U Bosni i Hercegovini pritisci na medije nisu rijetkost. Politika prijeti, tuži, krupni kapital također, kriminal isto. Kako se u takvim okolnostima izboriti za istinu i profesiju, čemu pojedini mediji u Bosni i Hercegovini mogu zahvaliti svoj uspjeh na tržištu, koliko su novinari koji rade u tranzicijskim državama izloženi raznim vrstama napada i prijetnji, da li bosanskohercegovačko novinarstvo poprima jednu vrstu tabloidnog izričaja – istraživala je Maja Bjelajac:
Ako je istinita izreka da su mediji ogledalo društva, odraz BiH izgledaće drugačije nakon tužbe jednog entitetskog premijera protiv dvojice novinara – i to za zločinačko udruživanje. Ovaj presedan napravio je predsjednik Vlade Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, nedavnim podnošenjem krivične prijave protiv urednika i novinara Federalne televizije Bakira Hadžiomerovića i Slobodana Vaskovića, koje optužuje za “plasiranje lažnih informacija o stanju u Republici Srpskoj” i “dovođenje u zabludu državnih istražnih organa”. Hadžiomerović, Vasković, ali i zamjenik visokog predstavnika za BiH, Rafi Gregorijan, su među devetoricom koje premijer RS tereti za zločinačko udruživanje protiv tog entiteta.
Urednik magazina “60 minuta” Federalne televizije, Bakir Hadžiomerović, podsjeća da su Vasković i on do sada dobili već tri tužbe protiv premijera RS na Opštinskom sudu u Sarajevu. Upravo to potvrđuje istinitost njihovih istraživanja o aferama povezanim sa Dodikom, kaže Hadžiomerović:
«Ovo nije prvi put da Dodik pokušava tužbama da ušutka magazin ,60 minuta‘. Naravno da mu to neće poći za rukom. Međutim, ono što je indikativno, Dodik od Tužiteljstva BiH ultimativno traži da se nama zabrani da objavljujemo bilo šta iz RS, uključujući i pozitivne stvari, što je potpuna nebuloza. Mislim da je Dodik na ovaj način zapravo samo još jednom dokazao da imamo Lukašenka i na Balkanu. Bjelorusija i Republika Srpska, barem što se režima tiče, to je potpuno ista stvar.»
Iako kaže da je lista tuženih, zapravo svojevrsna lista za odstrel onih koji u BiH nemaju nikakvu zaštitu, novinar Slobodan Vasković uvjerava da ga Dodikova tužba, pravno posmatrano, nimalo nije nasekirala:
«Mnogo više me je nasekiralo to što je Inter izgubio od Panatenaikosa, nego tužba premijera, jer ta tužba apsolutno nema nikakve veze sa zdravim razumom.»
Činjenica da je premijer jednog entiteta naveo novinare u optužnici za zločinačko udruživanje otvara novo poglavlje u odnosima medija i politike – smatra izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS Branko Todorović:
«Svakako da nas sve u BiH, a posebno aktiviste nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima i pitanjima demokratije, može zabrinuti ovakav način pritisaka ljudi iz vrha politike na novinare i medije. To nije doprinos demokratiji, to nije doprinos slobodi izražavanja, slobodi primanja i davanja informacija. Zaista smo duboko zabrinuti u kojem će zapravo pravcu ići događaji u BiH kada je u pitanju prije svega odnos vlasti prema medijima, prema nevladinim organizacijama i prema svima onima koji bi u jednom normalnom društvu trebali da budu istinski partner vlasti i građana u izgradnji jednog slobodnog i demokratskog društva.»
