Najgora evropska gasna kriza došla je do kraja. Rusija ponovo vrši tranzit gasa preko Ukrajine, a Moskva i Kijev su, bar na privremeno, stavile međusobne razlike na stranu. Evropska unija (EU), još uvijek bijesna što je dvije sedmice ostala bez gasa, oštro je kritikovala i Rusiju i Ukrajinu. Ali, ko je izašao kao najveći gubitnik? Autor analize koju objavljujemo u dva nastavka je dopisnik RFE/RL iz Moskve Chloe Arnold.
U sporu između Rusije i Ukrajine, pobjeđuje država koja ima gas
Ukrajina i Rusija nisu sebi napravile uslugu nakon što su stavili EU u poziciju taoca zbog svog političkog spora. Ali Moskvu, iako ranjenu, i dalje mnogi vide kao ultimativnog pobjednika jer je ovaj konflikt podcrtao staru istinu: Evropa ne može bez obskrbe ruskim energentima.
Amanda Akcakoca, analitičar pri Centru za evropsku politiku u Briselu, kaže da će EU biti prisiljena da toleriše Moskvu bez obzira da njenu lošu reputaciju kao pouzdanog dobavljača, sve dok se Brisel ne ujedini oko alternativnog izvora za jednu četvrtinu svojih potreba za gasom:
"Mislim da se dobro zna da EU mora da ima odnose sa Rusijom. Zbog toga su odnosi između EU i Rusije problematični. Ali, mislim da će se odnosi popraviti. Te su stvari uobičajene u odnosima sa Rusijom.”
Kriza je počela na Novu godinu, kada je ruski gasni gigant Gazprom, nakon što nije uspio da sklopi novi ugovor sa Kijevom, smanjio isporuke gasa preko ukrajinskih gasovoda. Moskva je saopštila da ima dovoljno količina gasa da se snabdije Evropa, ali da nema za Ukrajinu sve dok se ne riješi gasni spor.
Šest dana kasnije, zemlje istočne i centralne Evrope su saopštile da im pristižu smanjene količine gasa. Moskva je optužila Kijev da preusmjerava gas, te je zbog toga u potpunosti prekinula snabdijevanje. Moskva je saopštila da se Ukrajini ne može vjerovati kao tranzitnom partneru i pozvala je EU da interveniše.
Kijev je odbio optužbe da preusmjerava gas, te je saopštio da Moskva pokušava da ucjeni Evropu jednostranim prekidom isporuka.
Međusobne optužbe Kijeva i Moskve nisu pomogle Evropi, koju je zahvatila jedna od najhladnijih zima u posljednjih nekoliko godina sa malo ili bez ikakvih količina gasa. Brisel je ljutito reagovao ali se nije priklonio ni jednoj strani. EU je zatražila od Kijeva i Moskve da ispune svoje obaveze i da bilateralno riješe svoj spor.
Neutralni stav EU viđen je u Ukrajini kao dokaz da EU zavisi od ruskog gasa, te da se zbog toga nije suprostavila Rusiji. Ivan Lozowy je predsjednik Instituta za državnost i demokratiju, nezavisne nevladine organizacije iz Kijeva:
“Prema mom mišljenju, dio odgovornosti je na zapadnoj Evropi. Trebali bi doći do srži problema. Odgovornost bih stavio na Evropljane, prije nego na Ukrajinu. Gdje su političari koji imaju hrabrosti da izađu i kažu: ‘Rusijo, počni se ponašati civilizirano’.”
Ustvari, neki promatrači su vidjeli rusko ponašanje tokom gasnog konflikta kao nasilje prema manjoj, pro-evropski nastrojenoj zemlji.
Ali, neki analitičari kažu da Rusija ima prednost u ovoj krizi. Dok ukrajinska vlada mora ostati u milosti Evrope kako bi ispunila svoje ciljeve da se pridruži NATO-u i EU, Rusija ima drugačiju priču, kaže Chris Weafer, strateg u UralSib banci iz Moskve.
