"Mi nemamo zakonsku mogućnost da naredbodavno utičemo na te institucije. Morate imati u vidu da je područje izbjeglih i raseljenih osoba zakonski uređeno tako da je nadležnost između kantona, općina, entiteta i države Bosne i Hercegovine podijeljena", rekao je Dragičević.
“Tačno smo odredili koji grant, koliko para i kome. Nažalost, procedure su takve da naše odluke moramo spustiti na realizaciju opštinama na terenu. Ja bih mogao reći, ako je to kritički a ne da branim rad Komisije, da nam do danas 30 opština nije poslalo spisak korisnika sredstava po granotvima koje smo mi odobrili i davno poslali im na teren. Ne znamo ni jesu li objavljeni konkursi, je li zatvoren krug i je li održan žalbeni postupak? Za ovo što nam je do danas došlo, vjerujte, strahovito puno ima primjedbi."
Predsjednik Komisije Slavko Marin je izjavio kako je ove godine odobreno skoro 40 miliona konvertibilnih maraka, te da je Komisija stvorila sve preduslove da bude izvršena implementacija tih sredstava, ali da ne znaju ni jesu li konkursi objavljeni ili već zatvoreni, niti da li je održan žalbeni postupak.
"Vjerovatno će vremenski period implementacije i realizacije trajati nešto duže, a opet će ispaštati krajnji korisnik koji to treba da dobije. Do Nove godine ćemo sve to na terenu iskontrolisati i provjeriti", poručio je predsjednik Komisije.
“Sredstava koje je ove godine Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine odobrila Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH raspoređena su u cjelosti i njihova realizacija, koje provode opštine je u toku, ali nismo zadovoljni brzinom implementacije", ističe Slavko Marin.
Ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Safet Halilović govorio je o budžetu za ovu instituciju u narednoj godini.
"Predloženo je samo 300.000 konvertibilnih maraka za povratak, što je 108 puta manje nego što smo dobili prethodne godine. Imali smo 32,5 miliona maraka, potom za Srebrenicu od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine 10 miliona maraka i za elektrifikaciju u naredne tri godine, također, 10 miliona maraka", rekao je Halilović.
Ministar je istakao da je zvanični formalni predlagač budžeta Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, koje je imalo sjednicu Fiskalnog vijeća, ali da nije donesena odluka.
"Mi se, naravno, nadamo, jer i prethodne godine bilo je predviđeno mnogo manje sredstava, pa je, nakon intervencija na Predsjedništvu BiH, odobreno dodatnih 25 miliona konvertibilnih maraka za povratak. Nadamo se da ćemo ove godine imati ne samo sumu koja je bila prethodne, već uvećanu, također, za 12 posto, kako je to Fiskalno vijeće omogućilo", kazao je Halilović.
Prema reregistraciji koja je izvršena 2005. godine, u Bosni i Hercegovini još uvijek ima 41.000 porodica ili 135.000 ljudi koji žele da se vrate svojim domovima.
Novi krovovi na banjalučkom području
Zajedničkim projektom Vlade Republike Srpske, američke Ambasade u Bosni i Hercegovini, Karitasa Banjalučke biskupije i Agencije za saradnju, edukaciju i razvoj izdvojeno je 46.500 KM za popravku krovova na 14 hrvatskih povratničkih kuća na širem području Banjaluke.
Vrijeme velikih inostranih donacija namijenjenih za obnovu imovine povratrnika u Bosni i Hercegovini definitivno je završeno. Stoga svaka pomoć, ma kolika bila, dobro je došla. Svjedoči to i banjalučanin Josip Šips koji će ovu zimu dočekati pod novim kućnim krovom.
„Problem sam imao sa krovom koji je prokišanjavao. Štedilo se da se krov popravi i na kraju je stigla pomoć. Ovo mi je bio možda u životu zadnji veliki poduhvat. Ne mislim ništa više na kući raditi i što je najvažnije krov ne kisne.“
Porodica Josipa Šipsa jedna je od 14 hrvatskih porodica koja je obuhvaćena zajedničkim projektom ambasade Sjedinjenih Američkih Država, Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske i Karitasa banjalučke biskupije vrijednim oko 41.000 konvertibilnih maraka. Projekat je dogovoren tokom ovog ljeta i realiziran prije početka zime.
