Prije isteka svog mandata, sada već bivši Predsjednik Haškog tribunala, sudija Fausto Pocar zatražio je od Vijeća sigurnosti da produži mandat privremenim sudijama koji su dodijeljeni kao ispomoć stalnim sudijama pri Tribunalu, te da jasno da do znanja da ovaj sud neće zatvoriti svoja vrata sve dok se ne završe suđenja svim licima koje je tribunal optužio za ratne zločine.
Iako je Vijeće sigurnosti produžilo mandat privremenim sudijama za nekoliko mjeseci, rok do kada Tribunal mora završiti s radom ostao je isti, a to je kraj 2010. godine. Mnogi se nadaju da ovaj korak, ma kako mali bio, nedvojbeno pokazuje da je Vijeće sigurnosti ipak spremno na izvjesnu fleksibilnost kad su rokovi u pitanju. Naime, s obzirom na veliki broj predmeta koji su još u toku, te nekoliko važnih suđenja, uključujući i Karadžićevo, koja trebaju početi u prvoj polovini 2009., nemoguće je očekivati da Tribunal završi s radom u predviđenom roku. Produženju mandata Tribunala najviše se protivi Rusija, ali čini se da su ostale članice Vijeća sigurnosti ipak pronašle način da omoguće Tribunalu da neometano nastavi s radom, a da pri tome izbjegnu direktnu konfrontaciju s Rusijom.
17. novembra ove godine, na mjesto Predsjednika Haškog tribunala došao je sudija Patrick Robinson iz Jamajke.
Naš novinar Simon Jennings razgovarao je sa sudijom Pocarom u Hagu nekoliko dana prije isteka njegovog mandata i za početak ga je pitao kakve su njegove reakcije na oklijevanje Vijeća sigurnosti da otvoreno podrži nastavak rada Tribunala i nakon 2010.
"Na prvi pogled, odgovor koji smo dobili od Vijeća sigurnosti na naš zahtjev čini se neadekvatnim. Međutim, iako je mandat privremenim sudijama pri Tribunalu produžen svega na nekoliko mjeseci, ipak je produžen do kraja 2009. To znači da je Vijeće sigurnosti jednoglasno - što ne treba potcijeniti - prihvatilo činjenicu da prethodni rok ne može biti ispoštovan. Da je Vijeće sigurnosti htjelo ustrajati na tome da sva prvostepena suđenja moraju biti završena do kraja 2008., ne bi bilo nikakvog razloga da produže mandat privremenim sudijama do kraja 2009. i mada ovo produženje koje je odobreno nije dovoljno da bismo završili s radom u tom roku, to što je prihvaćena činjenica da privremenim sudijama mora biti produžen mandat kako bi mogli nastaviti sa započetim suđenjima otvara mogućnost za nova produženja zadatih rokova. Meni se čini da je to samo vrlo oprezan pristup kojim se pitanje produžetka mandata Tribunala rješava korak po korak. Time Vijeće sigurnosti ujedno izbjegava da se otvoreno izjasni o tome da li je i do kada produžen mandat Tribunalu. Za sada je odobreno produženje do kraja 2009., ali ako do tada sva prvostepena suđenja ne budu završena - a neće – otvara se mogućnost da se taj rok ponovo produži."
"Tako sam ja to shvatio. Treba imati na umu da trenutno imamo pet procesa koji još nisu ni počeli. Od tih pet suđenja, samo jedno će početi u narednih par nedjelja, a ostala četiri u prvoj polovini 2009. Jasno je da nije moguće završiti sve te procese do kraja iduće godine. Do tada će ova suđenja vjerovatno biti tek na pola puta i vrlo je malo vjerovatno da Vijeće sigurnosti neće omogućiti sudijama da ih završe, što će, naravno, zahtijevati dodatno produženje njihovog mandata.