Nakon što je bila izložena gnjevu Zapada zbog rata sa Gruzijom, i ostala netaknuta, Rusija je demonstrirala da nema šta da izgubi kada je u pitanju njen imidž:
“Ne mislim da je ovaj spor puno naštetio reputaciji Rusije, jer su očekivanja Evrope da će odnosi sa Rusijom vjerovatno uvijek biti problematični.”
S druge strane, izgleda da je Ukrajina izgubila igru kojom bi se dodvorila Evropi radi svojih ciljeva. EU, koja se opirala da ne bude uvučena u svađu dok se konflikt ne završi, je snažno kritikovala ulogu Kijeva u prolongiranju spora.
Eneko Landaburu, generalni direktor Evropske komisije za vanjske odnose, optužio je ukrajinskog predsjednika, Viktora Yushchenka, da je srušio prvi sporazum koji je postignut između premijera Ukrajine i Rusije, Yulije Tymoshenko i Vladimira Putina, pred kraj 2008. godine, a koji je u potpunosti mogao da spriječi spor.
Landaburu je naveo “unutrašnje političke razloge” za “sukob između predsjednika i premijera” oko saglasnosti za raniji dogovor.
Rastuće razočaranje EU sa Yushchenkom i ukrajinskom kulturom političkih prepirki ide na ruku Rusiji jer odvlači podršku EU prema ukrajinskom predsjedniku.
Zvaničnici Kremlja imaju duboku nenaklonost prema Yushchenku, koji je došao na funkciju predsjednika tokom Narandžaste revolucije i koji je snažno zagovarao integraciju Ukrajine u EU. Oni vide Yuliju Tymoshenko, Yushchenkovog ljutitog rivala i vjerovatnog suparnika na predsjedničkim izborima 2010. godine, kao pragmatičnu osobu sa kojom mogu razgovarati i dogovarati.
Ustvari, Tymoshenko je bila ta koja je postigla sporazum sa Rusijom kojim je konačno završen gasni rat 19. januara. Isporuke gasa su nastavljene, a evropski potrošači su počeli dobijati prve količine 21. januara.
Ovaj sporazum, kratkoročno gledano, predstavlja politički uspeh za Tymoshenko, koju bi Evropa mogla vidjeti kao osobu u Ukrajini sa kojom se stvari mogu dogovarati:
“Dosta ljudi misli da bi se Moskva željela dogovarati sa predsjednicom Tymoshenko, a ne sa predsjednikom Yushchenkom. Zbog toga smatram da će to poboljšati imidž Yulije Tymoshenko kao političara sa kojim se može dogovarati, i vjerovatno joj neće nanijeti štetu kada dođu predsjednički izbori”, kaže Landaburu.
Yushchenko, koji nije prisustvovao pregovorima oko gasne krize, kritikovao je sporazum, rekavši da je on nanio štetu njegovoj državi.
Ali Mykhailo Pohrebinskyi, direktor Centra za istraživanje i konflikte, kaže da su mnogi ljudi u Ukrajini umorni od beskrajnih prepirki koje su okarakterisale ukrajinsku politiku u zadnjih nekoliko godina, te da vide Yushchenka kako zemlju gura u stalni konflikt sa Rusijom:
“Yushchenko je imao interes da produbi krizu do maksimuma, dok je Tymoshenko imala drugačiji cilj. Ona je morala naći načina da okonča krizu, jer je sva odgovornost bila na njoj. Razlog zašto ništa nije bilo dogovoreno većinom leži na predsjedniku. Apsurdno je misliti da je bilo potrebno ujediniti zemlju kako bi se suprostavilo Rusiji. Ono oko čega se moramo ujediniti je nacionalni interes, a to je da postignemo sporazum sa svojim susjedima na ljudski način.”
U finansijskom smislu, sporazum koji je postignut između Tymoshenko i Putina mogao bi se okarakterisati kao izjednačen.
