Rješenje za granični spor između Hrvatske i Slovenije, zbog kojeg su blokirani hrvatski pristupni pregovori s Evropskom unijom (EU), treba tražiti na nekom međunarodnom sudu, na arbitraži ili na nekom posebnom tipu arbitraže, smatra Mirek Topolanek, premijer Češke Republike, koja je inače novi predsjedatelj Evropskog vijeća. Još nitko ne zna kako će se riješiti „mali rat“ između Zagreba i Ljubljane, a većina hrvatskih eksperata upozorava da bi se za Hrvatsku slobodno moglo reći da je u zavadi sa svim svojim susjedima, osim s Mađarima. Anketirani Zagrepčani misle da su za to najviše krivi susjedi, a trenutno su najviše ljuti na Slovence:
„Nijedan susjed nije dobar, ali mislim da je ipak recimo Bosna i Hercegovina (BiH) bolja od Slovenije. Sa Srbijom će isto tako biti problema. Još nije ni počelo ono što će tek nastati.“
„Sve se to zakompliciralo. Čim jedan počne, onda svi nešto traže. Te ovaj kaže da je ovo njegovo, onaj da je ono njegovo… Kaj je onda naše?“
„One tamo na zapadu inače ne volim. Čini mi se da ćemo se ipak lakše dogovoriti sa svima na istoku nego s ovim na zapadu.“
„Mislim da će najteže biti sa Slovenijom. Sve ovo ostalo ćemo lako riješiti. Slovenija je momentalno najopasnija i najtvrdoglavija.“
Uz međugranični spor sa Slovenijom, još uvijek su otvorena granična i imovinska pitanja sa Srbijom, potencirana i međusobnim optužbama za
genocid, zatim i najvjerojatnije međunarodna arbitraža u sporu sa Crnom Gorom oko Prevlake. Bosna i Hercegovina baš ovih dana prijeti tužbom
Međunarodnom sudu za pravo mora, ukoliko Hrvatska ne odustane od gradnje Pelješkog mosta.
Na pitanje o odnosima Hrvatske i susjeda, analitičar i kolumnist „Jutarnjeg lista“ Željko Trkanjec kaže da je najgore što i nema „odnosa“:
„Po mom sudu je hrvatska vanjska politika, zakopana u nekoj priči o veličanstvenoj ulozi u Vijeću sigurnosti, u potpunosti smetnula s uma svoje susjede. Niti vidimo otvorenu, niti čujemo za tajnu diplomaciju. I da nema Mađarske, s kojom imamo sjajne odnose, zbog toga što su riješeni povijesno još davno, moglo bi se reći da je Hrvatska u zavadi sa svim svojim susjedima.“
Ravnatelj Uprave za susjedne zemlje i Jugoistočnu Europu u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, Davor Vidiš, ne slaže se s takvim ocjenama,
iako priznaje da je Hrvatskoj ovog trenutka u prvom planu Europska unija:
„Možda smo u zadnjih nekoliko mjeseci bili malo više odnosno u cijelosti fokusirani na naše pristupne pregovore sa EU i onda je došla ova blokada. Mislim da ćemo sada imati i jedan uzlet prema regiji. Ovaj i idući tjedan imamo nastupe naših novih veleposlanika u Beogradu, Sarajevu, Prištini, a nadamo se da ćemo uskoro formalizirati do kraja i veleposlanika u Ljubljani. Novi ljudi na terenu će dati tome zamaha.“
Okretanje susjedima Vidiš potkrjepljuje i posjetima ministara vanjskih poslova Italije i Crne Gore ovog tjedna Hrvatskoj, a što se tiče prijetnji
iz BiH i najavljene tužbe Međunarodnom sudu za pravo mora, zbog gradnje Pelješkog mosta, kaže:
„Mislim da to ne bi trebalo dramatično shvatiti. Imamo kanal razgovora i dogovora, imamo usuglašene i neke dokumente. U svakom slučaju, mislim da će se prilikom prvih susreta visokih dužnosnika o tome razgovarati i da će se naći neko rješenje za to. Ja tu izjavu ne bih tako dramatično shvatio.“
Profesor na Visokoj novinarskoj školi u Zagrebu i nezavisni politički analitičar za vanjske odnose, dr Mate Granić, vjeruje da će zadnji prijedlog o visini Pelješkog mosta od čak 65 metara mogao zaustaviti Bosnu i Hercegovinu u najavljenoj tužbi protiv Hrvatske:
„Neosporna je činjenica da su uvaženi interesi BiH što se tiče visine tog mosta, jer taj most nikada ne bi bio toliko visok. Time je i cijena tog mosta povećana, upravo zato što su uvaženi interesi BiH. Ali ako BiH smatra da treba ići na Međunarodni sud za pravo mora, to je njeno pravo.“
Najtežim pitanjem Granić smatra granični spor sa Slovenijom:
„Taj spor će se morati rješavati pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu ili nekom arbitražnom tijelu za koje se dvije strane dogovore. To je, po mom sudu, u ovom trenutku najveći problem, koji u ovom trenutku najviše škodi Hrvatskoj.“
Arbitražom će se, kaže Granić, sigurno rješavati i granična crta s Crnom Gorom na Prevlaci. U susjedskim odnosima tih dviju država, naši sugovornici zasad vide najmanje problema.
Novinar Željko Trkanjec misli da bi i otvorena granična pitanja sa Srbijom trebalo odmah početi rješavati arbitražom. Odnosi Zagreba i Beograda, nakon hrvatskog priznavanja Kosova, već su godinu dana potpuno zamrznuti:
„Sasvim je razumljivo da je Hrvatska priznala Kosovo. To je politička realnost na tom području. Ali to se možda moglo raditi na neki drugi način. Možda su se mogli tražiti dodatni, kolateralni, kanali komunikacije sa Beogradom, u kojima bi se naš stav iznio nekako drukčije. Naši odnosi sa Beogradom su nakon toga apsolutno blokirani. Ne vidimo nikakav pomak ni na kojem području. S Beogradom je i neriješena granica, postoji i pitanje sukcesije, postoji i pitanje prognanika, izbjeglih i nestalih. Prema tome, tu imamo jedan set vrlo osjetljivih problema, emocionalno i financijski. Mislim da je, zbog velike baštine negativne prošlosti, ili sa Slovenijom čak i pozitivne, izuzetno teško očekivati da bi se to moglo riješiti na bilateralnoj razini.“
Umjesto da grade dobre međususjedske odnose, svaka je od zemlja bivše Jugoslavije sklona omalovažavati jedna drugu – svi žele biti neki veliki šefovi – ističe profesorica međunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Lidija Čehulić:
„Nismo ni mi med i mlijeko. Ja jesam i Hrvatica i rođena Zagrepčanka, ali upravo zato što hoću dobro svojoj zemlji i svojoj djeci, dosta mi je više tog prepucavanja. Hoću da krenemo živjeti normalnim, evropskim životom, kao što i trebamo živjeti. Ne daj bože da NATO mora doći ovdje ili policajac EU da rješava granicu s bilo kojom susjednom zemljom, ili bilo što drugo. To je onda dokaz da je moja zemlja slaba. Treba sjesti za sto i to riješiti, a ne neprestano optuživati nekog drugog.“
Zanimljivo je da nam je većina Zagrepčana koje smo zaustavili rekla da od svih susjeda trenutno najviše simpatija imaju prema Talijanima:
„Trenutno mi Talijani više odgovaraju od svih drugih.“
„To je dosta teško pitanje. Ne znam kim bi se baš mogli pohvaliti. Nema baš puno izbora. Svakome nešto fali. Ni mi nismo izuzetak, ali svakome nešto fali. Slovenci su nam se zamjerili. Talijani su nas također malo zeznuli. Možda jedino Mađari, dok nam i oni ne zaštekaju. Stalno se sa susjedima tužakamo, kao Zagorci. Svako svoje traži, a Hrvatska je mala zemlja. Ovi tvrde da je ovo njihovo, oni da je ono… Kaj je onda naše?“
BiH bez otvorenih pitanja samo sa Crnom Gorom
Bosna i Hercegovina jedino s Crnom Gorom nema otvorenih pitanja, a sa istočnim i zapadnim susjedima – gomilu, koju, usprkos postojanju raznih vijeća za suradnju i ugovora o raznim specijalnim vezama, nitko ne rješava.