Što se tiče Karadžića, ja se nadam da će njegovo suđenje početi u prvoj polovini 2009. U to sam prilično siguran. U svakom slučaju, sva preostala suđenja počeće iduće godine i ne vidim kako bi Vijeće sigurnosti moglo prekinuti suđenja koja su već počela. Ne vidim kako bi se to moglo izvesti. Niko to ne bi mogao učiniti, a da ne bude izložen oštrim kritikama međunarodne javnosti. Moja je procjena da je nemoguće prekinuti suđenje onda kada je ono već počelo."
Upitan da li može pružiti uvjeravanja da će se Ratku Mladiću suditi u Hagu ako uskoro bude uhapšen, Pocar je odgovorio:
"Ako ga sutra uhapse, vjerujem da bi suđenje moglo početi iduće godine. Ali ako ga privedu sredinom 2009., onda njegovo suđenje vjerovatno ne bi počelo prije 2010. Ali kad su u pitanju osobe osumnjičene za ratne zločine tako visokog ranga, niko ne kaže da se njihovi predmeti trebaju vratiti lokalnim sudovima. Ne zato što lokalno pravosuđe nema kapaciteta da im sudi, već zbog izuzetne osjetljivosti takvih slučajeva. Vjerujem da čak i oni koji se protive produženju mandata Tribunalu priznaju da se osobi poput Mladića mora suditi pred nekim međunarodnim sudom. "
Jedno od pitanja upućenih Pocaru bilo je u kojem kapacitetu i s kakvom namjenom bi Tribunal mogao nastaviti s radom i nakon što zatvori svoja vrata.
"Teško je govoriti o potrebnim kapacitetima, jer ja možda ne mogu procijeniti koliko tačno osoblja je neophodno da bi Tribunal zadržao neke svoje funkcije. Što se tiče tih funkcija, vjerujem da neke od njih treba zadržati i nakon što Tribunal prestane s radom. Prije svega - a nadam se da se to neće desiti - u slučaju da neki osumnjičenici ne budu uhapšeni prije zatvaranja Tribunala, mora postojati neki mehanizam koji će omogućiti da se i njima sudi, možda i pred ovim, mada značajno smanjenim Tribunalom. Ali čak i pod pretpostavkom da neće biti preostalih osumnjičenika kojima treba suditi i nakon zatvaranja Tribunala, potrebno je zadržati nekoliko sudija koji bi se mogli baviti revizijom nekih slučajeva, ili optužnicama za nepoštivanja suda koje bi mogle biti podignute nakon zatvaranja Tribunala. Takođe, te sudije bi se mogle baviti odlukama kojima su odobrene zaštitne mjere nekim svjedocima. Može se desiti da te odluke treba promijeniti, a zaštitne mjere poništiti, ili čak pojačati u nekim slučajevima. Za sve te odluke treba vam neko sudijsko tijelo. Stoga rad sudija neće biti okončan ni nekoliko godina nakon prestanka rada Tribunala. Dugoročno gledano, vjerovatno će biti moguće zatvoriti Tribunal, ali neke njegove funkcije će morati ostati, sve i da svi bjegunci budu privedeni pravi na vrijeme. To, naravno, može biti neka fleksibilna struktura, koja će imati mali sekretarijat, mali ured tužioca, par advokata i sudiju koji bi mogao biti pozivan s vremena na vrijeme da donese odluke o nekim tekućim pitanjima," rekao je Pocar.
Srpsko-hrvatski odnosi: Loša situacija za obe zemlje
Autor: Branka Trivić
Srbija i Hrvatska su otvorile stare ratne rane razmenjujući optužbe za ratne zločine, što obećava dva procesa pred Međunarodnim sudom pravde. Opšta je ocena da su odnosi dveju zemalja u postmiloševićevskoj eri, nakon faze normalizovanja, pali na najniži stepen zahlađenja.