Uslovi sporazuma daju Ukrajini popust od 20 procenata u odnosu na evropske cijene. Kratkoročno, ovo znači ogroman skok od 179,5 na 360 dolara po 1.000 kubnih metara gasa, te dozvoljava Moskvi da kaže da je konačno postigla svoj cilj da Kijev plaća gas po tržišnim cijenama. Dugoročno, Ukrajina bi mogla plaćati manju cijenu za gas. Cijene će se obračunavati na kvartalnoj osnovi. Računajući da će se cijene gasa u svijetu smanjivati, Ukrajina bi uskoro mogla plaćati 250 dolara ili manje za svoj gas.
Međutim, u širem finansijskom smislu ovaj spor će skupo koštati obje strane u vrijeme rastuće ekonomske krize.
Prije početka spora, Ukrajina je čekala pozajmicu od Međunarodnog monetarnog fonda u vrijednosti od 16,5 milijardi dolara. Ukoliko ne bude u mogućnosti da izmiri plaćanje gasa u kratkoročnom smislu, postoji mogućnost da se ukrajinska metalna i hemijska industrija, koja ovisi o gasu, zatvori.
U međuvremenu, ruski Gazprom, koji je već bio opterećen dugom od 60 milijardi dolara, navodno je dnevno gubio 100 miliona dolara u prihodima tokom prekida isporuka gasa Evropi.
S druge strane, Evropa sada broji stotine miliona dolara gubitaka u proizvodnji kao posljedica gasne krize. Prošla je skoro decenija od kada je EU po prvi put pozvala na diversifikaciju. Ukoliko ova kriza natjera EU da nastavi sa diversifikacijom, postoji mogućnost da Rusija bude dugoročni gubitnik, kaže bivši delegat u ruskoj Dumi Vladimir Ryzhkov:
“Mi ćemo dobiti kratkoročno, ali izgubićemo dugoročno gledano jer će se želja EU da minimizira svoju ovisnost o Rusiji značajno povećati nakon ove krize. Ne samo da će se želja povećati, nego će EU preispitati svoju politiku i poduzeti mjere da to ostvari. Zbog toga mislim da bi Rusija pretrpila mnogo manje štete da je nastavila sa dogovaranjem nove cijene gasa, a da pri tom nije obustavila dotok ovog energenta, što bi joj sačuvalo reputaciju pouzdanog dobavljača gasa”, kaže Ryzhkov.
Ukrajina i Rusija nisu sebi napravile uslugu nakon što su stavili EU u poziciju taoca zbog svog političkog spora. Ali Moskvu, iako ranjenu, i dalje mnogi vide kao ultimativnog pobjednika jer je ovaj konflikt podcrtao staru istinu: Evropa ne može bez obskrbe ruskim energentima.
Amanda Akcakoca, analitičar pri Centru za evropsku politiku u Briselu, kaže da će EU biti prisiljena da toleriše Moskvu bez obzira da njenu lošu reputaciju kao pouzdanog dobavljača, sve dok se Brisel ne ujedini oko alternativnog izvora za jednu četvrtinu svojih potreba za gasom:
"Mislim da se dobro zna da EU mora da ima odnose sa Rusijom. Zbog toga su odnosi između EU i Rusije problematični. Ali, mislim da će se odnosi popraviti. Te su stvari uobičajene u odnosima sa Rusijom.”
Kriza je počela na Novu godinu, kada je ruski gasni gigant Gazprom, nakon što nije uspio da sklopi novi ugovor sa Kijevom, smanjio isporuke gasa preko ukrajinskih gasovoda. Moskva je saopštila da ima dovoljno količina gasa da se snabdije Evropa, ali da nema za Ukrajinu sve dok se ne riješi gasni spor.
Šest dana kasnije, zemlje istočne i centralne Evrope su saopštile da im pristižu smanjene količine gasa. Moskva je optužila Kijev da preusmjerava gas, te je zbog toga u potpunosti prekinula snabdijevanje. Moskva je saopštila da se Ukrajini ne može vjerovati kao tranzitnom partneru i pozvala je EU da interveniše.