Poznavaoci medijskih prilika u BiH slažu se u konstataciji da novinarima u tranzicionim društvima, pa tako i bosanskohercegovačkom, prijeti realna opasnost – kako od kriminalnih, tako i od političkih centara moći. Vrlo često, kažu, ovi centri su dio jednog te istog miljea. Predsjednik Udruženja novinara RS Branislav Božić:
«S vremena na vrijeme imamo incidente između medija i različitih centara moći, prije svega centara finansijske moći. Ovdje se izmiješalo sve, i političari i mediji i mafija i bezbjednosne i obavještajne službe… Svako svakom je nešto dužan i svako svakoga drži za vrat kad mu treba. Brz uspon nekih velikih medijskih kuća nije rezultat tržišnog uspona, već veza vlasnika tih medija sa različitim centrima moći. I s vremena na vrijeme imamo te incidente, koji se, nažalost, lome preko leđa onih najnedužnijih, a to su novinari koji rade samo za svoju platu. Oni su najčešće na meti tih bahatih, primitivnih i opasnih ljudi.»
Novinarka Alternativne televizije Banjaluka, Rajna Radosavljević, smatra da su javni servisi u BiH naslijedili običaj podilaženja vladajućim strukturama iz prethodnih režima. Privatni se, kaže Radosavljevićeva, pritisnuti konkurencijom i trkom za novcem, povode izrekom “koga je moliti – nije ga ljutiti”:
«U tom smislu su prijetnje, čak i ubistva novinara na ovim prostorima, događaji koji se vežu za sumnjive novinarske likove, odnosno ljude koji imaju godinama nerazjašnjenje veze sa političarima i mafijaškim krugovima. Naravno, to govorim bez namjere da tu priču generalizujem.»
Predsjednik Upravnog odbora Federalne radio-televizije Slavo Kukić takođe izbjegava generalizacije i kaže da u bosanskohercegovačkom šarolikom miljeu ima svega – od profesionalnih novinarskih kuća do medijskih puškarnica političkih elita:
«Izvjesno je da su neki hrabri novinari koji izvještavaju u tranzicijskim zemljama uopće, pa prema tome i u Bosni i Hercegovini, stalna potencijalna meta kriminogenih krugova i interesnih grupa kojima, uvjetno kazano, stanu na žulj. Neki od njih su dio različitih lobija i interesnih grupa i ciljano promiču informacije i sistem vrijednosti koji je u funkciji tih lobija i interesnih grupa.»
A koje se vrijednosti promiču u bosanskohercegovačkim medijima, vidljivo je iz velikog broja naslovnica i programa brojnih elektronskih medija. Imidž medija, kaže Branislav Božić, rezultat je imidža države:
«Svrstali su se ,geografski‘ svako u svoju političku opciju i to je dosta vidljivo. Onih istinskih, pravih, nepristranih nema ili ih je jako malo ili, ako postoje, njihov uticaj je veoma mali. Ovo tržište je isto tako veoma malo tržište i svi pribjegavaju, ne toliko tabloidnom koliko polutabloidnom pisanju, da bi podigli svoje tiraže. A kod elektronskih medija se sve više uočava neka vrsta ,dekolte‘ novinarstva – taj pojavni oblik, a ne suština. Sve u svemu, malo tržište i veliki broj medija tjera na nešto što se ne bi moglo nazvati novinarstvo, već bi se više moglo nazvati industrija zabave.»
Analitičari upozoravaju da je u domaćim medijima sve više crne hronike, kuloarske politike i dekoltirane estrade. Povodeći se izrekom o medijima i ogledalu, odraz bosanskohercegovačke stvarnosti, čini se, sve je žući.
Novinarstvo se bori sa istim problemima kao u Miloševićevo vreme
Mediji u Srbiji, kao u drugim zemljama regije, trebalo bi da igraju bitnu društvenu ulogu zastupajući javne, demokratske i civilizacijske interese. Međutim, ovdašnje novinarstvo još preskače prepreke sa kojima se borilo pre deset ili petnaest godina, ali su se sa dolaskom novih bogataša javili i novi problemi. U Beogradu, Zoran Glavonjić beleži:
«Čitam ,Politikin zabavnik‘. Za televiziju nemam vremena. Možda pogledam poneki film.»