Sa Hrvatskom, Bosna i Hercegovina najveći bitku bije oko granica, luke Ploče i mosta kopno-Pelješac, dok sa Srbijom na prvom mjestu je pitanje imovine.
Nebojša Radmanović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, institucije koja vodi vanjsku politiku, kaže da od tri susjedne zemlje, Bosna i Hercegovina
otvorenih pitanja nema jedino sa Crnom Gorom, dok su sa Srbijom i Hrvatskom odnosi vrlo komplikovani:
„Jedan broj lidera u BiH ne pokazuje želju da se odnosi sa Srbijom poprave. Stalno insistiraju na razlikama, na prošlosti. Mislim da prošlost treba da se dovede na određen nivo, ali to ne može biti razlog da dugi niz godina nemamo dobre odnose. U okviru toga se desio novi problem, koji nismo prije imali – predloženi odnosno imenovani ambasador BiH nije dobio agreman, što je i diplomatske odnose sa Srbijom stavilo na niži nivo. Sa Hrvatskom je druga situacija. Verbalno su odnosi mnogo bolji, osim nekih težih riječi koje su pale u posljednje vrijeme, ali koje mogu da se prevaziđu. Redovno smo održavali Međudržavno vijeće, ali realizacija zaključaka sa Međudržavnog vijeća uopšte nije išla.“
Radmanovićev kolega, Željko Komšić, kaže da BiH može otvoreno govoriti o zastoju rješavanje nekih otvorenih pitanja sa Hrvatskom i Srbijom, te
navodi kojih:
„To je sa Hrvatskom prije svega pitanje mosta kopno-Pelješac, kao i pitanje imovinsko-pravnih odnosa. U odnosu na odnose sa Hrvatskom, odnosi sa Srbijom su još jednu stepenicu niže, što je – po meni – jako loše. Sa Crnom Gorom Bosna i Hercegovina ima dosta dobre odnose, saradnja jako dobro ide otkako je Crna Gora proglasila nezavisnost.“
Kopredsjedavajući Igmanske inicijative Vehid Šehić smatra da u BiH ne postoji politička volja da se riješe otvorena pitanja sa Hrvatskom. Kada je riječ o odnosima sa Srbijom, kaže Šehić, oni su specifični zbog specijalnih veza Republike Srpske i Srbije, koji se često zloupotrebljavaju, jer se vuku potezi koji negiraju državnost BiH:
„Ne postoji politička volja, odnosno još uvijek se štite interesi određenih pojedinaca koji su iskoristili ratnu situaciju da na nezakonit način dođu do imovine koja pripada drugom. Odnosi bi svakako trebali da budu daleko bolji. Time bismo pokazali visok stepen odgovornosti i prema EU, koja nas sigurno neće prihvatiti ovakve, ukoliko ne smognemo političke snage da naši susjedski odnosi budu dobri, odnosno da budu odnosi onih država i onih građana koji su nekada živjeli u jednoj zajedničkoj zemlji, a znamo da su tada odnosi bili sasvim drugačiji.“
A da političke volje unutar BiH nema kada je riječ o međususjedskim odnosima, potvrđuje i član državnog Predsjedništva Željko Komšić. On kaže
da u okviru te institucije ne postoji konsenzus oko rješavanja otvorenih pitanja sa susjedima:
„Gospodin Radmanović uvjetuje održavanje Međudržavnog vijeća.“
Za razliku od Šehića i Komšića, zamjenica predsjedavajućeg Komisije za vanjsku politiku pri Parlamentu BiH, Azra Hadžiahmetović, ne smatra da BiH
nije dovoljno uradila kada je riječ o rješavanju otvorenih pitanja sa susjedima, jer je – prema njenim riječima – neophodan interes obje strane. Na naše pitanje – mogu li se sporovi rješavati diplomatskim sredstvima ili je međunarodna arbitraža rješenje – Hadžiahmetović odgovara:
„Ja bih međunarodnu arbitražu ostavila kao krajnji mehanizam rješavanja sporova. Mislim da bi malo više komunikacije između dvije zemlje u rješavanju nekih otvorenih pitanja dovelo do rješenja nekih otvorenih pitanja.“
Naši sagovornici su jedinstveni u ocjeni kako je saradnja zemalja u regionu neophodna, tim prije što su dobrosusjedski odnosi nepisan uslov za ulazak u Evropsku uniju. Slažu se i da bi zajedničkim rješavanjem problema, brže i lakše postale punopravnim članicama EU.