Kijev je odbio optužbe da preusmjerava gas, te je saopštio da Moskva pokušava da ucjeni Evropu jednostranim prekidom isporuka.
Međusobne optužbe Kijeva i Moskve nisu pomogle Evropi, koju je zahvatila jedna od najhladnijih zima u posljednjih nekoliko godina sa malo ili bez ikakvih količina gasa. Brisel je ljutito reagovao ali se nije priklonio ni jednoj strani. EU je zatražila od Kijeva i Moskve da ispune svoje obaveze i da bilateralno riješe svoj spor.
Neutralni stav EU viđen je u Ukrajini kao dokaz da EU zavisi od ruskog gasa, te da se zbog toga nije suprostavila Rusiji. Ivan Lozowy je predsjednik Instituta za državnost i demokratiju, nezavisne nevladine organizacije iz Kijeva:
“Prema mom mišljenju, dio odgovornosti je na zapadnoj Evropi. Trebali bi doći do srži problema. Odgovornost bih stavio na Evropljane, prije nego na Ukrajinu. Gdje su političari koji imaju hrabrosti da izađu i kažu: ‘Rusijo, počni se ponašati civilizirano’.”
Ustvari, neki promatrači su vidjeli rusko ponašanje tokom gasnog konflikta kao nasilje prema manjoj, pro-evropski nastrojenoj zemlji.
Ali, neki analitičari kažu da Rusija ima prednost u ovoj krizi. Dok ukrajinska vlada mora ostati u milosti Evrope kako bi ispunila svoje ciljeve da se pridruži NATO-u i EU, Rusija ima drugačiju priču, kaže Chris Weafer, strateg u UralSib banci iz Moskve.
Nakon što je bila izložena gnjevu Zapada zbog rata sa Gruzijom, i ostala netaknuta, Rusija je demonstrirala da nema šta da izgubi kada je u pitanju njen imidž:
“Ne mislim da je ovaj spor puno naštetio reputaciji Rusije, jer su očekivanja Evrope da će odnosi sa Rusijom vjerovatno uvijek biti problematični.”
S druge strane, izgleda da je Ukrajina izgubila igru kojom bi se dodvorila Evropi radi svojih ciljeva. EU, koja se opirala da ne bude uvučena u svađu dok se konflikt ne završi, je snažno kritikovala ulogu Kijeva u prolongiranju spora.
Eneko Landaburu, generalni direktor Evropske komisije za vanjske odnose, optužio je ukrajinskog predsjednika, Viktora Yushchenka, da je srušio prvi sporazum koji je postignut između premijera Ukrajine i Rusije, Yulije Tymoshenko i Vladimira Putina, pred kraj 2008. godine, a koji je u potpunosti mogao da spriječi spor.
Landaburu je naveo “unutrašnje političke razloge” za “sukob između predsjednika i premijera” oko saglasnosti za raniji dogovor.
Rastuće razočaranje EU sa Yushchenkom i ukrajinskom kulturom političkih prepirki ide na ruku Rusiji jer odvlači podršku EU prema ukrajinskom predsjedniku.
Zvaničnici Kremlja imaju duboku nenaklonost prema Yushchenku, koji je došao na funkciju predsjednika tokom Narandžaste revolucije i koji je snažno zagovarao integraciju Ukrajine u EU. Oni vide Yuliju Tymoshenko, Yushchenkovog ljutitog rivala i vjerovatnog suparnika na predsjedničkim izborima 2010. godine, kao pragmatičnu osobu sa kojom mogu razgovarati i dogovarati.
Ustvari, Tymoshenko je bila ta koja je postigla sporazum sa Rusijom kojim je konačno završen gasni rat 19. januara. Isporuke gasa su nastavljene, a evropski potrošači su počeli dobijati prve količine 21. januara.
