Kraj januara i početak februara vrijeme je balova u Češkoj Republici. Oni su praški naravno najpoznatiji. Organizuju se po kastama, svaka profesija ima svoj svečani ples – ljekari, novinari, advokati, sudije…
Moja dobra prijateljica i njen suprug pozvali su me da zajedno odemo na bal psihoterapeuta Praga, udruženja koje u ovom gradu postoji već stotinu godina. Prihvatila sam, više iz znatiželje, nego potrebe za plesom. U srcu jednog od najljepših gradova u Evropi, u dijelu zvanom Kraljevski vinogradi, na Trgu mira, prelijepa barokna plesna dvorana. Smjenjuju se dva orkestra, preglasno za moj ukus. Osim toga, pomalo mi smeta što su Česi "prepjevali" sve, ali baš sve svjetske hitove na svoj jezik. Stojim sa strane i zabavljam se, onako ženski, (i potpuno zaštićena statusom gosta, a ne učesnika) ocjenjivanjem balskih haljina poznatih psihologinja i psihoterapeutica. Balkanski nadmeno (u sebi) zaključujem kako su Čehinje lijepe žene, ali kako generalno nemaju ni stila, ni ukusa.
Nakon pozdravnog govora, slijedi naravno valcer. Prvi na plesni podijum izlaze aktuelna direktorica psihoterapeutske službe u Pragu i docent doktor Jaroslav Skala, osnivač jedne od najkvalitetnijih metoda liječenja alkoholizma. Moram priznati da me dirnula činjenica da sadašnji ljekari nisu zaboravili svog 90-godišnjeg kolegu, odavno u penziji, i da su ga pozvali na bal. U takvim se situacijama uvijek iznova sjetim našeg ne baš lijepog običaja da momentalno zaboravimo svakog onog trena kad dotični izgubi utjecaj, vlast, ili ode u penziju. Kao da nikada nije ni postojao u našim životima.
I upravo u tim trenucima prilazi mi moja prijateljica s dr. Skalom koji mi pruža ruku i predstavlja se (na savršenom "našem jeziku"): "Dobro veče. Ja sam Jaroslav. Osnovnu školu sam završio u Varešu, s odličnim uspjehom!" Ne dajući mi ni da se oporavim od nemalog šoka, nastavlja pričati. Otac mu je, iskusni inženjer metalurgije, bio početkom prošloga stoljeća postavljen za direktora Željezare. Cijela se porodica preselila u Bosnu. S oduševljenjem priča o Pogorelici, Vrutku, staroj bosanskoj crkvi u toj varošici, zelenim pašnjacima oko Vareša koji su "ljepši od onih Švicarskih". Otkriva mi oduševljenje mojom domovinom, odavno potisnuto u glavama mnogih od nas. Raspituje se kako je tamo danas? Ima li nade za BiH? "Hoće li taj divni narod napokon dobiti život i spokoj koji zaslužuje?" Društvo oko nas se povećalo. Svi s pažnjom slušaju doktora Skalu. Podsvjesno se ispravljam, nekakav poseban osjećaj ponosa me obuzima. I dok na samom početku, iskreno zbunjena, nisam znala što bih odgovorila, polako se upuštam u dijalog. Ponesena hvalospjevima što prirodi, što ljudima zemlje iz koje potičem, optimistično govorim o elanu, željama, nadama, boljoj budućnosti…
Sve dok me nije prekinuo dekan jednog od fakulteta Karlovog univerziteta u Pragu - svojom pričom o Bosni. Ona je svježijeg datuma, od one vareške doktora Skale. Jednu od svojih ponajboljih studentica, porijeklom iz Bosne, taj je dekan 1998. godine zamolio da njegovom kolegi sa istorodnog Fakulteta u Sarajevu ponese ponudu za stipendiranje petoro bosanskohercegovačkih studenata. Karlov univerzitet osigurava studij, mjesto u studentskom domu i stipendiju. Kolega iz Sarajeva samo treba odlučiti ko su mladi ljudi koji to zaslužuju i poslati imena kako bi se krenulo u uobičajenu administrativnu proceduru – vize, upis, pripremna godina učenja jezika i ostalo… Oduševljena vrijednom ponudom koju nosi na svoj nekadašnji fakultet u Sarajevu, djevojka je, po dolasku u svoj grad odmah nazvala telefonom dekanat, ali normalnim putem nije mogla zakazati razgovor. Preko nekih ljudi koji poznaju dekana, napokon je, nakon pet dana uspjela!? Dekan ju je primio, "u žurbi sam”, veli, “što ste trebali?". Njegova mu bivša studentica objasni ideju i ponudu s Karlova univerziteta i preda pismo njegovog češkog kolege. Dobri studenti, stipendije, studij u Pragu, usavršavanje, nova znanja… nije uspjela ni zavšiti a dekan sarajevskog fakulteta joj odgovori: "Pa k'o da mi je to nešto? Pa znaš li ti koliko ja takvih ponuda imam? U redu stoje dekani raznih fakulteta, od Amerike do Australije? Nije taj tvoj jedini!!"
Slušala sam priču dekana jednog od fakulteta Karlovog univerziteta u Pragu o njegovom sarajevskom kolegi. A slušali su i svi okupljeni. Više nije bilo potrebe da se trudim i pokušavam pronaći riječi kojim bih docenta Jaroslava Skalu uvjerila da je pred "njegovom Bosnom" svjetlija budućnost!!!