Pošto se najviši sudski organ Ujedinjenih nacija u utorak oglasio nadležnim za tužbu za genocid koju je Hrvatska uložila protiv Srbije, šef srpske diplomatije Vuk Jeremić urgentno je najavio kontratužbu protiv Hrvatske za ratne zločine u operaciji Oluja 1995. godine:
“Na moju veliku žalost, Hrvatska nije na adekvatan način odgovorila na ruku pomirenja koju joj je Srbija u više navrata pružala, na naše napore da ostavimo prošlost iza sebe i da se okrenemo zajedničkoj evropskoj budućnosti. Oni su odbijali da se suoče sa činjenicom da je 250 000 Srba etnički očišćeno sa prostora Republike Hrvatske. Ovaj put će to morati da učine pred Međunarodnim sudom pravde. Dakle, Hrvatska će biti tužena od strane Srbije Međunarodnom sudu pravde za ratne zločine počinjene tokom devedesetih godina.”
Zašto je tek sada Beograd odlučio da zatraži međunarodnu sudsku sankciju za ono što se događalo u operaciji Oluja i nakon nje? Nada Kolundžija, poslanica koalicije Za evropsku Srbiju kaže da je sudski, a ne politički put, izabrala - Hrvatska:
“Srbija je pokazala dovoljno spremnosti da sa Hrvatskom sve sporove rešava mirnim putem, dogovorom i traganjem za rešenjima otvorenih pitanja između dve države. Hrvatska je izabrala da to pitanje postavi pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. To onda obavezuje Srbiju da ono što je Hrvatska učinila Srbima u Hrvatskoj bude postavljeno na istom mestu.”
RSE: Je li ovo definitivna odluka Beograda?
"Definitivnu odluku o tome doneće Vlada Republike Srbije i kada se Vlada o tome izjasni, onda će to biti odluka”, kaže naša sagovornica.
Radoslav Stojanović, šef pravnog tima Srbije u tužbi BiH za genocid protiv Srbije, i aktuelni ambasador Srbije u Holandiji, upitan da li Srbija treba da ulazi u sudski proces ovako je odgovorio:
“Mislite na protivtužbu?"
RSE: Da.
Stojanović: E, o tome neću da govorim, ali ću reći šta mislim šta bi trebalo Hrvatska sada da uradi, s obzirom da sam lično u tome učestvovao. Hrvatska je nudila čak pomirenje, tj. povlačenje svoje tužbe, da se sedne za pregovarački sto i dođe do vansudske nagodbe. Ja mislim da sudsko rešenje političkog sukoba nije istovetno rešenju jednog sukoba ili problema zbog toga što sud jedan spor završava presudom, a presuda ne može da zadovolji obe strane. Prema tome, ona strana koja nije zadovoljna presudom nastavlja sukob i time se – sudskom presudom – sukob ne rešava. Zato je za mene pregovaranje daleko bolji put za rešenje političkih sporova i ja mislim da bi u ovom trenutku Hrvatska trebalo da odustane od svoje tužbe i uputi Srbiji predlog za početak pregovora o nacionalnom pomirenju.
Hrvatska tužba bolje sačinjena od tužbe BiH
Na pitanje zašto Beograd tek sada najavljuje tužbu pred Međunarodnim sudom protiv Hrvatske odgovara i Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji:
“Srbijanska diplomatija je vodila ovu akciju pred Međunarodnim sudom pravde nadajući se da će se taj sud oglasiti nenadležnim. Međutim, kao što znamo, Sud se oglasio nadležnim, što nije bilo iznenađujuće, s obzirom na to da su se oglasili nadležnim i za bosansku tužbu. Koliko sam čula, u pravnim krugovima u Beogradu se smatra da je hrvatska tužba mnogo bolje pravno urađena, što verovatno budi izvesne strahove i zbog čega oni prete tom kontratužbom.”
