnosti, pa ni nama poznato.“

Obrani optuženih generala Puhovski je potvrdio i kako je u takozvanoj Krajini stanovništvo bilo potpuno militarizirano, te da su postojale osobe sa zadaćom širenja glasina o ustašama koje će sve pobiti. No, iako je izjavio kako je među stanovništvom srpske nacionalnosti širena propaganda koja je počivala na neistinama, Puhovski je napomenuo kako, nažalost, to nije uvijek bio slučaj aludirajući na brojne zločine protiv civila srpske nacionalnosti koje su članovi Hrvatskog helsinškog odbora zabilježili u svojim izvješćima.

Suđenje hrvatskim generalima Gotovini Čermaku i Markaču optuženim po zapovjednoj odgovornosti za udruženi zločinački pothvat protjerivanja srpskih civila nastavlja se novim svjedokom haške optužbe.

Srbija: Hapšenje haških begunaca ove godine?

Autor: Zoran Glavonjić

Predstavnici vlasti u Beogradu optimisti su kada se radi o završetku saradnje s Haškim tribunalom u 2009. Nadaju se da bi haški bjegunci mogli biti uhapšeni do kraja ove godine, čime bi se Srbiji otvorio put k evropskim integracijama. No, da li će tako i biti, za sada niko ne može sa sigurnošću predvideti.

Rasim Ljajić, predsednik Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, izjavio je da je optimista po pitanju hapšenja Ratka Mladića i da veruje da će Srbija pre izručiti tog haškog optuženika i Gorana Hadžića nego što će Holandija popustiti u svom pritisku.

"Ne mogu da govorim o tome koliko smo sada bliži ili dalji od Mladića, ali sigurno je da sada imamo više argumenata no proteklih meseci za optimizam. Bilo bi veliko iznenađenje ako taj zadatak ne završimo u ovoj godini", rekao je Ljajić za list "Blic". Na pitanje na čemu se bazira njegov optimizam, Ljajić je rekao: "Na osnovu odlične koordinacije civilne i vojne službe i svih informacija koje imamo. Informacije o Mladiću se povećavaju."

Dušan Ignjatović, direktor Kancelarije Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom, izjavio je za naš program da su sve nadležne službe kontinuirano angažovane na potrazi za haškim optuženicima, ali da je veoma teško prognozirati kada će oni biti uhapšeni:

"To je verovatno pitanje od milion dolar, pošto je očigledno da je bilo kakva dobrovoljna predaja njih dvojice u ovom trenutku malo verovatna. Nadležne službe rade iz sve snage i ulažu mnogo napora. Niko iz međunarodne zajednice i Srbije ne postavlja pitanje da li bi, ukoliko bi bili lociraninjih dvojica u Srbiji, odmah bili uhapšeni i isporučeni Haškom tribunalu. Mislim da je sada svima jasno da će se to dogoditi onog trenutka kada oni budu locirani u Srbiji, ukoliko se nalaze u Srbiji. Kancelarija nacionalnog saveta i danas radi bez obzira što je praznik, nadamo se najboljem. Nadamo se da će 2009. godina biti godina u kojoj će obojica preostalih optuženika biti privedena pravdi."

Prema informacijama koje je saopštio Rasim Ljajić, neposredno obezbeđenje Ratka Mladića plaćeno je simbolično, nekoliko stotina evra, dok su oni koji su organizovali mrežu njegovog skrivanja uzimali na desetine hiljada. Taj novac dobijali su od finansijera, odnosno privatnika koji su uglavnom došli iz Bosne i Hercegovine u Srbiju nakon rata i tu otvorili firme.

Božidar Prelević, bivsi koministar srpske policije, kaže za naš program da bi na prvom mestu svima trebalo da bude jasno da hapšenje Ratka Mladića nije lak posao, ali i da je pronalaženje i izručenje optuženog Radovana Karadžića pokazalo da vojna i civilna služba bezbednosti u poslednje vreme bolje sarađuju u potrazi:

"S druge strane, daleko je to od dobre koordinacije, to je najbliže gatanju. Vi ustvari ne znate gde je on, da znate vi biste ga uhapsili danas. Dakle, vi naslućujete da te akcije mogu dovesti do nekog hapšenja, a da li će i dovesti, mislim da to niko ne može da kaže jer imate jednu veliku nepoznanicu, a to je šta o tome misli Ratko Mladić. Naravno da je njega najlakše bilo uhapsiti 2000. godine, ali ga je onda čuvala vojska koja je tada bila nedodirljiva."