«Vesti uopšte ne gledam, jer im jednostavno ne verujem.»
«Mislim da novinari u Srbiji nemaju dovoljno prostora, da su uplašeni.»
«Mislim da su novinari u Srbiji objektivni. Zavisi o kojem mediju se radim, ali u nekom ozbiljnijem mislim da rade korektno svoj posao.»
«Niti čitam, niti imam vremena da čitam.»
«Politika me ne zanima. To sam prevazišao. Pratim jedino sport. To mi je jedina zabava koja mi je ostala.»
«Novinarstvo je opasan posao u Srbiji – prebijaju, ubijaju… Čak je i sportsko novinarstvo opasno, i tu se dobijaju batine.»
Ovo su mišljenja Beograđana o novinarstvu u Srbiji, koje je – prema ocenama većine stručnjaka – napredovalo od vremena devedesetih, ali se i dalje bori sa istim problemima kao i tokom vladavine režima Slobodana Miloševića.
Rade Veljanovski, profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka, rekao je za naš radio da je uticaj politike i dalje najveća prepreka:
«Nažalost, i današnji političari, čak i oni koji pripadaju takozvanim demokratskim krugovima, ne mogu da se naviknu na to da njihov uticaj mora da prestane. Oni rezonuju po sistemu – svi su političar do sada imali mogućnost da utiču na medije, pa ne možemo ni mi toga da se odreknemo; to je jednostavno naše pravo. Čak imate u javnosti ljude, koji su deo društvenog i državnog establišmenta, a koji se izjašnjavaju da država ima pravo da ima svoje medije, da država ima pravo da smenjuje direktore, glavne i odgovorne urednike, da ima pravo da utiče na uređivačku koncepciju.»
Nadežda Gaće, predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, kaže da su pritisci na novinarsku profesiju suptilniji nego pre desetak godina, pogotovu zbog toga što su mediji dobili nove vlasnike:
«Sada možemo govoriti o pritiscima novobogataša, ne samo zato što oni hoće da imaju svoje sopstvene medije, već mislim da se oni na taj način dodvoravaju vodećim strankama, pogotovo vladajućoj koaliciji u Srbiji.»
Najnovija istraživanja govore da je poslednjih nekoliko godina u Srbiji došlo do nezapamćenog rasta broja televizija, radio stanica i novina, zbog čega pojedini mediji, kako bi opstali na tržištu, često posežu za spregama sa kriminalom, određenim političkim opcijama i neproverenim izvorima prihoda. I onda, objašnjava Rade Veljanovski, nastaju ozbiljni problemi:
«Kada nečiji interes na taj način bude oštećen ili ako medij ne odradi do kraja za nečiji interes odnosno ukoliko ugrožava nečiji interes, onda su naravno na meti novinari. Mi danas imamo u regionu i ubistva i atake na novinare, zato što imamo jednu spregu interesa, koja nije na jedan celishodan način regulisana u društvu.»
«Mediji ne kreiraju politiku. To radi vlast i Skupština. Mediji su tu da objašnjavaju šta valja, šta ne valja. Mediji ne smeju na sebe da preuzmu ulogu da oni rešavaju probleme društva. Za to postoje institucije.»
Aleksandar Tijanić, direktor Radio televizije Srbije, tvrdi da stanje u srpskom novinarstvu u poslednjih desetak godina nikada nije bilo gore:
«Danas je situacija tragična. Nepismenost je porasla do enormnih razmera. Celokupno srpsko novinarstvo je osuđeno na borbu za preživljavanje. Nema govora o kvalitetu. Kako vi možete čoveku koji se bori da preživi, da ne bude glada da pričate o slaganju vremena, o padežima i tako dalje. Danas svaki tajkun, koji je spreman da odvoji tri do četiri miliona evra, može da zaljulja celokupnu srpsku medijsku scenu i da je zloupotrebi.»
