RSE: Gospodine Brešan u naredna 3 dana biće prikazana vaša sva četiri dugometražna filma za koja ste pisali i scenarije, sa kakvim emocijama iščekuje početak beogradske retrorspektive vaših filmova?
"Beogradska publika je imala prilike da vidi neke od njih u redovnim distribucijama, filmove "Maršal" i "Svjedok", a sada i "Nije kraj". Jedini film koji je zapravo nov za beogradsku publiku jeste "Kako je počeo rat na mom otoku". To je moj prvi film i upravo po njemu sam najpoznatiji u Hrvatskoj, ne uzimajući u obzir pitanje ukusa jer će neki kritičari reći da su neki filmovi bolji, a neki lošiji. Sa velikim uzbuđenjem čekam beogradsku projekciju jer sam bio na beogradskim premijerama filmova "Maršal", Svjedok" i "Nije kraj" i poznate su mi reakcije publike - ovo je specifična situacija jer su sada svi filmovi skupljeni na jedno mjesto. Malo sam zbunjen, uvek sam sebe držao mlađim nego što jesam, pa kad sada shvatim da imam retrospektivu vidim da više i nisam tako mlad."
RSE: Kako vam danas izgleda odnos između srbijanske i hrvatske kinematografije, da li on opstaje samo na ličnim kontaktima ili postoje i neke ozbiljnije produkcijske potrebe?
"Svoj posljednji film sam radio u koprodukciji Srbije i Hrvatske jer su za to postojale realne koprodukcijske potrebe, to je jednostavno bio takav scenario. Pitanje je da li projekti koji idu zaista pripadaju tom nekom zajedničkom prostoru ili su izrazito lokalni. Generalizovati odnose srbijanske i hrvatske kinematografije je vrlo teško, postoje autori koji sarađuju i razvijaju te odnose i autori koji su zatvoreni u neku lokalnu sredinu. Ne mislim da je to nešto čudno ili neprirodno."
RSE: Koliko ratno nasleđe opterećuje te odnose i zašto su teme u današnjim filmovima, gotovo, uvek ratne?
"Teško je izbjeći tu temu kada su naši životi u jednoj velikoj mjeri determinisani ehom rata. Uzmite novine i pročitajte nešto o odnosima Srbije i Hrvatske u političkom smislu, pa ćete vidjeti da su ti odnosi još uvek veoma determinisani ratom, zbog čega i nije neobično da su i filmske teme takve. Mislim da će proći još dosta vremena prije nego što rat kao filmska tema nestane iz filmova. U ovom trenutku, kada bih radio neki film u srpsko-hrvatskoj koprodukciji u kojem ne bi bilo riječi ni o ratu ni o ehu rata, zapitali biste se kako to da ovdje nema nikakvog eha rata. Nije li to malo neobično? To bi onda bio moj stav kao autora o životu, ali bi se osjetilo neko nasilje u obradi filma."
RSE: Vi kažete da danas svaki drugi građanin Hrvatske ili Srbije jedanput godišnje odlazi u bioskop. Imajući to u vidu, ali i finansijske resurse za stvaranje ozbiljnih filmskih industrija, kako vam izgleda budućnost filma na ovim prostorima?
"Tu više nije u pitanju hrvatski film već je u pitanju civilizacijska tekovina odlaska u bioskop. Bojim se da domaće autore, na neki način, čeka jedan vrlo nezahvalan zadatak da vrate tu civilizacijsku tekovinu u naše domove, da ljudi ponovo imaju običaj da odu u bioskop. Tu nije u pitanju samo hrvatski ili srpski film već film uopšte kao takav – to je veliki problem."