Interesantno je na primer i da su nadležne službe došle do podatka da je neposredno obezbeđenje Ratka Mladića za generala u bekstvu obavljalo čak i privatne poslove - naprimer moralo je da radi na njegovom pčelinjaku. Milorad Timotić, iz Centra za civilno-vojne odnose, pukovnik koji je iz vojske penzionisan sa 37 godina staža, rekao je za naš radio da bi optimizam nadležnih trebalo da znači da zaista imaju nekog, kako se kaže, keca u rukavu:

"Ja i pretpostavljam da postoji dovoljan broj informacija da se preduzme neka odlučnija akcija. Međutim, sve je to relativno, Mladić može eventualno da promeni mesto boravka, da eventualno negde emigrira i izgubi se, tako da je veoma teško davati bilo kakve prognoze."

Ako bi se i desio potpuni obrt u saradnji sa Haškim tribunalom i Ratko Mladić i Goran Hadžić budu uhapšeni u 2009., ona time automatski ne bi bila okončana. Dušan Ignjatović podseća da bi ostale još neke obaveze prema tom sudu:

"Iz jednostavnog razloga što će saradnja između Srbije i Tribunala, kao i ostalih zemalja u regionu, trajati do onog momenta do kada bude postojao Tribunal. Da li će postojati u ovom obliku ili će biti neki revizorni mehanizam koji bi to preuzeo, to je pitanje o kojem se raspravlja ove godine. U svakom slučaju, potrebno je ne okončati saradnju u smislu da ćemo u nekom trenutku sve završiti ove godine, ja to ne očekujem, nego trebalo bi nastaviti jednu rutinsku i kontinuiranu na onom nivou na kojem se ona nalazi danas."

I na kraju, zaključuje Milorad Timotić, u slučaju da Srbija uhapsi haške begunce, jasno je da bi konačno sigurnim koracima koračala ka Evropi:

"Apsolutno nema dileme da je to jedna jako teška hipoteka nad ovim našim naporima da ostvarimo međunarodni status i ugled koji je valjda naš narod zaslužio - i naša zemlja."

Hapšenje Ratka Mladića toliki je teret za čitavu zemlju da su ga neki nedavno svrstali u novogodišnje želje. U Beogradu su se pojavili grafiti na kojima piše: "U 2009. želim Ratka iza rešetaka."

Srbija: "Hot line" za dojave o kretanju odbeglih haških optuženika
Autor: Nebojša Grabež

Da bi se Ratko Mladić zbilja našao iza rešetaka do kraja ove godine, kako to priželjkuju vlasti u Beogradu i autor grafita iz prethodnog priloga, otvorena je posebna telefonska linija za građane Srbije na kojoj se mogu anonimno dostaviti informacije o kretanju preostalih odbjeglih haških optuženika.

Kada je početkom januara Akcioni tim Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom objavio - da za informaciju koja vodi do hapšenja Ratka Mladića nudi milion evra, odnosno 250 hiljada za Gorana Hadžića, podsetivši pri tom na njihove likove obnovljenim fotografijama istaknutim u policijskim stanicama i na graničnim prelazima - specijalni telefon Bezbednosno-informativne agencije 9191, na koji građani od maja 2006. prijavljuju razne stvari za koje veruju da su sumnjive ili nezakonite, ponovo je postao aktuelan.

U početnoj fazi građani su se najviše interesovali za uslove i tehnologiju isplate nagrade, međutim, kako kaže šef kabineta direktora Bezbednosno- informativne agencije Jovan Stojić, “sada se javljaju sa konkretnim podacima”.