Tijanić kaže da je RTS, koji pre desetak godina nazivan TV Bastilja, dostigao mnoge standarde javnog sevisa:
«Mi još uvek nismo dobri, ali smo u postojećoj srpskoj situaciji najbolji. Novinarstvo na javnom servisu je izvan kontrole onih struja i centara moći koje bi htele da ga zloupotrebe u svrhu borbe protiv suprotstavljenih centara.»
Jedan od najbitnijih segmenata ove profesije je istraživačko novinarstvo, ali je ono u Srbiji zapostavljeno. Ivana Lalić, dobitnica nagrade za istraživačko novinarstvo, kaže za naš program da je jedan od razloga to što su u fokusu dnevno-političke teme:
«Dnevno novinarstvo, koje preslikava političku scenu, često poprima obeležje žute štampe. Jer, ponašanje naših političara neretko prelazi granice pristojnosti. Tako da su neke teme kojima se bavi istraživačko novinarstvo, kao što je na primer raskrinkavanje političkih afera ili suočavanje sa ratnom prošlošću, zatim trgovina ljudima, droga, korupcija, kriminal… na neki način nepravedno marginalizovane.»
Ona podseća da je istraživačko novinarstvo važno jer pokazuje koliko je društvo demokratsko i otvoreno:
«Jer, istraživačko novinarstvo i može da postoji samo u društvima u kojima je novinarima dozvoljeno da istražuju. Kod nas je ova vrsta novinarstva najteža i najopasnija. Mnoge naše kolege su platile životom. Setimo se samo Dade Vujasinović, Ćuruvije i kolege Pantića.»
Ova ubistva nisu rešena, a i posle demokratskih promena, dešavaju se napadi na novinare širom Srbije. Miroslav Janković, medijski pravnik Misije OEBS-a u Srbiji, rekao je za naš program da je istraživanje te organizacije pokazalo da su podjednako česti fizički napadi, pretnje i drugi pritisci:
«Mnogo je važnije pitanje – ko su nosioci kršenja medijskih prava i sloboda, odnosno odakle oni dolaze. Ono što bi se trebalo fokusirati kada je u pitanju medijska scena Srbije, to je da se mora dovršiti privatizacija medija, moraju se implementirati neophodni medijski zakoni i mora se povećati profesionalnost samih novinara.»
Na kraju, profesor Rade Veljanovski zaključuje da, i pored svih nedaća, novinari moraju da nastave sa poslom, jer predstavljaju savest društva:
«Strašno je važno da novinari nikad ne odustanu od profesionalnih i etičkih standarda, čak i onda kada to može da ugrozi njihovu ličnu egzistenciju. Ja se iskreno nadam da će oni biti primeri koje oponašaju i ostali, jer to jedino može da spasi naše novinarstvo.»
Nove gazde - nova pravila
Crnogorsko novinarstvo prolazi sve boljke tranzicijskih društava. Nove gazde, nova pravila, da li se u svemu zagubila profesija – odgovore potražio Srđan Janković:
Kada vlasnik medija odbije da isplati zaostale dugove, plate novinarima i osoblju, kao i poreze državi, novinarima ništa drugo ne preostaje nego da podnesu tužbu protiv vlasnika. Istovremeno, novinari pokušavaju da dođu do vlasnika tog medija, ali on se uporno ne javlja, niti ga interesuju apeli novinara. Ovo se upravo događaja sa novinarima lista «Republika», koji je prestao da izlazi jer je štamparija odbila da štampa novinu zbog neisplaćenih dugova, a poreska uprava blokirala račun. Vlasnik novine, Zoran Bećirović, vlasnik nekoliko hotela u Kolašinu i u Budvi, ne želi da stupi u kontakt sa svojim zaposlenima u listu «Republika», i pored mnogih poziva urednika novine da s njim razgovaraju o problemu. Velizar Brajović, odgovorni urednik «Republike», ne zna do kada će trajati ova situacija, niti kako će se završiti, a kaže da problemi sa vlasnikom «Republike» dugo traju:
«Obično vlasnik finansira novinu. Što se finansiranja novine tiče, od 15. januara, kada sam ja ponovo preuzeo ,Republiku‘, vlasnik nije uplatio nijednog centa. Odjedanput su počeli da izranjaju dugovi, iz nekog ranijeg perioda. Mi smo te dugove vraćali, plate su nam kasnile, dok nismo došli do ove sadašnje tačke kad se ljudima duguje osam plata.»