Direktor Karitasa banjalučke biskupije Miljenko Aničić kaže:
„Ovo je prvi takav projekt nakon dužeg vremena i uistinu je bilo jedno iznenađenje. Morate vidjeti i primjetiti da je pomoć iz inozemstva reducirana skoro do nule. Sa te strane mislim da će ovo biti jedan ohrabrujući korak i ohrabrujući poduhvat za one ljude koji još imaju namjeru vratiti se, jer mogu, nadam se, računati i ubuduće na ovu pomoć.“
Ministar za izbjegla i raseljena lica u Vladi Republike Srpske Omer Branković podvukao je značaj ove saradnje, te dodao da entitetska vlada i vlastitim sredstvima podstiče povratak Bošnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku:
„Vlada Republike Srpske i ovom prilikom poziva sve koji žele da se vrate na svoja ranija prebivališta. Mi smo u budžetu za ovu godinu predvidjeli 6,5 miliona konvertibilnih maraka za povratak Bošnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku. Dakle, samo Vlada Republike Srpske to izdvaja, a posebno Fond za povratak Bosne i Hercegovine gdje zajednički ulažemo sredstva i implementiramo te projekte. Zahvaljujem se posebno američkom ambasadoru, a mi koji radimo ovdje, lokalno, moramo i dalje podsticati povratak.“
Zamjenica šefa američke Ambasade u Bosni i Hercegovini Judith Cefkin naglasila je da održiv povratak mora biti prioritet za sve nivoe vlasti u BiH, te da se na tom planu može najviše postići zajedničkim radom domaćih struktura vlasti, međunarodnih organizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini i nevladinog sektora. Cefkin je navela da je Ambasada SAD-a u BiH prošle godine podržala sličan projekat u Federaciji BiH sredstvima iz posebnog fonda ambasadora za pomoć izbjeglicama i povratnicima u Bosni i Hercegovini, preciziravši da se radi o povratku Srba na teritoriju nekoliko opština, uključujući Drvar i Grahovo, te da se planira nastaviti sa sličnim aktivnostima:
„Za sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini održiv povratak mora biti prioritet. Mislim da najviše možemo uspjeti kada radimo zajedno i kada objedinimo i zajednički koristimo sva naša sredstva. I finansijska i druge vrste.“
Na područje koje pokriva banjalučka biskupija vratilo se oko 2000 Hrvata, odnosno svega tri posto od broja koji je tu živio do izbijanja rata, saopštio je direktor Karitasa banjalučke biskupije Miljenko Aničić.
Dvije priče iz života povratnika
Svega petnaestak kilometara od Olova u skoro netaknutoj prirodi smješteno je selo Ajdinovići. Iako je prije rata u ovom selu živjelo na desetine porodica, u Ajdinoviće se vratila tek nekolicina prijeratnih stanovnika. Godine 1996. u Ajdinoviće se prvi vratio Fahir Avdagić sa suprugom Đumom:
„Na početku je bilo teško, jer nam je kuća bila porušena,“ kaže Fahir:
“Trenutno živimo od stočarstva i poljoprivrede. Beremo gljive, šipove, voće i povrće. Snalazimo se uglavnom. Očekujemo i veću pomoć od opštine, kantona i Federacije Bosne i Hercegovine. Do sada nismo dobijali pomoć u vidu stoke i mehanizacije. Nadamo se da će opština, kanton i Federacija BiH izaći u susret, doći i obići nas, da vide kako živimo.”
Fahir i Đuma imaju četvero djece. Najstarija Almedina pohađa šesti razred osnovne škole u Olovu, kao i njen godinu dana mlađi brat Mujo. Devetogodišnja Emina do četvrtog razreda nastavu pohađa u područnoj školi koja je smještena u središtu sela:
„U školi crtamo, učimo da računamo, pišemo i čitamo."