„Podaci koji se tiču hapšenja i lišavanja slobode preostala dva optuženika haška se prosleđuju nadležnoj organizacionoj jedinici koja ih operativno proverava. Početni podaci deluju vrlo ozbiljno. Ja bih sada ulazio u domen špekulacija kada bih pričao o njihovom kvalitetu iz prostog razloga što nisam upućen u dalje korake koje Agencija preduzima.“

Koliko ovakve informacije mogu da pomognu državi da ispuni jednu od najvažnijih obaveza sa kojima se trenutno suočava? Stojić priznaje da nijedan dosadašnji poziv nije doveo do direktnog lišavanja slobode nekog od preostalih haških begunaca, ali tvrdi da su pojedini ipak imali efekta:

„A to mi je potvrđeno - doprineli njihovom otkrivanju u smislu sklapanja celine slike o njihovom kretanju. Znači, ukratko rečeno, pomogli su istrazi.“

Pozivi stizu iz svih krajeva Srbije i, kako kaže Stojić, ravnopravno su teritorijalno raspoređeni:

„Iz svih krajeva ih ima, naravno najviše iz Beograda, ali Beograd kao administrativno i kulturno središte i praktično najbrojnija regija i najviše ima iz njega, ali kad bismo gledali to po procentu stanovništva, svi su podjednako zastupljeni.“

Telefonske pozive koji se tiču haških optuženika Stojić svrstava u dve kategorije:

„Prvi su gde se građani javljaju i kažu nam da su videli osobe koje neodoljivo podsećaju na Ratka Mladića i Gorana Hadžića, a druga vrsta poziva su gde nam ljudi dostavljaju podatke i ukazuju na, po njima, sumnjiva ponašanja ljudi iz njihove bliže okoline koje, pretpostavljam, oni svakodnevno viđaju - tipa komšiluka, i koji njima ukazuje da oni bi možda mogli da budu umešani u to zbog takve vrste ponašanja.“

Inače, spektar mesta na kojima su građani, navodno, viđali Mladića i Hadžića vrlo je širok - lov, pijaca, ulazak i izlazak iz zgrade, čak i javne manifestacije. Međutim:

„Još jedanput vam ponavljam, pozivi se odnose na ljude koji neodoljivo podsećaju njih - pitanje je da li su oni i pitanje je da li je to sve tačno.“

U masi poziva građana ima i zalomanernih i šaljivih, ali šef kabineta direktora BIA skreće pažnju na jedan zanimljiv detalj:

„Ono što je jako bitno, poziv koji na prvi pogled deluje vrlo ozbiljno nikad nije motivisan nagradom i uvek se ljudi predstave u potpunosti – ko su, šta su, odakle zovu, šta su po zanimanju.“

Koliko su zaista građani Srbije spremni da, ukoliko se nađu takvoj situaciji, otkriju, recimo, Ratka Mladića:

„Ratko Mladić nije ništa uradio loše.“

„To je već prošlost. Ovi su svi zaboravili. Zašto bismo se mi opterećivali s tim? Ja imam prijatelje iz Hrvatske, kod njih je to sve prošlost, a sad mi da razmišljamo o tome.“

„Ja bih jedino zamjerio Ratku Mladiću što nije dovoljno uradio, a mogao je. A da mi se obratio za pomoć, ako mogu parama ili savetom, to bih uradio bez ikakvog razmišljanja.“

„Srbija ima da rodi Mladića i mora da izruči – ako ne može njega da uhvati. Znači mora da ga rodi i da izruči. To je stav Amerike koja diriguje svetom, mi to izmeniti ne možemo. Mi mora da sarađujemo, brale. Ne može Srbija cela biti talac.“

„Čovek koji je počinio genocid kod nas je predstavljan kao heroj. “

„Lično da sam ja Mladić, u interesu naroda ja bih otišao.“

„Mislim da se predati nikad neće, a koji ga uhapsi, pratiće ga anatema do kraja života.“