Komplikovani odnosi sa Srbijom
Kosovo ima dobre odnose sa svima, osim sa Srbijom. Sa Makedonijom je u toku obeležavanje državne granice. Prema predstavnicima vlasti u obe zemlje, taj se problem rešava uskom i uspešnom bilateralnom saradnjom.
Granica sa Crnom Gorom nije obeležena, ali predstavnici institucija ne očekuju da će tu biti problema.
Portparol Vlade Kosova, Memli Krasniqi, u izjavi za naš program kaže da su odnosi Kosova sa svim susedima, sa izuzetkom Srbije, dobri:
„Republika Kosovo ima dobre odnose sa svim susedima, sem sa Republikom Srbijom. Takođe imamo vrlo bliske odnose sa Albanijom, Makedonijom i Crnom Gorom. Sa Crnom Gorom ćemo uskoro uspostaviti i diplomatske odnose“, kaže Krasniqi i ističe da je demarkacija granice sa Makedonijom skoro završena i da se to ostvaruje u duhu saradnje i razumevanja.
„Sa Srbijom imamo problema. Glavni problem je u tome što Srbija ne priznaje novu realnost Republike Kosovo“, kaže Krasniqi i dodaje:
„Srbija ima neprijateljski pristup prema Kosovu. Neprekidno izaziva napetosti manipulacijom nekih predstavnika srpske zajednice na Kosovu. Te provokacije imaju za cilj da destabilizuju situaciju“, kaže Krasniqi.
„Nakon skoro godinu dana od proglašenja nezavisnosti Kosova, situacija je stabilna i bezbedna, možda i više nego što su to analitičari pretpostavljali.“
I profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu u Prištini, Iliriana Islami, ocenjuje da, osim sa Srbijom, Kosovo ima dobre odnose sa svim drugim državama u susedstvu:
„Ostvaruju se standardi dobrosusedskih odnosa predviđeni i u dokumentima Ujedinjenih nacija, jer je većina zemalja u susedstvu priznala nezavisnost Kosova.“
Profesorica Islami ističe da kroz međusobnu saradnju Kosovo i Makedonija vrlo brzo rešavaju spor oko demarkacije granične linije:
„Te zemlje imaju za cilj ulazak u Evropsku uniju, a dobrosusedski odnosi su prvi i osnovni uslov za evropske integracije. Treba intenzivnije raditi na jačanju i intenziviranju odnosa sa Crnom Gorom. Prvi korak je učinjen priznavanjem nezavisnosti Kosova od strane Crne Gore. Međutim, to nije dovoljno. Treba raditi na produbljivanju odnosa i saradnje.“
Susedi na trećem mestu liste spoljnopolitičkih prioriteta
Srbija je na listu svojih spoljnopolitičkih prioriteta, odnose sa susedima stavila na treće mesto, primećuje se u analizi beogradskih, uglavnom spornih odnosa sa Podgoricom, Prištinom, Zagrebom i Sarajevom.