Jedan od pritisaka koji je vlasnik Zoran Bećirović učinio prema uređivačkom timu lista «Republika», odgovorni urednik Velizar Brajović je javno obznanio. Brajović tvrdi da kada je riječ o pritiscima tajkuna i vlasnika medija na novinare, «Republika» nije usamljen slučaj:
«U tranziciji se novinarstvo nekako izgubilo. Prije desetak, petnaest, pa i više godina je bilo na mnogo višem nivou i mnogo profesionalnije. Nakon privatizacije je teško izbjeći uticaje vlasnika koji pokušavaju da uberu benefite za sebe.»
Predsjedavajući Savjeta novinarskog samoregulacionog tijela Mirsad Rastoder kaže da je prestanak izlaženja lista «Republika» zabrinjavajući signal, jer se, između ostalog, otvara pitanje – ko su sve stvarni vlasnici medija koji su nastali u proteklih desetak godina?
«Smatram da se novinari nisu najbolje snašli u procesu transformacije i izmiještanja centara moći. Politika i dalje nastoji da zadrži svoje pozicije u medijima, ali – kako se meni čini – kroz jednu formu posrednog vlasništva, kroz koju je sve uticajniji ekonomski interes odnosno biznis, kojem treba medijska potpora i teži da i na taj način osnaži javni uticaj. I u jednoj i u drugoj varijanti se od novinara očekuje lojalnost, nerijetko i po cijenu ponižavanja profesionalnosti. Nažalost, pritiješnjeni životnim uslovima, koji nisu baš reprezentativni, i zagnjureni u redakcijski pijesak, novinari često previđaju činjenicu da novinarstvo prije svega služi javnosti.»
Dodatnu nesigurnost među novinare su unijele visoke kazne u dijelu sudskih postupaka i druge vrste šikaniranja i fizičkih napada. Može se govoriti o sve jačem uticaju biznis centara i politike na medije, koji nisu u stanju da se adekvatno i organizovano odupru tom očekivanom pritisku, kaže Rastoder:
«Još ne možemo da preskočimo redakcijske i sopstvene sujete, a to košta. Da je drugačije, sigurno bi novinari imali jači esnafski uticaj, čak i u pogledu potpune transformacije, recimo radio-televizije u javni servis koji treba da bude mjera svih raznolikosti, ali i mjera profesionalnog služenja novinara javnosti.»
Pomoćnik ministra kulture zadužen za medije, Željko Rutović, vidi napredak u medijima kada je riječ o odnosu medija prema javnom interesu i tretiranju važnih društvenih pitanja. Ali i u ministarstvu vide i tabloidno izvještavanje pojedinih medija:
Vlada upravo završava Prijedlog izmjena i dopuna zakona o Javnom servisu Radio televiziji Crne Gore, koje bi trebalo da utiču na stabilnost i održivost i nezavisnost javnog servisa. U Vladi su zadovoljni napretkom javnog servisa:
«To pitanje postiže napredak, kako u svom sazrijevanju, tako i u svrstavanju vrijednosnih postulata medijskog Javnog servisa.»
Javni servis je prethodnih dana obilježio Dan radio televizije Crne Gore. Direktor Javnog servisa Radovan Miljanić je, između ostalog, iskoristio priliku da izrazi zabrinutost za budućnost ove medijske kuće, koja ima ogromnih finansijskih problema, prije svega zbog neadekvatne naplate pretplate. Miljanić je rekao da se Dan Javnog servisa proslavlja uz zebnju i nadu:
«Uz zebnju kako ćemo finansijski dalje i uz veliko nadanje da će se ipak, konačno, naći stabilan izvor finansiranja, koji će obezbijediti budućnost i napredak naše kuće. Nadam se da ova kuća ima budućnost, a siguran sam da smo svojim radom zaslužili da imamo izvjesniju budućnost i da krenemo putem napretka.»