“To ne umanjuje odgovornost za zločine hrvatskih snaga koji su učinjeni posle operacije Oluja - pre svega nad starim ljudima. Međutim, Beograd je imao vrlo važnu ulogu u organizovanju toga, tako da ne znam koliko u ovom trenutku Vuk Jeremić ima u vidu sve te činjenice. Čini mi se da će oni verovatno ići na neku nagodbu – zavisi pre svega kako će se ti odnosi između Hrvatske i Srbije razvijati. Ovo su brzoplete reakcije Beograda, a u skladu su sa svim što se poslednjih dana dešava – i u odnosu na Albance, i na Bosnu i na Makedoniju i Crnu Goru. Srbija u ovom momentu vrlo loše vodi svoje međunarodne poslove.”
Radoslav Stojanović kaže da je hrvatska tužba dobro sačinjena, za razliku od bosanske. Zbog onoga, međutim, što vidi kao slabu stranu te tužbe, ne veruje da Hrvatska može dobiti spor:
“Nema genocida. Dakle, nije moguće dobiti tu tužbu pred Međunarodnim sudom pravde jer se genocid ne može utvrditi. Država je odgovorna po međunarodnom pravu za akte koje učine njeni organi. E sad, ako prihvatite po hrvatskoj tužbi da su organi u Republici Srpskoj Krajini bili praktično organi Srbije, onda biste mogli da napravite takvu konstrukciju –dakle, da je, ako su ti organi izvršili genocid, Srbija u tom slučaju odgovorna za to. Ja ću vam, međutim, navesti samo jedan argument protiv: pred Međunarodnim tribunalom u Hagu je suđeno svim rukovodiocima Republike Srpske Krajine – Martiću, Babiću i nizu drugih – i nijedan od njih nije čak ni optužen za genocid a kamoli osuđen. Prema tome, ako organi bivše Krajine, čak i da ih pripišemo Srbiji, nisu počinili genocid, kako onda država može da bude odgovorna za nešto što nije učinjeno."
Tomislav Nikolić, predsednik Srpske napredne stranke, kaže da ne zna zašto Zagreb poteže slučaj pred Međunarodnim sudom:
“Ali je prilika izvanredna da se Hrvatska ocrni pred međunarodnom javnošću i zbog zločina koje je počinila i zbog zločina koje sada čini time što ne dozvoljava da se Srbi vrate tamo odakle su proterani.”
“Nije dobro da se stvari rešavaju na ovaj način. Problem je u nedostatku komunikacije i dobre volje da se razgovara o problemima koji objektivno postoje. Proces će trajati najmanje tri godine. Naravno, neće to biti tema dana sve tri godine, ali će biti jedan teret koji će visiti nad našim odnosima. Problem je u tome što se nijedna od zemalja koje su bile umešane u rat ili se na njihovoj teritoriji vodio rat nije suočila sama sa sobom i svojom prošlošću. A da se to dogodilo, ne bi bila potrebna ni tužba, ni protivtužba, nego bi se rešavali problemi iz naših tužbi i protivtužbi. Dve zemlje koje se međusobno tužakaju – da li su one dobri kandidati i poželjni partneri u Evropskoj uniji?! Mislim da ovo daje lošu sliku o obe zemlje.”
Korisniji bi bili pregovori nego tužbe
Autor: Ankica Barbir-Mladinović
U Hrvatskoj zasad nema službenih reakcija na najavu srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića da će Srbija tužiti Hrvatsku za genocid u vrijeme Oluje i za zločine u ustaškoj NDH. Analitičari smatraju, međutim, da bi objema državama puno korisnije bilo da pregovaraju i odustanu od tužbi od kojih će najviše koristi imati skupi strani odvjetnici.
Današnja Hrvatska nije sljednica Nezavisne Države Hrvatske i teško se je može dovesti u vezu sa zločinima u vrijeme Drugog svjetskog rata i Pavelićevim režimom, ističe poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo. Pravnu prepreku za pokretanje postupka protiv Hrvatske za zločine u NDH vidi i u činjenici da je Konvencija za sprečavanje zločina genocida usvojena tek 1948. i ne može se primjenjivati za ranije zločine. No i Hrvatska, kaže Nobilo, ne treba pokazivati preveliku euforiju zbog jučerašnje pozitivne odluke Međunarodnog suda u Haagu o nadležnosti za slučaj, jer tek slijedi dugotrajan i težak proces i pitanje je hoće li Srbija i biti proglašena krivom za genocid:
«Srbija je odgovorna za brojne ratne zločine u Hrvatskoj, ali smatram da se u Hrvatskoj nije desio genocid, odnosno da ti zločini nisu poprimili razmjere genocida, kao što ni Hrvatska vojska u redarstvenoj akciji 'Oluja' nije počinila genocid, ali jest brojne druge ratne zločine.»
