RSE: Na početku smo godine koju unaprijed prate veoma neprijatni atributi. Kako osobno i kao čovjek koji predvodi Udruženje cijeniš šanse domaćih printanih medija da se održe u krizi?
Novalić: Mislim da se ne događa ništa što nije očekivano i ništa što se ne događa u bosanskohercegovačkim printanim medijima u posljednjih nekoliko godina. Pojavilo se mnogo toga što je doprinijelo padu tiraža printanih medija u cijelom svijetu, pa tako i kod nas. Možda se to kod nas u BiH malo bolje vidi. Ali je isto tako činjenica da je prije desetak godina, kada je rađeno ispitivanje u bivšoj Jugoslaviji, ko koliko čita po bivšim republikama i pokrajinama, BiH je bila na pretposljednjem mjestu, odmah do Kosova. Dakle, to što danas neka novina ima tiraž desetak hiljada, što je činjenica kad govorimo o magazinima u BiH, to je u našim uslovima relativno zadovoljavajuće. Prije nekih 15-20 godina, tiraži od 30-40 hiljada su povlačili i gasili novine.
RSE: Ja nekako imam dojam kako ni vi izdavači ne vodite računa o mogućoj podjeli tržišta, o različitim potrebama publike. Osim povremenog ubrizgavanja dodatnog žutila, zelenila ili kakve druge boje, uglavnom se ne zna ko kome pripada. Ne zna se ko je porodični, ko news magazin, ko life, ko klasični tabloid…
Novalić: Ja sad ne bih želio ocjenjivati uređivačke politike kolega i ostalih dnevnih novina i magazina. Svako se pokušava snaći na svoj način. Ali mislim da čitaoci to vrlo lako i vrlo brzo prepoznaju i kažnjavaju svako to lutanje od žanra do žanra. U BiH postoji nekoliko „žutih novina“ odnosno tabloida, koje ne bježe od toga da su tabloidi, neko to voli čitati, neko ne voli. Ko će postati pametniji nakon čitanja takve vrste štampe i kome je to potrebno, ja zaista ne znam, ali publika postoji. Ja zaista ne znam šta izdavači misle. Ratovi među nama postoje. E sad, koliko je to ozbiljno, da li će ovdje u skorije vrijeme ući neki veliki kapital koji će uvesti pravila, u to čisto sumnjam.
RSE: Naše novine pokušavaju preživjeti od reklama. Ako ova godina koja je upravo započela bude takva kakva kažu da će biti, onda će reklama biti još manje. Znamo da je to dio koji se odmah kreše u budžetima, čak prije nego ona reprezentativna čašica alkohola.
Novalić: To je opšte mišljenje i jedan dio izdavača se vjerovatno slaže s tim. Ja pripadam i jednoj i drugoj grupi. Dakle, činjenica je da bi ove godine prihodi od marketinga mogli s jedne strane da budu manji, ali s druge strane, reklama u printanim medijima je mnogo jeftinija od reklame na televizijama. Osim toga, tih raznih televizija ima jako mnogo. Imali ne imali satelitsku antenu i digitalne kanale, imate izbor od 500 do 1000 kanala. Tako da je svakom oglašivaču jako teško pronaći elektronski medij na kojem bi se oglašavao. A roba koja cirkulira u BiH i u ostalim dijelovima svijeta se na neki način mora prodati. Znate da su najnepopularnije mjere spašavanja bilo kakvog biznisa – otpuštanje radnika odnosno smanjenje plate. Isto to se može reći za oglašavanje. Dakle, svaki ozbiljan biznismen, koji misli prodati svoju robu kao i u prošloj godini ili nešto malo manje od toga, mora razmišljati o tome da ipak posveti dužnu pažnju marketingu, na bilo koji način.
RSE: Ni medijska situacija u svijetu nije u mnogo boljem položaju. Ni tamo ne cvjetaju ruže. Neki dan sam pročitao da su u New York Timesu po prvi put objavili reklamu na naslovnici. Neki veliki izdavači otpuštaju radnike. Zatvaraju se dopisništva. Imamo, dakle, recesiju u djelatnosti.
Novalić: To je tačno. Takve i slične stvari se dešavaju u zadnjih par godina u Evropi i u svijetu. Njemački WAZ je prije mjesec i po dana otpustio 260 novinara, što je 10-20 jako dobrih redakcija magazina. Poslovni prostori su iz centara gradova premješteni u provinciju da bi se uštedjelo na prostoru. A to što je New York Times objavio reklamu na naslovnoj strani, to mi je jako drago – da još uvijek imaju reklama.
RSE: Zašto nema kapitala stranih izdavača kod nas?
Novalić: Odgovor je jako jednostavan – zato što ovdje nema dovoljno novca na koji bi se nalijepili strani izdavači. Znate da je njemačka medijska grupa WAZ kupila medije u cijelom okruženju BiH, samo ne i u BiH. A i zašto bi kupovali u BiH, kada ovdje najtiražniji dnevni list ima prodanih nekih 40-50 hiljada primjeraka, kada živi od smrtovnica i nekretnina koje gradi, izdaje i preprodaje. Kada magazini poput „Slobodne Bosne“, „Dana“ i „Starta“ štampaju 15-20 hiljada primjeraka. A jedna stranica oglasnog prostora, bez ikakvih popusta, je između 5500 i 1000 eura. U Hrvatskoj je pet-deset puta više, a da ne govorimo koliko je taj isti New York Times naplaćivao po jednoj stranici.
RSE: Evo ja imam protuargument – Makedoniju. Tamo su čitalačke navike jednostavno mizerne, plate su manje nego kod nas, ukupno tržište ubjedljivo manje i drastično podjeljenije, pa ipak WAZ ima interes i vlada tamo već desetak godina.
Novalić: Ima interes, pošto u Makedoniji imate samo Makedonce i Albance, ali nemate Srbe, Hrvatske, Bošnjake, međunarodnu zajednicu i sve ostale koji ovo malo, sitno tržište sitne još na pet, šest različitih opcija, od kojih svaka ima svoje polje interesa i svoje medije. Osim ove koje smo nabrojali, imate i nas koji nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, već čisto Bosanci i Hercegovci, koji se ovdje prilično loše osjećaju.
RSE: Imamo li šansu? Unatoč svim ovim teškoćama, čujem da najmoćniji ovdašnji izdavač ide sa jednim vlastitim projektom sedmičnika opšte namjene.
Novalić: Ne znam koliko profil tog izdavača ima veze sa svima nama koji se bavimo samo jednim poslom i isključivo izdavaštvom. Činjenica je da su u ovoj državi mediji postojali i u vrijeme rata, kad nije bilo ni struje, ni plina, ni vode, ni novca. Opstajali su mediji poput „Oslobođenja“, „Večernjih novina“, „Slobodne Bosne“, „Dana“… Mislim da će većina medija u BiH opstati, uz puno više truda i puno više muke i puno manje eventualne dobiti. Ako neki otpadnu, znači da to tako treba da bude, jer je tržište vrlo neumoljivo.