„To nije dobro za nas, ali se mora. Velike sile to odlučuju, ne odlučujemo mi.“

Opšta politička situacija u državi i odnos društva prema pitanju suočavanja sa prošlošću, kao i dosadašnja neefikasnost u lociranju i hapšenju Mladića i Hadžića, navode dobar deo javnosti da ne veruje ni u efikasnost ovog modela. Socijalni psiholog Dragan Popadić:

„Ja mislim da uopšte i telefon, a i ove poternice koje su raspisane su prosto deo, hajde blago da kažemo, marketinških napora vlasti u Srbiji da prikažu da rade sve što je u njihovoj moći da uhapse Mladića. Ne verujem da će to da dovede do bilo kakvih rezultata.“

S druge strane, Popadić podseća da su građani, po Krivičnom zakonu zemlje, dužni da prijave krivično delo i učinioca krivičnog dela:

„Podrazumeva se da tu spadaju i najteža krivična dela, u ovom slučaju je genocid. Znači vi morate da prijavite, i bez tog telefona vi ste dužni ako vidite Ratka Mladića da ga prijavite jer njega traže organi Srbije pošto je optužen pred Međunrodnim sudom u Hagu za ratne zločine, za zločin genocida.“

U celokupnom kontekstu Popadić kaže da mu nije jasna namera države da otvara posebne telefone jer smatra:

„Prosto mislim da to nije način. Mislim da BIA ima mnogo efikasnija sredstva da otkrije gde se nalazi Ratko Mladić nego da se oslanja na doušnike među građanima.“

Sličan stav ima i Ljubiša Rajić, profesor skandinavistike, inače učesnik brojnih konferencija o krizi i ratu u bivšoj Jugoslaviji:

„Suština potrage za njim je u tome da specijalizovane službe to izvedu. Ja mislim da su one potpuno u stanju da to izvedu ukoliko postoji volja, ne samo politička volja Vlade nego i volja onih koji su Vladi podređeni da stvarno urade ono što je njihov posao.“

Rajić, međutim, podseća da su telefoni ovakvog tipa prisutni u mnogim drugim državama, ali da to u ovdašnjim prilikama ima nešto drugačiji ton:

„Sigurno se može prijaviti situacija da negde neko prepozna Mladića ili Hadžića ili nekog drugog za kojim je raspisana poternica jer uglavnom je i poznato da se nekada preko javnih medija u raznim zemljama građani mole da prijave ako vide nešto sumnjivo. Ali malo je to i igra za javnost - evo sad smo svi odgovorni za to, svi u tome učestvujemo, pa čak ni kad čitavo stanovništvo ne može da ga nađe kako ćemo jadni mi da ga nađemo.“

“Dojave građana su definitivno nepouzdan model”, tvrdi Leposava Kron, direktorka Inistituta za kriminološka i sociološka istraživanja, a pogotovo u ovdasšnjim prilikama - gde se svako prijavljivanje tretira kao neka vrsta negativne akcije tipa “nije pristojno cinkariti“:

„U arhetipu ovog naroda još od turskih vremena jataci su nešto pozitivno samo po sebi, a dojave su nešto negativno, nepristojno. Vlast je nešto što ugnjetava i čemu ne treba biti lojalan.“

S druge strane, Gestapo podaci iz okupacije u Beogradu govore o tome da su Srbi imali ogroman broj dojava, ali to su uvek bile lažne dojave:

„Dakle, to je više kao neka socijalno - psihološka igrica nego akcija koja može da urodi plodom.“

Prenoseći ova iskustva na slučaj Mladića, Leposava Kron zaključuje:

„On je tretiran u tom nekom okruženju koje ga štiti kao heroj i vrlo je teško promeniti socijalnu i psihološku percepciju što se tiče Mladića kod onih ljudi koji bi mogli imati bilo kakvu vrstu informacija. A kod onih koji nemaju informacije, oni ih nemaju, oni mogu tek tako lažno da dojavljuju i dostavljaju nešto čisto kao neka vrsta psihološke, patriotske igrice s vlašću. Oni koji bi ozbiljno mogli nešto znati, oni sigurno ne bi nikada takvu informaciju dostavili, tako da mislim da taj model za nas nije pouzdan.“