Sama činjenica da je Srbija u svoje spoljnopolitičke prioritete odnose sa susedima stavila tek na treće mesto, za Milana Simurdića, predsednika Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji, predstavlja loš znak u procesu rešavanja regionalnih problema. On ističe da postoje dve grupe otvorenih pitanja. Jedna je vezana za prošlost, a druga grupa problema za budućnost:
„Možemo navesti primere rešavanja granica. Srbija, nažalost, nije potpisala granični sporazum ni sa jednim novim susedom – od Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine do Hrvatske. To je nešto što apsolutno treba da bude prioritet i o čemu se mora bez prestanka tragati za optimalnim, obostrano prihvatljivim rešenjima. Zatim do problema koji se tiču ratnog nasleđa, u smislu ratnih zločina, organizovanog kriminala i onoga što je veoma dubok i još uvek, ne na zadovoljavajući način rešen problem povratka izbeglica i interno raseljenih lica.“
Sa druge strane, neke analize pokazuju da su sektorski odnosi između zemalja daleko bolji nego odnosi koji se obavljaju bilateralnim putem. To pravilo vezano je ne samo za Srbiju, već i za sve zemlje u regionu, kaže Jelica Minić zamenica generalnog sekretara Saveta za regionalnu saradnju:
„Sektorski odnosi stabilno napreduju od 2000. godine. A kad o tome govorim, mislim na sektor saradnje u oblasti trgovine, energetike, saobraćaja, zaštite životne sredine, policijske saradnje, saradnje tužilaca u regionu, povezivanja biznisa, prekogranične saradnje lokalnih zajednica… Dakle, radi se o prostoru značajne saradnje, koja sektorski stabilno napreduje. Međutim, ono što je problem, to je ustvari reflektovanje unutrašnjih političkih problema na bilateralne odnose u regionu. Tu imamo jedan ozbiljan raskorak. Tako da bismo u ovoj godini, ako bismo gledali političku retoriku, mogli da procenimo da smo jedva odmakli od 2000. godine. A svi rezultati regionalne saradnje ukazuju da se jako puno toga uradilo.“
Za Srbiju postoje dva velika izazova koja ozbiljno narušavaju njen odnos sa susedima. Oba izazova vezana su za Kosovo, kaže Milan Simurdić:
„Najznačajniji problem, i u energetskoj i u ekonomskoj sferi, je način kako će se razvijati saradnja sa izuzetno važnim partnerom, a to je Kosovo.“
Kosovo je za Srbiju stvorilo i poseban problem sa susedima onog trenutka kada su neki od suseda odlučili da priznaju Kosovsku nezavisnost. Srbija je odgovorila proterivanjem ambasadora Crne Gore i Makedonije, a odnosi se do sada nisu popravili. Jelica Minić:
„Na osnovu toga se može zaključiti da to jeste jedno od ključnih pitanja koje je uticalo na pogoršanje bilateralnih odnosa u regionu prethodne godine. To i dalje stoji kao pitanje koje će morati da se na ovaj ili onaj način rešava u perspektivi. Ali ono u čemu se do sada uspevalo, to je da se u domenu životnih odnosa – trgovine, transporta, energetike i tako dalje – život normalno odvija. Ono što zabrinjava, to je zaoštravanje sada pitanja trgovinskih tokova između Srbije i Kosova, gde se ugrožavaju i neki osnovni postulati CEFTA. Preko UNMIK-a je Kosovo prisutno u većini regionalnih aranžmana. Bilo bi veoma opasno da to ekspandira i na sektore transporta, energetike i tako dalje. To nije dobro ni za Srbiju, ni za Kosovo, ni za čitav region.“
Srbija ima još jedan krupan problem. Njegovo rešavanje zahteva političku volju, ali i vrelo precizne kalkulatore. Stručnjaci kažu da je imovina među državama naslednicama SFRJ manje-više već podeljena, ali da je imovina firmi koje su iz jedne, a imaju svoje objekte u drugoj državi, dosta veliki problem, i to zbog toga što su ti objekti dobili nove vlasnike ili nove namene.