Moja dobra prijateljica i njen suprug pozvali su me da zajedno odemo na bal psihoterapeuta Praga, udruženja koje u ovom gradu postoji već stotinu godina. Prihvatila sam, više iz znatiželje, nego potrebe za plesom. U srcu jednog od najljepših gradova u Evropi, u dijelu zvanom Kraljevski vinogradi, na Trgu mira, prelijepa barokna plesna dvorana. Smjenjuju se dva orkestra, preglasno za moj ukus. Osim toga, pomalo mi smeta što su Česi "prepjevali" sve, ali baš sve svjetske hitove na svoj jezik. Stojim sa strane i zabavljam se, onako ženski, (i potpuno zaštićena statusom gosta, a ne učesnika) ocjenjivanjem balskih haljina poznatih psihologinja i psihoterapeutica. Balkanski nadmeno (u sebi) zaključujem kako su Čehinje lijepe žene, ali kako generalno nemaju ni stila, ni ukusa.
Nakon pozdravnog govora, slijedi naravno valcer. Prvi na plesni podijum izlaze aktuelna direktorica psihoterapeutske službe u Pragu i docent doktor Jaroslav Skala, osnivač jedne od najkvalitetnijih metoda liječenja alkoholizma. Moram priznati da me dirnula činjenica da sadašnji ljekari nisu zaboravili svog 90-godišnjeg kolegu, odavno u penziji, i da su ga pozvali na bal. U takvim se situacijama uvijek iznova sjetim našeg ne baš lijepog običaja da momentalno zaboravimo svakog onog trena kad dotični izgubi utjecaj, vlast, ili ode u penziju. Kao da nikada nije ni postojao u našim životima.
I upravo u tim trenucima prilazi mi moja prijateljica s dr. Skalom koji mi pruža ruku i predstavlja se (na savršenom "našem jeziku"): "Dobro veče. Ja sam Jaroslav. Osnovnu školu sam završio u Varešu, s odličnim uspjehom!" Ne dajući mi ni da se oporavim od nemalog šoka, nastavlja pričati. Otac mu je, iskusni inženjer metalurgije, bio početkom prošloga stoljeća postavljen za direktora Željezare. Cijela se porodica preselila u Bosnu. S oduševljenjem priča o Pogorelici, Vrutku, staroj bosanskoj crkvi u toj varošici, zelenim pašnjacima oko Vareša koji su "ljepši od onih Švicarskih". Otkriva mi oduševljenje mojom domovinom, odavno potisnuto u glavama mnogih od nas. Raspituje se kako je tamo danas? Ima li nade za BiH? "Hoće li taj divni narod napokon dobiti život i spokoj koji zaslužuje?" Društvo oko nas se povećalo. Svi s pažnjom slušaju doktora Skalu. Podsvjesno se ispravljam, nekakav poseban osjećaj ponosa me obuzima. I dok na samom početku, iskreno zbunjena, nisam znala što bih odgovorila, polako se upuštam u dijalog. Ponesena hvalospjevima što prirodi, što ljudima zemlje iz koje potičem, optimistično govorim o elanu, željama, nadama, boljoj budućnosti…
Sve dok me nije prekinuo dekan jednog od fakulteta Karlovog univerziteta u Pragu - svojom pričom o Bosni. Ona je svježijeg datuma, od one vareške doktora Skale. Jednu od svojih ponajboljih studentica, porijeklom iz Bosne, taj je dekan 1998. godine zamolio da njegovom kolegi sa istorodnog Fakulteta u Sarajevu ponese ponudu za stipendiranje petoro bosanskohercegovačkih studenata. Karlov univerzitet osigurava studij, mjesto u studentskom domu i stipendiju. Kolega iz Sarajeva samo treba odlučiti ko su mladi ljudi koji to zaslužuju i poslati imena kako bi se krenulo u uobičajenu administrativnu proceduru – vize, upis, pripremna godina učenja jezika i ostalo… Oduševljena vrijednom ponudom koju nosi na svoj nekadašnji fakultet u Sarajevu, djevojka je, po dolasku u svoj grad odmah nazvala telefonom dekanat, ali normalnim putem nije mogla zakazati razgovor. Preko nekih ljudi koji poznaju dekana, napokon je, nakon pet dana uspjela!? Dekan ju je primio, "u žurbi sam”, veli, “što ste trebali?". Njegova mu bivša studentica objasni ideju i ponudu s Karlova univerziteta i preda pismo njegovog češkog kolege. Dobri studenti, stipendije, studij u Pragu, usavršavanje, nova znanja… nije uspjela ni zavšiti a dekan sarajevskog fakulteta joj odgovori: "Pa k'o da mi je to nešto? Pa znaš li ti koliko ja takvih ponuda imam? U redu stoje dekani raznih fakulteta, od Amerike do Australije? Nije taj tvoj jedini!!"
Slušala sam priču dekana jednog od fakulteta Karlovog univerziteta u Pragu o njegovom sarajevskom kolegi. A slušali su i svi okupljeni. Više nije bilo potrebe da se trudim i pokušavam pronaći riječi kojim bih docenta Jaroslava Skalu uvjerila da je pred "njegovom Bosnom" svjetlija budućnost!!!