“Ono što nas sve ohrabruje u ovom trenutku je značajnije izdvajanje države Bosne i Hercegovine za proces povratka. U 2008. godini imali smo značajnije izdvajanje sa kantonalnih nivoa, povećano izdvajanje u Republici Srpskoj i najveće izdvajanje u Federaciji BiH na godišnjem nivou od Dejtona do danas, 34, 8 miliona konvertibilnih maraka. Kada se sve to sabere vidimo da nisu beznačajna sredstva za proces povratka. Međutim, ona iznose oko 120.000.000 konvertibilnih maraka, a sa povećanjem potreba za rekonstrukciju kuća potrebno je mnogo više novca.”
Šefica Odsjeka za statistiku resornog ministarstva Ladislava Hamzić predstavila je i druge zanimljive dijelove izvještaja od kojih se prvi odnosi upravo na stanje u kojem se nalaze domovi raseljenih osoba:
“Možemo reći da su preostali stambeni objekti raseljenih ososba potpuno uništeni. Od 18.698 raseljenih porodica danas imamo 16.810 djelimično, ili potpuno, uništenih stambenih objekata. Za takve objekte moraju se izdvajati značajnija sredstva nego što smo do sada u procesu rekonstrukcije izdvajali, obzirom da su to bili objekti koji su manje uništeni. Ostali su objekti koji traže više sredstava i to je ono što opterećuje našu aktivnost na ubrzanijem povratku i stvaranju uvjeta za povratak raseljenih osoba. Izvještaj o želji za povratkom je veoma značajan za nas i za rad našeg ministarstva, jer se veliki broj raseljenih osoba izjasnio da želi da se vrati u svoja prijeratna prebivališta. Od 18.698 raseljenih porodica, njih 16.740 izjasnilo se da želi da se vrati, što iznosi 89,52 posto. 879, ili 4,7 posto porodica ne želi da se vrati. O povratku se nije izjasnilo 1.079 porodica. Možemo reći da imamo oko 1.000 porodica koje se nisu izjasnile da li žele da se vrate. U toj populaciji porodica uglavnom se nalaze one porodice koje možemo svrstati u humanitarnu kategoriju. Mi o njima takođe moramo da vodimo računa i da na adekvatan način riješimo njihov problem. To su uglavnom porodice koje su u procesu progona proživjele torturu i koje ne žele da se vrate. Od takvih porodica ne možemo insistirati na povratku.”
Hamzić je kazala da je struktura raseljenih osoba veoma kompleksna, te da nemali broj njih, oko 15,79 posto, treba tuđu njegu i pomoć. Oko 60,21 posto raseljenih osoba ima stalno izdržavanje (primanja), dok 39,79 posto ima povremena, ili nema nikakva primanja.
Prema nezvaničnim podacima u dolinu rijeke Neretve vratilo se 8.000 pripadnika srpske nacionalnosti, što je nešto manje od 2 posto prijeratnog stanovništva. Iako je implementacija imovinskih zakona izvršena u potpunosti, veliki broj povratnika odlučio je prodati svoju imovinu i trajno napustiti Hercegovinu. Osnovni razlog je nemogućnost zapošljavanja.
Žarko Spahić, povratnik u Čapljinu:
“U Čapljini u policiji rade troje, u opštini niko, u komunalnom niko, u elektroprivredi niko, itd. Ljudi su prepušteni sami sebi. Dobije kravu, dobije frezu – nije to to. Uvijek se na kraju godine kaže nema novca. Ne može se više ljudima bacati prašina u oči. Ne može se šuplja priča pričati. Ja sam trebao da dovedem ovdje troje, ili četvoro ljudi iz Upravnog odbora i rekli su mi, nemamo mi vremena za to. Mi moramo živjeti. Idi ti, to je nama gubljenje vremena. Ljudi su nažalost došli u situaciju da idu za onim ko mu da motiku. I oni će biti na njegovoj strani.”
U masovni povratak Žarko Spahić više ne vjeruje, dok naglašava kako se veoma mali broj prijeratnog srpskog stanovništva vratio u Čapljinu:
“U Opštini Čapljina vratilo se oko 350 – 400 osoba. Ukupno sa vikend dolascima i odlascima ima oko 700 ljudi.”