Ekonomista Danijel Cvjetičanin, kaže da su ti problemi daleko složeniji nego što izgledaju i da ti sporovi neće biti lako rešeni:
„To bi moglo da se reši jedino strpljivim dogovorima i strpljivim računom. Mnogo toga bi se moglo izračunati, ali ne patriotskim računom, nego računom koji bi jednostavno pokazao šta je čije. Za sada je još uvek retorika, i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u nekim delovima BiH, još uvek ratnička. U takvim uslovima, ta pitanja ne mogu da se rešavaju.“
Ali i problem sukcesije, traje dugo, jer postoje stvari koje nisu rađene na osnovu dogovora, jer je imovina u nekim republikama otuđivana suprotno tom sporazumu, kaže Slobodan Ilić, državni sekretar u ministarstvu finansija. On kaže da se nada da će novi sastanak Komisije za sukcesiju doneti olakšanje za mnoge kompanije. Ilić ističe da na desetine kompanija iz Srbije potražuje svoju imovinu u susednim zemljama, ali da problem postoji i u Sloveniji:
„Radi se o desetinama privrednih subjekata. Znam da Slovenija ima jedanaest privrednih subjekata koji su prijavili svoja potraživanja. Mi poštujemo odredbe tog sporazuma. Sporazumom je u tom smislu definisano da se čeka dogovor, koji će biti uspostavljen u skladu sa sporazumom, u okviru kojeg će komisija donositi definitivne odluke o tome kakva će rešenja biti.“
Čak i na polju kulture još uvek postoje nerešeni problemi. Tačnije, radi se o vraćanju umetničkih dela koja su nakon ratnih operacija kradena, a zatim raznim kanalima donošena u Srbiju i tu preprodavana ili čuvana po raznim muzejima i galerijama. Neke umetnine su sačuvane, neke su izgubljene, a neke su vremenom oštećene. Specijalna mešovita komisija je već formirana i uskoro bi, po rečima Branka Dimitrijevića, pomoćnika minsitra kulture, trebala da pokaže svoje prve velike rezultate u procesu vraćanja tih dela u mesta iz kojih su doneta:
„Postoji niz stvari koje nisu sporne. Znači, postoji možda par stvari koje su sporne. Treba prvo da rešimo te stvari koje nisu sporne, da se one vrate, pa ako se dođe do nekog problema, onda će ta komisija to rešavati.“
Crna Gora najbolji balkanski đak
I na samom kraju priče, najbolji balkanski đak – Crna Gora. Ova država ima najmanje problema s svim svojim susjedima.
Već nakon otklona zvanične Podgorice od Miloševićevog režima, Crna Gora je započela eru stabilizacije odnosa sa susjedima koje je početkom devedesetih vlast bila proglasila glavnim neprijateljima Crne Gore. Danas, 17 godina nakon agresije na Hrvatsku, Crna Gora je u potpunosti obnovila diplomatske odnose sa Zagrebom. Te relacije je donedavno opterećivao spor oko razgraničenja na Prevlaci, ali je i taj problem prevaziđen dogovorom Podgorice i Zagreba, čiji su se zvanični predstavnici obavezali da će poštovati odluku međunarodne arbitraže odnosno Suda u Hagu.
Ambasador Hrvatske u Podgorici, Petar Turčinović, kaže da su politički i ekonomski odnosi dvije zemlje posebno napredovali nakon osamostaljenja Crne Gore:
„Napravljeni su temelji za ono što se sada događa na ekonomskoj razini, a to je porast ekonomske suradnje koji je počeo pratiti te dobre ekonomske odnose. Da ne bih ostao samo na razini koja je politička, dozvolite mi da kažem da je suradnja porasla i na razini kontakata građana – ima više putovanja Hrvata u Crnu Goru i Crnogoraca u Hrvatsku. Ta suradnja, od privatne do suradnje poduzeća pa sve do političke, već dvije godine ide uzlaznom linijom.“
Odnosi Crne Gore i Bosne i Hercegovine slove za veoma dobre. Ratnih devedesetih Crna Gora nije direktno učestvovala u zločinačkim operacijama u BiH, ali je doskora, iako se na tome nije mnogo insistiralo, u zvaničnim nastupima predstavnika dvije zemlje, Podgorici oštro zamjerano što nije riješila slučaj deportacije bosanskih izbjeglica, koje je ovdašnja vlast početkom devedesetih, uglavnom iz Herceg Novog, izručila „pod nož“ vojsci Radovana Karadžića.
