Evo šta je u sjećanju ostalo urednici zagrebačkog dopisništva, Ines Šaškor.
Šaškor: Zagrebačko dopisništvo Radio Slobodna Evropa započelo je u Ljubljani. Pamtim taj sumorni zimski dan 4. siječnja 1994. godine. Pozvao me Nenad Pejić, kojeg sam poznavala kao glavnog urednika TV Sarajevo u najboljim danima s konca osamdesetih i s početka devedesetih godina. Ponudio mi je da organiziram zagrebačko dopisništvo programa u nastajanju, a zvao se Na južnoslavenskim jezicima.
Nisam bila oduševljena. Hrvatska je bila pod okupacijom gotovo trećine teritorija. Okupator je bila Jugoslavija, odnosno ostaci njezine bivše vojske i razne paravojske pod njezinim patronatom. Iako bez posla u Tuđmanovoj Hrvatskoj, u zemlji ozakonjenog nacionalizma, imam rezerve. Ne želim sudjelovati ni u kakvom političkom projektu.
Nenad je, kao i uvijek, zarazno uvjerljiv. "Rat mora prestati i na ovom nesretnom Balkanu. Vrijeme je da se čuju ljudi kojima je mir, suradnja i napredak na srcu, oni koji će jednoga dana moći pogledati u oči svojoj djeci, unucima, prijateljima. Činjenice, profesionalnost, odmjerenost, objektivnost - to je naš zakon i naše oružje. Zabranjena je samo mržnja", govorio je. "Imaš slobodne ruke u odabiru suradnika, tema, svega", kaže Nenad i daje mi u ruke jedan SONY kasetofon i mikrofon. "Pilot emisija je za tri dana, startamo za 25 dana". Rekla sam mu da je lud i pristala. Nisam se pokajala. Sve ostalo je povijest.
Kako je sve počelo
Nenad Pejić - direktor Servisa od 1993. godine do juna 2002. godine.
Pejić: Počelo je onda kada to faktički nisam ni znao da je počelo. Počelo je na jednom okruglom stolu koji je bio negdje u osmom ili devetom mjesecu 1992. godine. Na tom okruglom stolu je nekoliko novinara iz bivše Jugoslavije, a među njima i ja, pričalo da mediji dijele odgovornost za rat. Bilo je i nekoliko ljudi sa Zapada. Među njima je bio i direktor Radio Slobodna Evropa. Onda smo imali večeru na kojoj je on sjedio pored mene. Kasnije se ispostavilo da je on sjedio sasvim namjerno. Čitavu večer smo pričali o tome kako je besmisleno imati posebne programe na posebnim jezicima, da je to dio problema i da bi u stvari trebalo imati nekakav program koji ima potpuno drugačiju koncepciju - na svim jezicima, sa svim interesima. Izgleda da sam bio uspješan u tom ubjeđivanju zato što me je polovinom 1993. godine, gotovo godinu dana kasnije, pozvao da formiram tu redakciju. Naravno da sam objeručke prihvatio.
Nikada nisam posumnjao u taj projekt. Bilo mi je teško dosta puta. Pogotovo mi je bilo teško u situacijama kada se čovjek mora boriti sa nekim besmislenim stvarima i shvatiti koje su to vrste interesa i lobi organizirani oko mene i oko redakcije i da se ti interesi i lobiji moraju prevazići na jedan profesionalan način. Kada sam otišao iz South-Slavic redakcije, tek onda sam shvatio, imajući uvida u programe drugih redakcija, koliko je redakcija na južnoslavenskim jezicima strahovito jaka i dobra redakcija.