Iako je sigurnosna situacija ocjenjena sa zadovoljavajućom, povratnička udruženja Srba posljednja prebrisavanja ćiriličnih natpisa na saobraćajnim znakovima ocjenila su ružnom porukom. Posebno za Srbe povratnike u dolinu rijeke Neretve. Žarko Spahić, povratnik u Čapljinu dodaje:
“Ima tu puno ružnih poruka. Od brisanja ćiriličnih natpisa na znakovima, pa nadalje. Jednostavno ljudi više nemaju povjerenja u institucije vlasti. To je po meni najgora poruka. Sve što smo postigli, postigli smo jedino uz pritisak Međunarodne zajednice i OHR-a. Za vladajuću strukturu u Čapljini mi i ne postojimo.”
Informacija da se u 2007. godini na prostore Federacije BiH vratilo tek 920 Srba najilustrativnije govori da se ovom pitanju treba ozbiljnije pristupiti.
Kemal Isaković, direktor Uprave za izbjegle i raseljene osobe Herecgovačko – neretvanskog kantona dodaje kako je odluku o konstitutivnosti naroda nemoguće provesti:
“To je stvar politike. Državni organi treba da narede da se poštuje odluka o konstitutivnosti naroda u firmama gdje je državni kapital u pitanju. To nije privatni kapital. Oni mogu narediti da zaposle ljude po popisu stanovništva iz 1991. godine. Međutim, to ne ide. Kad dođete tamo, kad molite da se to odradi, onda oni kažu da već imaju viška radnika. Ali i kad neki radnik ode u penziju, opet se na radno mjesto prima osoba iste nacionalnosti. Evo, u Stocu na primjer. Svi građani plaćaju struju. I Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Dođete u Elektroprivredu nijedne osobe sem Hrvata nema da radi. Ni na šalteru. Tako je u PTT-u, tako je u telefoniji, tako je svuda. Kako to promjeniti? Ima zagovaranja da se donese zakon na nivou države o konstitutivnosti posebno.”
Predsjednik Srpskog građanskog vijeća Mostar Ratko Pejanović, naglašava kako je povratak Srba u federalni dio Hercegovine krenuo kasno – 1998. godine. I to zahvljajući tada aktuelnoj politici koja nije sa naročitim odobravanjem gledala na povratak:
“Činjenica je da je prvo povratničko naselje bilo u julu 1998. godine. Znam da sam već od kraja 1994. godine, od prvog susreta sa Vladikom Atanasijem Jeftićem pa nadalje, stalno bio prisutan na prostoru Republike Srpske: Trebinja, Bileće, Gacka i Nevesinja. Ipak su trebale proteći, možda ne četiri godine, ali tri minimalno da bi se prvo naselje u ovu regiju povratilo.”
Sve ovo kasnije uticalo je napoložaj Srba u dolini Neretve koji se nisu uspjeli izboriti za svoje zastupnike u kantonalnoj, ali ni gradskoj skupštini, dodaje Pejanović. Zbog svega navedenog u Srpskom građanskon vijeću se nadaju da će strategija održivog povratka pokušati omasoviti i povratak Srba u dolinu rijeke Neretve, jer, kako podvlače, bez povratka svih na svoje nemoguće je govoriti o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Ova organizacija iniciraće i usvajanje zakona po kojim će se u svim budžetima, uključujući kantonalne i opštinske, naći i posebna stavka o obaveznom izdvajanju najmanje 2 posto finansijskih sredstava za održivi povratak.
Kako podržati i omogućiti održivi povratak? Razmišljanje Himze Bajrovića iz Regionalnog odbora za povratak u jugoistočnu Bosnu:
“Problem svih problema je kako da se povratnik snađe u lokalnoj zajednici. Povratak će biti riješen onda kada povratnici budu ravnopravni i kada budu u vlastima i u svim strukturama lokalne zajednice. Posebno bih naglasio područje Ustikoline, gdje ima dosta porušenih kuća i gdje je veliko interesovanje ljudi za povrat, posebno što sa tog terena ima dosta ljudi koji su danas u Sarajevu. Sarajevo je centar iz kojeg može da krene povratak zato što ukupno sa ove regije u Sarajevu je smješteno negdje oko 43.000 prognanih Bošnjaka sa Drine, odnosno jugoistočne regije. Ulaganja su izuzetno potrebna, posebno za održiv povratak, jer se uglavnom vratilo seosko stanovništvo. Naš prijedlog je da se svi pristupni fondovi upute u organizacije koje zapošljavaju povratnike. Ako se država i humanitarne organizacije koncentrišu na te ljude i počnu da zapošljavaju povratnike onda će biti I uspješnog povratka.”