Prijetnje i ušutkivanja
Žutilo i crna kronika, opća su obilježja hrvatskih medija, koji su puno više pod utjecajem kapitala i politike, no javnosti, tvrde medijski eksperti u Hrvatskoj. Godina 2008. će u Hrvatskoj biti zapamćena i kao godina teških i brojnih napada na novinare – jedan je ubijen, jedan brutalno pretučen, mnogima se prijeti. Čak četvorica novinara izdavačke kuće Europa Preš Holding – Duško Miljuš, Gordan Malić, Hrvoje Appelt i Drago Hedl – ovog su trenutka pod stalnom policijskom zaštitom. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović:
Ni mjesec dana od ubojstva novinara i suvlasnika Nacionala Ive Pukanića i njegova suradnika Nike Franjića, upozorenje je dobio i novinar «Globusa» Hrvoje Appelt. Pod njegovim je automobilom prošli tjedan, u središtu Zagreba, otkrivena naprava slična dječjoj igrački, ali policija je tretira ozbiljnom jer može poslužiti kao prijenosnik. Appelt je i prije, zbog tekstova u «Globusu» i «Jutarnjem listu», dobivao prijetnje:
«U zadnja tri mjeseca su bile veoma učestale, a u zadnjih pet godina sam dobio bar desetak prijetnji – telefonom, preko CD, razglednica… na sve moguće načine. Sad sam pod policijskom zaštitom.»
Novinar «Jutarnjeg lista» Dušan Miljuš, već šest mjeseci živi i piše pod pratnjom policije, otkad su ga, još uvijek nepoznati napadači, teško pretukli pred zgradom u kojoj stanuje:
«Mislim da nije normalno da samo mi iz Europa Preš Holding – dakle nas trojica – živimo i radimo pod policijskom zaštitom. Sva trojica se bavimo osjetljivim temama. To pokazuje do kud su određeni krugovi spremni ići. Ne znam da li trenutno u nekoj evropskoj državi ima takva situacija da trojica novinara iz jedne izdavačke kuće radi pod policijskom zaštitom.»
Miljuš već godinama piše o korupciji i kriminalu u Hrvatskoj, a sličnim temama se bavi i Appelt:
«Pratim financiranje političkih stranaka, veze gospodarstva i politike… Zadnje o čemu sam pisao je bio problem šverca nafte u Hrvatskoj i manjak u proračunu na osnovu skupljenih posebnih poreza na naftne derivate (trošarina), koji pokazuju da u proračunu fali oko milijarda kuna za pet godina i da su podaci Ministarstva financija i Ministarstva gospodarstva apsolutno netočni.»
Najnovije upozorenje Appeltu, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) tretira kao još jednu u nizu prijetnji kojima je cilj ugroziti medijske slobode u
Hrvatskoj i onemogućiti istraživačko novinarstvo. Predsjednik HND-a Zdenko Duka:
«Svakako da ovo sa Hrvojem Appeltom nije nipošto slučajno. Oni koji ga prate i koji mu prijete su htjeli time jasno pokazati da znaju u svakom trenutku gdje je, da ga nadziru i da ga imaju u svakom trenutku u vidu.»
Iako se ne mogu negirati moguće veze nekih novinara s ljudima iz kriminalnih miljea, naši sugovornici tvrde kako su glavni razlozi učestalih napada na novinare ipak u njihovom pisanju i otkrivanju istine koja se, očito, mnogim utjecajnim ljudima ne sviđa. Hrvoje Appelt:
«Obzirom da sam pokretao preispitivanje porijekla imovine političara, očigledno je da je ta struktura vrlo povezana. Raspetljava se priča oko novca koji se skupljan za naoružavanje Hrvatske. Zbog takvih stvari bi se također mogli očekivati prijetnje i pokušaji ušutkavanja.»