„Kod kuće se igram sa drugaricom, gledam crtane filmove, čitam. Odem mami po krave, čuvam ovce i radim zadaću.“
Kao i većina povratnika u ovo selo i Fahir i Đuma su nezaposleni. Bave se stočarstvom, te pomno ubiru skoro sve plodove koje im daruje priroda, ali i koje sami zasiju. Međutim, s obzirom da imaju četiri školarca, Fahir ističe da ih je najteže opremiti za novu školsku godinu:
„Teško je, ali situacija ide nabolje. Pomaže i narod, a nešto i opština i kanton. Uglavnom, snalazimo se. Može se živjeti - ko hoće raditi. Najveći problem nam je nedostatak mehanizacije, tako da moramo sarajevskom kantonu tražiti da nam neko odradi nešto ovdje, da nam poore, posije.“
Fahirova supruga Đuma priznaje da je život na selu itekako težak, te se njena svakodevnica uveliko razlikuje od one kojom žive žene u gradovima:
„Ustanem ujutru u 6 sati, probudim djecu za školu, dam im doručak i otpratim Almedinu i Muju u Olovo. Kada ih otpratim u školu, onda pijemo kafu.“
Činjenicu da je čarolija života na selu ponekad začinjena i strahom, najbolje pokazuje Fahirova priča:
„Jednom prilikom sam pratio djecu u školu i primjetio sam tragove vukova. Odmah sam angažovao lovce iz komšiluka i susjednih mjesta. Izveli smo hajku na vukove. Negdje oko 16 sati uspjeli smo ih locirati. Obišli smo taj dio i nisu izašli. Izveli smo vrlo uspješnu akciju i ubili smo 4 vuka. Meni su konkretno, kako sam se ovdje vratio, od '96. do 2008. godine, osam puta vukovi napadali ovce. 14 ovaca su mi zaklali.“
Gojčin kod Kalesije – povratnici ponovo postaju izbjeglice
Kalesijski Srbi ni deset godina nakon povratka nemaju osnovnih uvjeta za život. Ogromna deponija već je brojne obitelji ponovno dala u izbjeglištvo, a već četiri godine nemaju pristupa pravoslavnom groblju. Put do njihovih kuća je odsječen, jer je nekom palo na pamet da bi tu mogao biti kamenolom. Uz sve ovo nemaju vode, a o otklanjanju mina koje su im gotovo kod samih kuća, nitko ne govori.
Joka Kovačević kaže:
„Osnovni nam jem problem što nemamo puta. Nemamo kući prilaza. Nemamo vodu. Mine su nam do pola kuće. Niko nam nije došao da skloni te mine. Mi strahujemo. Možeš sad da udariš na minu. Niko ništa ne preduzima.“
"Išla sam u civilnu zaštitu. Oni su došli, ali su skidali mine dole po njivama, gdje niko ne prolazi. Nikad! Ali naše mine nisu sklonili. Zemlju ne možemo da obrađujemo zbog tih mina. Vode nemamo. Samo je naše selo odsječeno od vode. Nemamo ni puta. Ovaj čovjek je napravio ovuda put i to je privremeni put. Njemu to nikad nije niko nadoknadio. On kad hoće nas propusti, kad neće – neće!“
Povratnica Stoja Petrović:
„Dva kilometra idem na vodu da bi je donijela i oprala suđe, ili da bi se napila vode. Držim i stoku. Imam dvije krave koje vodim isto dva kilometra do vode. Na rijeku Spreču. Tako cijelo ljeto. Nemamo puta. Evo ovo nam je put. Idemo preko tuđih njiva. Sutra ljudi ovdje da dođu, ni to više nemamo. Onda smo odsječeni. Nemamo kud vodu ponijeti. Ima voda koja je dovedena, samo majstor treba da dođe da to spoji. Onda bih i ja vodu imala. Da ne moram više da je nosim u ovim pletarama.“
Povratnik Goluban Petrović:
„Deponija je najveći problem. Kad bi došli sad mojoj kući da vidite koliko to smrdi. Majka mi se vratila ovdje i odmah nakon povratka umrla. Na deponiji se pale gume i crni oblak pravo se pojavi iznad moje kuće.“
Dragan Simeunović ima 25 godina:
"Trenutno nisam nigdje zaposlen. Slabo da vidim ovdje budućnost. Planiram se ženiti, naravno, ali sa ženom ovdje ne vidim budućnost. Sve je ovdje stariji narod, niko se mlađi ne vraća. Prinuđen si da napustiš ovaj kraj da bi išao negdje gdje imaš perspektivu za život i za posao.“
U Gojčinu kod Kalesije nekada se jako dobro živjelo. Najviše od poljoprivrede koja je cvjetala. Bilo je dosta mladih obitelji, a dječije graje na svakom koraku. Danas, 13 godina nakon rata, ove kuće zjape prazne. Livade su pune mina, a malobrojni povratnici tek sanjaju o poljoprivredi. Nema mladih obitelji, a nema ni dječije graje.