Profesor međunarodnog prava Vladimir Đuro Degan:
«U svakom slučaju, pravo je tužene države da podnese protutužbu. E sad, tužena država Srbija, ukoliko nerazborito spominje neke zločine iz Drugog svjetskog rata, može samo oslabiti svoju vlastitu poziciju glede inzistiranja da nije odgovorna za zločine koji su se dogodili prije nego je postala članica Ujedinjenih nacija.»
I profesor Degan očekuje dugotrajan i težak proces u dokazivanju genocida na obje strane, i velike troškove na račun poreznih obveznika:
«Jedino tko nikako ne može izgubiti u tom postupku su odvjetnici, osobito strani odvjetnici stranaka. Iako, predstavnik Hrvatske pri Međunarodnom sudu i ministar pravosuđa Ivan Šimonović izjavljuje da je Hrvatska sad u posjedu mnogo više dokumenata u svoju korist nego ih je imala Bosna i Hercegovina u svojoj tužbi protiv Srbije i izricanju presude 2006.»
Sveučilišni profesor Žarko Puhovski kaže kako je genocidnih radnji u proteklom ratu bilo i to na raznim stranama, a najviše na jugoslavensko-srpskoj koja je imala i najviše moći. No razloga za ispriku, kaže Puhovski, itekako ima i na hrvatskoj strani, ali to se još dugo neće dogoditi:
«Jer se u Hrvatskoj inzistira na teritoriju i nedvojbenoj činjenici da se, kako to jučer reče premijer Sanader, rat nije vodio u Nišu nego u Vukovaru. Ali se zaboravlja da se u ratu ne radi u bitnome samo samo o teritorijima nego i o ljudima, a nema spora da su ljudi u Hrvatskoj ubijani, pored ostaloga, i samo zato što su bili Srbi, da je bilo etničkog čišćenja u Oluji, početkom kolovoza 1995. godine i to se može dovesti u vezu s formulacijama iz Konvencije o genocidu. S druge strane, priča o 1941-oj do 1945-te se meni čini naprosto besmislenom. Hrvatska se vrlo jasno ogradila od NDH. Srećom (ili nesrećom) postupak pred Međunarodnim sudom u Haagu će trajati dovoljno dugo da će svi imati vremena da se malo ohlade i da neke stvari, koje se sada čine nevjerojatnima, ipak dođu na dnevni red. Bilo bi dobro kada bi se pregovorima moglo doći do toga da obadvije strane odustanu od tužbi, ako uopće budu podignute obje tužbe, to tek treba vidjeti.»
Saborski zastupnik Milorad Pupovac u izjavi Radiju 101 ponavlja da međusobne tužbe nikako ne koriste razvoju dobrih odnosa između Hrvatske i Srbije te da će se predstavnici hrvatskih Srba aktivno uključiti u cijeli spor:
«Da nam se još jedanput ne dogodi da se nađemo u procjepu i da se još jedanput o nama, našoj sudbini i našem iskustvu života, u Hrvatskoj raspravlja bez nas i vode sporovi bez nas.»
ICTY: Novi dokazi o ulozi Srbije u ratu u BiH
Autor: Goran Jungvirth
Na haškom suđenju bivšem načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčilu Perišiću, svjedočio je kao svjedok tužiteljstva i insajder bivši visoki časnik Vojske Jugoslavije Borivoje Tešić opisavši neke od akcija koje pokazuju djelovanje vojnih snaga iz Srbije na prostoru Bosne i Hercegovine.