Bosanska Bojna jedna je od najsiromašnijih i najnerazvijenijih mjesnih zajednica na području Opštine Velika Kladuša. Prije rata na području ove mjesne zajednice živjelo je oko 1.500 stanovnika. Većinu su činili građani srpske nacionalnosti. Ne zna se tačan broj povratnika. Prema nekim podacima njihov broj iznosi oko 20 posto prijeratnog stanovništva, od čega je 90 posto starije populacije.
Iako je većina stambenih objekata obnovljena, mnogo toga treba uraditi da bi povratak bio održiv, kaže Stanko Ostojić, povratnik u Bosansku Bojnu:
“Vratio sam se 2001. godine. Imam najviše ekonomskih problema, a nemam ni uslove za život dostojna čovjeka. Nemam vodovod, a neka domaćinstva nemaju ni struju. Nigdje ne radim. Ja sam poljoprivredni proizvođač i živim isključivo od poljoprivrede. Živim od svog rada i nemam ništa od obećanja.”
Prije dva dana u posjeti opštini bila je delegacija srpskih poslanika iz Doma naroda parlamenta Federacije BiH. U razgovoru sa rukovodstvom opštine dotaknuto je i pitanje povratnika u Bosansku Bojnu. Prema riječima Dušana Opačića, člana savjeta Mjesne zajednice Bosanska Bojna, rješavanje problema socijalne i zdravstvene zaštite su među najprioritetnijima:
“Na području Mjesne zajednice Bosanska Bojna socijlna i zdravstvena zaštita je primarni problem. On je prisutan od samog povratka. Ti problemi se u opštini do sada nisu rješavali. Sa klubom poslanika srpske nacionalnosti na federalnom nivou iznijeli smo problem i smatramo da će se nešto po tom pitanju poduzeti.”
Načelnik Opštine Velika Kladuša Admil Mulalić prezentirao je šta je opština uradila kada su u pitanju povratnici u Bosansku Bojnu. Istaknuo je kako je za kvalitetnije rješenje ovih problema, pored opštine, potrebno uključivanje kantona i Vlade Federacije BiH.
Ko se i pod kojim ulovima može obratiti Ustavnom sudu BiH ? Odgovor pripremio Goran Dragišić Udruženje za besplatnu pravnu pomoć „Vaša prava“, kancelarija u Banjaluci:
„Ustavni sud BiH svoju nadležnost za odlučivanje u pojedinačnim predmetima crpi iz Ustava BiH iz odredbe koja kazuje da Ustavni sud BiH ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno neke druge odluke, iscrpljeni svi djelotvorni i pravni lijekovi mogući po zakonu. Ovo pitanje djelotvornosti ocjenjuje isključivo Ustavni sud. Dakle, konkretno osoba koja ima problem i koja je postavila pitanje, ne posjeduje znanje s kojim bi mogla da ocijeni da li je neki preostali pravni lijek djelotvoran, ili nije. Apelacija mora da se podnese u roku od 60 dana od dana prijema posljednje odluke. Ustavni sud može izuzeto da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav BiH, ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH. Mnogo apelacija Ustavnom sudu je podnijeto po ovom osnovu zato što sudovi i drugi organi u BiH ne donose odluke, odnosno ne završavaju se postupci. Postupci traju dugo, po 5 ili 10 godina. Osoba koja želi da se obrati Ustavnom sudu najbolje je da konsultuje nekog pravnika, ili advokata kako bi se vidjelo da li tu postoji osnov za obraćanje Ustavnom sudu BiH.“
*****
Saradnici : Tina Jelin, Selma Boračić i Mersad Sarajlija.