Milisav Garić predsjednik Udruženja građana AGRORAZVOJ Kalesija:
„Povratak je u zadnje tri godine stao iz razloga što državno i entitetska ministarstva nisu dali na ovom području ozbiljniju potporu povratnicima. U Mjesnoj zajednici Gojčin sve je porušeno. Osnovni problem je nepristupačnost pravoslavnom groblju. To traje već 5 godina i niko nema za to sluha.“
Živojin Milijanović, član Srpskog građanskog vijeća:
„Imamo 9 povratničkih naselja na području opštine Kalesija gdje su kuće mahom porušene. Oko 1.300 kuća je porušeno i devastirano. Od toga je 300 kuća obnovljeno. 300 porodica se ovdje vratilo i ovo je jedno od povratničkih naselja gdje Srbi žive kao u rezervatu. 90 posto Srba je nezaposleno, a nemamo stočni fond. Ni krupne, ni sitne stoke da bi ljudi od nečega mogli da žive. Nema mehanizacije, putne komunikacije su nikakve, nemamo ni prilaza do svojih kuća. Ne znam više šta očekivati i na koji način se boriti. Nama je preostalo da se ovih dana organizujemo i izađemo na javni protest kako bi skrenuli pažnju na sebe.“
Hazim Jusufović, pomoćnik načelnika za opću upravu, boračku zaštitu i raseljene osobe općine Kalesija:
„Mi smo svjesni problema pravoslavnog groblja. Međutim, taj problem nije u nadležnosti rješavanja opštine Kalesija. Opština Kalesija preduzima sve aktivnosti da bi se taj problem riješio i on je skoro pri kraju. Sud treba da odredi koja je naknada štete vlasniku imovine koji osporava pristup tom putu. Kad sud odredi naknadu štete, općina će naći sredstva da se ta naknada isplati kako bi se riješio taj problem. Takođe, opština je preduzela sve aktivnosti da riješimo problem deponije. Evo, mi smo već taj problem riješili. Deponija je zatvorena, imamo projekat njene sanacije i tu ćemo iduće godine imati jedno izletište.“
Baka Grozda Garić:
„Imali smo i kola i 50 ovaca, 2 krave, 2 krmače. Sve sam od toga živjela. Prodam tele, prodam janje, imala sam pare uvijek. Nisam se nikad patila. Djeca su mi išla u školu, živjeli smo dobro. Sve do rata je bilo super. Danas je život nikakav. Nemaš s kim progovoriti, nemaš s kim ni zlo ni dobro ispričati. Tuguj i boluj.“
Povratnik Goluban Petrović:
"Najpotrebniji mi je put i kad bi mi neko pomogao da dobijem vodu. Moji rođaci su vodu sproveli, samo su neke cijevi oštećene. Potrebna bi mi bila jedna cijev, ili sveznica, da ne dovlačim više vodu. Sve uz brdo niz brdo, sve moram na sebi vodu donijeti. Kad bi bila kakva mašinica.“
Tako je još jedna povratnička priča u Bosni i Hercegovini teška i bolna. Ovi povratnici ne žele otići iz svojih domova. Oni samo žele osnovne uvjete života, kako bi im mogli doći njihovi unuci, a djeca više ne bi odlazila. Žele razumjevanje, prijatelje, susjede, jer Kalesija je i njihov grad.
Saradnici : Erduan Katana, Selma Boračić i Maja Nikolić