Hozo: Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine napravilo je jednu sjajnu izložbu grafika i crteža iz fundusa Međunarodne umjetničke kolonije Počitelj. Za nas je to izuzetno važna izložba. Po prvi put iza rata, a možda i po prvi put uopšte, javnost može da vidi jedan dio te kolekcije naše umjetničke Kolonije Počitelj. Ovog puta smo, istina, izdvojili samo jedan dio grafičkih listova i crteža, ali nam isto tako predstoji i rad na opremanju, čišćenju i restauraciji ostatka. Ovu izložbu smo nazvali „Mapa 1“. Iduće godine ćemo probati napraviti – zavisno od finansijskih sredstava – još jednu, možda i dvije slične izložbe, jer nismo pokazali sve. Ovaj put smo pokazali samo jedan dio grafičkih listova i crteža. Imamo još nekih 300-350 grafičkih listova. Moguće je da ćemo napraviti i jednu veću izložbu, gdje ćemo obuhvatiti mnogo više djela. Vraćeno nam je negdje oko 1200 djela. Nije nam vraćeno još otprilike toliko, ali o tom potom.
RSE: Radi se zapravo o početnim rezultatima na jednom širokom planu sistematizacije ovog velikog pokretnog blaga, koje baštini počiteljski fundus. Radi se o prvi značajnim rezultatima rada važne komisije koja će se time baviti.
Hozo: Jeste. To je zapravo umjetnički savjet Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Članovi su Radoslav Tadić, Muhamed Bajramović, Mehmed Klepo, Kemal Hromić. Oni su izdvojili i selektirali izložena djela i imali veliki udio u ovom poslu. Zahvaljujući njima je velikim dijelom ova izložba i uspjela. Značaj ove izložbe je za nas izuzetno veliki. Ovom izložbom želimo afirmisati grafički list kao tehnologiju i tehniku koja je pomalo već u ovim krajevima i zaboravljena. Htjeli smo da afirmišemo i našu Koloniju Počitelj, a preko toga, naravno, i naše Udruženje, koje stoji iza svega toga.
RSE: Grafike, crteži, mape… To je samo dio počiteljske baštine. Postoji još bezbroj umjetničkih djela, koja su nastala od 1961. godine, otkad Počitelj kao umjetnička Kolonija funkcioniše, do danas. Kroz Počitelj je prošlo na hiljade najznačajnijih slikara, ne samo sa ovih prostora, nego i iz Evrope i svijeta. Imamo li neke podatke o tome šta sve zapravo postoji u fundusu počiteljske galerije?
Hozo: Naravno, sve ima svoj inventurni broj. Počiteljska Kolonija nije baš na taj način tretirala umjetničko djelo, ali smo sada pozvali i kritičare i muzeologa i tako dalje. Želimo da deponujemo te grafike na jedan drugačiji način. Ovaj put imamo i taj tehnički dio, koji je neophodan da bismo takav jedan fundus sačuvali.
RSE: Čuo sam da je opština Čapljina, u kojoj su tokom rata bile izmještene umjetnine, vratila na hiljade crteža, slika i grafika. Ali isto tako znamo da nisu vraćene baš sve, izuzetno vrijedne stvari. Može li se na tom planu očekivati pomoć države?
Hozo: Moje je mišljenje, mišljenje mojih kolega, ali i mišljenje javnosti je da je mjesto tim slikama u Međunarodnoj koloniji Počitelj. Nigdje se ugodnije ta slika neće osjećati nego baš na mjestu gdje je umjetnik namijenio da bude. Mi ćemo istrajavati u tome da se i ostali dio fundusa vrati, ali stvarnost nam je takva kakva jeste.
RSE: Imam dojam da sve što tamo ima, nije zaslužilo da se trajno čuva. Uostalom, gdje bi se to sve uskladištilo, ako još uzmemo u obzir da dolaze nove generacije koje će imati potrebu da ostave i nešto svoje kulturnoj istoriji. Neke stvari bi se mogle dati recimo na neke dražbe, na prodaju i na taj način zaraditi za unapređenje Kolonije i onoga što bi moralo trajno ostati u njenom fundusu.
Hozo: Razmišljali smo i o tome. Ustanovili smo da imamo i od jednog autora po tri ista djela. Još nismo odlučili šta ćemo s tim. Ipak je to naša baština, ipak je to na kraju krajeva i svjetsko blago. Od rata pa naovamo smo imali više saziva, i to internacionalnih; autori su nam ostavljali i po četiri-pet djela. Neka od njih ćemo vjerovatno prodati. Jer, ipak je Kolonija živo tkivo i mora na neki način da se održava. Tako da ćemo se sigurno odlučiti za tu formu finansiranja – kad nam umjetnik ostavi par djela, jedno od njih će ići na dražbu.
RSE: Imaš li dojam da nadležni državni organi, bez obzira na kojem nivou, imaju sluha za ovaj veliki poduhvat kao što je to potpuna rekonstrukcija baštine počiteljska Kolonije?
Hozo: Država je uložila mnogo u sam Počitelj, a i u samu Međunarodnu koloniju Počitelj. Međutim, nakon što je Počitelj fizički doveden u red, ta podrška države pomalo izostaje. Međunarodnu koloniju ne podržava nijedan državni budžet. Federalno ministarstvo nam finansira jednu manifestaciju godišnje – „Trešnjevu nedelju“ – i to je to. Međutim, Kolonija Počitelj mora da radi 365 dana u godini. Naravno, došlo je vrijeme kada se mi moramo samoodržavati i samofinansirati, međutim, mislim da ipak nijedna institucija kulture u svijetu nije u potpunosti prepuštena sama sebi. Potrebna je pomoć države da bi se taj točak pokrenuo, da bi Kolonija mogla stati na noge.
RSE: Ono što Kolonija ima i što će ubuduće imati, ne pripada samo vama slikarima, niti samo onim lijepim počiteljskim zidinama, već cijeloj državi. Prema tome i briga bi morala biti cjelodržavna.
Hozo: Naravno. Počitelj baštini svjetsko blago. Počitelj jeste naš, ali je i svih ljudi ovog svijeta. On je ovdje, on će trajati, on će biti lijep i sutra, kada više na vlasti ne bude ova sadašnja garnitura, ali suština je očuvati Počitelj. „Posudili smo to od generacija koje dolaze“.