Duško Miljuš:
«Ja za sebe mogu reći da nisam u nikakvoj vezi sa podzemljem, već sam pretučen vjerojatno zbog toga što sam o njima pisao. Ako s njima uđeš u nekakve odnose, mimo novinarskih, moraš biti spreman na sve. Ti ljudi se onda prema tebi ne odnose kao prema novinaru, već te doživljavaju ili kao svog ili kao protivnika.»
S druge strane, opća je ocjena da su hrvatski mediji isprazni, puni žutila i crnila, lakih tema i zabave, bez pravih životnih sadržaja i vrijednosti. Predsjednik HND-a Zdenko Duka:
«Treba reći da je to i svjetski trend. Ne događa se ništa posebno drugo od onog što se događa u Evropi. S druge strane, mislim da se žele prekriti i prešutjeti glavne teme ovog društva. Tu je onda opet utjecaj politike vrlo važan, zbog toga što samim političarima vrlo često odgovara da su novine zabavne i da ne dotiču prave stvari i probleme.»
Profesor na studiju novinarstva zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Stjepan Malović se slaže da je trenutno u Hrvatskoj najmoćniji glavni urednik – profit, ali i politika, iako ne javno i izravno:
«Prošla su vremena kad su zvali ,u dnevnik‘, kad su telefonima određivali što će se objaviti, što neće. Međutim, taj utjecaj se danas ostvaruje preko vlasnika, preko financijskih centara, peko velikih oglašivača.»
Sloboda medija na udaru kapitala, kriminala i korupcije – tema je i ovogodišnjih «Dana hrvatskog novinarstva», koji su održani u Opatiji. Kroničar hrvatskog novinarstva Božo Novak:
«Novine, u toj trci za profitom, stavljajući profit apsolutno na prvo mjesto i zaboravljajući na pravu ulogu novina, postaju sve istine. Vi više nemate što u njima pročitati, sve su iste. Novinari moraju trčati za svojim plaćama, moraju raditi ono što im se naređuje i polako zaboravljaju da moraju vikati, da novine moraju služiti javnosti i biti sluge javnosti.»
No, unatoč svim kritikama na žutilo, ispraznost i razne utjecaje, do hrvatske su javnosti proteklih godina, samo zahvaljujući medijima, ipak
stigle neke istine, kako i u našoj anketi ističe većina zaustavljenih Zagrepčana:
«Novinari rade svoj posao. Oni su stvarno korektiv koji nam daje jasnu sliku svega. Ali onima koje napadaju to ne paše. Ja bih novinare zaštitila u svakom pogledu. Više ih je objektivno nego neobjektivno.»
«Ova ubojstva i to što se događa, događa se jer ljudi govore istinu i zbog toga stradaju.»
«Previše je crnog, te crne kronike. Zaista mi je to ga dosta.»
«Žuta štampa se najviše prodaje, eventualno ,Globus‘
i ,Nacional‘. Dakle, tko se razveo, tko je bio s kim, sa ženom ili sa ljubavnicom…»
«Sve novine su iste.»