Ovaj sporazum, kratkoročno gledano, predstavlja politički uspeh za Tymoshenko, koju bi Evropa mogla vidjeti kao osobu u Ukrajini sa kojom se stvari mogu dogovarati:
“Dosta ljudi misli da bi se Moskva željela dogovarati sa predsjednicom Tymoshenko, a ne sa predsjednikom Yushchenkom. Zbog toga smatram da će to poboljšati imidž Yulije Tymoshenko kao političara sa kojim se može dogovarati, i vjerovatno joj neće nanijeti štetu kada dođu predsjednički izbori”, kaže Landaburu.
Yushchenko, koji nije prisustvovao pregovorima oko gasne krize, kritikovao je sporazum, rekavši da je on nanio štetu njegovoj državi.
Ali Mykhailo Pohrebinskyi, direktor Centra za istraživanje i konflikte, kaže da su mnogi ljudi u Ukrajini umorni od beskrajnih prepirki koje su okarakterisale ukrajinsku politiku u zadnjih nekoliko godina, te da vide Yushchenka kako zemlju gura u stalni konflikt sa Rusijom:
“Yushchenko je imao interes da produbi krizu do maksimuma, dok je Tymoshenko imala drugačiji cilj. Ona je morala naći načina da okonča krizu, jer je sva odgovornost bila na njoj. Razlog zašto ništa nije bilo dogovoreno većinom leži na predsjedniku. Apsurdno je misliti da je bilo potrebno ujediniti zemlju kako bi se suprostavilo Rusiji. Ono oko čega se moramo ujediniti je nacionalni interes, a to je da postignemo sporazum sa svojim susjedima na ljudski način.”
U finansijskom smislu, sporazum koji je postignut između Tymoshenko i Putina mogao bi se okarakterisati kao izjednačen.
Uslovi sporazuma daju Ukrajini popust od 20 procenata u odnosu na evropske cijene. Kratkoročno, ovo znači ogroman skok od 179,5 na 360 dolara po 1.000 kubnih metara gasa, te dozvoljava Moskvi da kaže da je konačno postigla svoj cilj da Kijev plaća gas po tržišnim cijenama. Dugoročno, Ukrajina bi mogla plaćati manju cijenu za gas. Cijene će se obračunavati na kvartalnoj osnovi. Računajući da će se cijene gasa u svijetu smanjivati, Ukrajina bi uskoro mogla plaćati 250 dolara ili manje za svoj gas.
Međutim, u širem finansijskom smislu ovaj spor će skupo koštati obje strane u vrijeme rastuće ekonomske krize.
Prije početka spora, Ukrajina je čekala pozajmicu od Međunarodnog monetarnog fonda u vrijednosti od 16,5 milijardi dolara. Ukoliko ne bude u mogućnosti da izmiri plaćanje gasa u kratkoročnom smislu, postoji mogućnost da se ukrajinska metalna i hemijska industrija, koja ovisi o gasu, zatvori.
U međuvremenu, ruski Gazprom, koji je već bio opterećen dugom od 60 milijardi dolara, navodno je dnevno gubio 100 miliona dolara u prihodima tokom prekida isporuka gasa Evropi.
S druge strane, Evropa sada broji stotine miliona dolara gubitaka u proizvodnji kao posljedica gasne krize. Prošla je skoro decenija od kada je EU po prvi put pozvala na diversifikaciju. Ukoliko ova kriza natjera EU da nastavi sa diversifikacijom, postoji mogućnost da Rusija bude dugoročni gubitnik, kaže bivši delegat u ruskoj Dumi Vladimir Ryzhkov:
“Mi ćemo dobiti kratkoročno, ali izgubićemo dugoročno gledano jer će se želja EU da minimizira svoju ovisnost o Rusiji značajno povećati nakon ove krize. Ne samo da će se želja povećati, nego će EU preispitati svoju politiku i poduzeti mjere da to ostvari. Zbog toga mislim da bi Rusija pretrpila mnogo manje štete da je nastavila sa dogovaranjem nove cijene gasa, a da pri tom nije obustavila dotok ovog energenta, što bi joj sačuvalo reputaciju pouzdanog dobavljača gasa”, kaže Ryzhkov.