Nakon 16 godina, država je konačno dogovorila sudsko poravnanje sa porodicama 83 ubijenih i rijetkim preživjelim i obavezala se da im isplati oko četiri miliona eura obeštećenja, čime je vlast konačno priznala zločin. Gotovo istovremeno, zaključena je istraga protiv osumnjičenih policijskih funkcionera, a uskoro se očekuje i optužnica. Istraživač slučajeva kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković kaže da je dobro što je država počela da se suočava sa prošlošću, ali da ne smije stati na tome:
„Ono što je jedna snažna poruka čitavog procesa suočavanja sa prošlošću, osim materijalne kompenzacije žrtava kršenja ljudskih prava, prema njima treba na neki način njegovati i kolektivno pamćenje. Ja očekujem da crnogorska izvršna vlast, bilo aktuelna, bilo buduća, pristupi i izgradnji jednog spomen obilježja u Herceg Novom."
Kada se crnogorska vlast 1997. godine udaljila od do juče savezničkog Miloševićevog režima, Beograd i Podgorica su se praktično gledali preko nišana. Ti odnosi su potpuno normalizovani nakon što je Milošević svrgnut sa vlasti, ali su u političkom smislu zaoštreni nakon odluke zvanične Podgorice da prizna nezavisnost Kosova. Ishitreni potez Beograda da protjera crnogorskog ambasadora dijelom je saniran naknadnim zahtjevom Podgorice da imenuje novog diplomatskog predstavnika. Na putu normalnoj saradnji dviju zemalja još uvijek stoje započeti pregovori oko dvojnog državljanstva. Ministar policije Jusuf Kalamperović:
„To je sada prilično teško, zbog toga što imamo prilično različite zakone. Naš zakon je vrlo restriktivan. Kao i svaka mala država čuvamo to svoje državljanstvo i ne dajemo ga tako lako. Srpski zakon je izuzetno liberalan. Pokušavamo da nađemo neko rješenje, neku sredinu, za dobrobit građana, imajući u vidu činjenicu da smo faktički 90 godina živjeli u istoj državi, da se narod miješao, a s druge strane da tim dvojnim državljanstvom ne ugrozimo stabilnost niti u jednoj, niti u drugoj državi. Mislim da smo vrlo blizu dogovora i da ćemo taj dogovor postići.“
Na putu saradnje Crne Gore sa Albanijom i Kosovom doskora nije bilo prepreka. Ovdašnja prosrpska opozicija, čak je zamjerala zvaničnoj Podgorici da je isuviše bliska sa Prištinom, koja je toplo pozdravila vladinu odluku o priznanju Kosova. Lider Albanske alternative Vasilj Siništaj kaže da je do sada bio relativno zadovoljan odnosima sa Kosovom, ali da je nakon poruke predsjednika Filipa Vujanovića, koji je od Prištine zatražio da se Crnogorci registruju u tamošnjem ustavu kao manjina, postao pomalo skeptičan:
„Vođenje politike čas vruće-čas hladno, nekako mi daje za pravo da pomislim da možda u zvaničnoj politici Crne Gore ima i onih koji se i dalje kolebaju oko tih odnosa. Kad ovo kažem, mislim na izjavu predsjednika države Crne Gore koji na neki način uslovljava uspostavljanje diplomatskih odnosa između Kosova i Crne Gore priznavanjem prava crnogorske manjine ili njihovo pominjanje u samom ustavu, iako ih na Kosovu ima svega oko tri hiljade. A da se, recimo, u Ustavu Crne Gore ne pominje romska manjina, iako ih ima preko 20 hiljada.“