U medije se ne ulaže dovoljno
Da li su i koliko mediji profesionalni i slobodni u najmlađoj državi u regiji –na Kosovu. Šta kažu novinari, što analitičari, a kako medije vide građani? U Prištini zabeležio Gezim Baxhaku:
Stanje u medijima na Kosovu odgovara visini investicija u njih. Kosovski mediji dele sudbinu kosovskog društva. U njih se, posebno one u privatnoj svojini, malo ulaže, smatraju dobri poznavaoci stanja u kosovskim medijima. Profesor novinarstva na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini Rahman Pačarizi ocenjuje da su potrebne mnogo značajnije investicije u medije, koji su, osim javnog emitera Radio-televizije Kosovo (RTK), u privatnom vlasništvu. Pačarizi kaže da se ne može govoriti o nezavisnosti medija na Kosovu:
„Ne može se reći da su mediji na Kosovu nezavisni, upravo zbog nedostatka finansijskih sredstava za normalno funkcionisanje. Mediji na Kosovu su pod uticajem interesnih grupa, bilo da se radi o političkom ili ekonomskom interesu.“
Profesor Pačarizi ističe da mediji na Kosovu imaju predispozicije da budu podložni uticaju. Uticaj se može uočiti i u dnevnom informisanju, o istraživačkom novinarstvu da ne govorimo:
«Zbog teškog stanja u kojem se nalaze, mediji su potpali pod uticaj grupa s različitim ekonomskim interesima. Dešava se apsurdna situacija da se oni koji su pratili rad određenog preduzeća, sada u tom preduzeću zapošljavaju.»
Ekspert za pitanja informisanja Belul Beqaj ističe da su i mediji na Kosovu veoma zavisni, jer je zavisno i samo Kosovo kao sredina:
„Mislim da je Kosovo kao celina veoma zavisno. U takvoj sredini ne verujem da postoje nezavisne novine. Međutim, ima nagoveštaja, tendencija i individualnih pokušaja da se donekle dostigne nivo samostalnosti i nezavisnosti.“
Beqaj smatra da insistiranje na nezavisnosti medija može da ugrozi njihovo postojanje:
„U ovoj situaciji, kada na Kosovu sve zavisi od nečeg, mislim da će se i kosovski mediji, u veoma doglednoj budućnosti suočiti sa vlastitom egzistencijom, ukoliko budu insistirali da se dosledno primeni politika nezavisnog pristupa prema događajima, prvenstveno prema onima koji imaju direktnu sponu sa političkim procesima od kojih zavisi vlast.“
Beqaj potvrđuje ocenu da se mediji na Kosovu više bave protokolom, a manje svakodnevnim životnim problemima građana i društva:
Profesor Pačarizi kaže kako na Kosovu nema istraživačkog novinarstva:
„Istraživačko novinarstvo na Kosovu skoro upšte ne postoji, sa malim izuzecima. Takođe je i krivo shvaćeno. Istraživačko novinarstvo ide do one tačke dok ne dotakne nečije interese, nikada nema pokušaja da se pređe Rubikon.“
Beqaj kaže da su mediji na Kosovu pre svega i u najvećem procentu u funkciji opravdanja vlasti. Istovremeno, prema profesoru Pačarizi, na Kosovu zajedno žive cenzura i samocenzura:
„Imamo neku vrstu cenzure u RTK, dok je autocenzura prisutna u privatnim medijima.“
Šta o medijima i novinarima misle građani Prištine:
„ Mediji su u funkciji svojih vlasnika i grupa koje ih finansiraju.
"Novine su do kraja jednostrane, partijske, pripadaju grupi koje ih financira. Možda je najneutralniji ,Zeri‘. RTK je do kraja uz Thaqija“.
„Kakvo je naše rukovodstvo, takve su i naše novine. Kakva je naša država, takve su i novine.“
Magistar tehničkih nauka Refik Guxhufi kaže da je novinarstvo na Kosovu uglavnom monipolizovano:
„Mediji su monopolizovani i stvarnost vide mnogo drugačije od stanovništva. Zbog takvog stanja u medijima rade ljudi koji za taj posao nisu kvalifikovani, koji nisu profesionalci.»
Beqaj ističe da uređivačka politika medija oslikava interese onih od kojih zavise i pod čijim su uticajem:
„Ako bih se izražavao u procentima, moja je generalna da su mediji na Kosovu 90 posto u funkciji vlasti. Ukoliko je ta ocena približno tačna, logičan je zaključak da su zapravo mediji u funkciji onoga što opravdava vlast, u funkciji održavanja vlasti i u funkciji dovođenja na vlast.“