Cilj akcije je bio pomoći u povlačenju 72. specijalne brigade i izvlačenju tijela osam poginulih pripadnika specijalne brigade Vojske Jugoslavije. O samoj akciji u kojoj su poginuli visoki časnici Vojske Jugoslavije, predočen je dokument kojeg je pročitao svjedok Tešić:
“Operacijom je komandovao pukovnik Stupar, komandant 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije, na objekat medicinskog centra. Govori se o tome kada je napad počeo i da je tom prilikom poginulo sedam pripadnika 72. specijalne brigade. Također iznosi da je i u ostalim brigadama imalo poginulih i ranjenih. U toj operaciji je poginulo osam pripadnika iz sastava 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije.“
Tešić je potvrdio da je, kao operativac u štabu Gardijske brigade Vojske Jugoslavije s činom majora, predvodio više od 100 vojnika koji su 30. prosinca '93. bili upućeni s prostora Srbije na područje Vogošće:
“Pre našeg odlaska na prostor Republike Srpske, rečeno mi je da ćemo ići da izvučemo tela, da zamenimo 72. specijalnu brigadu i da pripomognemo da se prostor Vogošće stabilizuje s obzirom na pretrpljene gubitke.“
Svjedok insajder je objasnio kako pretpostavlja da je naređenje o upućivanju jedinica iz Srbije u BiH moralo doći iz Generalštaba, na čijem je vrhu bio optuženi general Perišić, budući da komandant Specijalnog korpusa, Miodrag Panić, nije imao ovlaštenje to narediti. Tešić je spomenuo da je njegovu jedinicu iz Beograda na put u BiH, ispratio general Mile Mrkšić, tadašnji zapovjednik Kopnene vojske Jugoslavije:
„Po dolasku u Vogošću uključili smo se u stabilizaciju sistema obrane vogošćanske brigade. Deo starešina bio je zadužen da komunicira i da uspiju doći do tela poginulih pripadnika 72. brigade.“
Prema svjedokovim tvrdnjama, časnici Vojske Jugoslavije svakodnevno su, do povratka u Srbiju, slali izveštaje iz BiH u Beograd, operativnom centru Specijalnog korpusa Vojske Jugoslavije. Svjedok je potvrdio i da su na području oko Vogošće djelovale i jedinice 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije. U dokumentima Vojske Republike Srpske koji su uvedeni kao dokazi, navedeno je da su osmorica pripadnika te brigade iz Srbije poginula u borbama oko medicinskog centra u Vogošći:
„Deo tih tela, starešina, smo primili 14. januara 1994. godine, a zadnje telo 25. ili 28. januara 1994., kada je otpočeo naš povratak za Beograd, znači, povratak Gardijske brigade u matični sastav u Beograd, Srbija.“
Tešić je izjavio na sudu i kako su gardisti Vojske Jugoslavije u zimu 94. obučavali snajperiste Vojske Republike Srpske u okolici Sarajeva. Obrana generala Perišića pokušala je tijekom unakrsnog ispitivanja ukazati kako je primarni zadatak Tešića u Vogošći bilo izvlačenje mrtvih časnika, a ne vojno djelovanje na prostoru BiH. Uz to obrana je pokušala dokazati kako su jedinice Vojske Jugoslavije bile podčinjene Vojsci Republike Srpske, no svjedok je to negirao.
Podsjetimo: general Perišić je optužen za podržavanje i pomaganje srpskih snaga van Srbije što je prema optužnici dovelo do brojnih zločina kao što je masakr u Srebrenici te granatiranje Sarajeva i Zagreba. Suđenje se nastavlja iskazima novih svjedoka optužbe.
Knjiga Karle del Ponte predstavljena u Beogradu
Autor: Miloš Teodorović
Osam meseci nakon što je ugledala svetlost dana knjiga "Lov" bivše glavne haške tužiteljke Karle del Ponte (Carla del Ponte) objavljena je u Srbiji i to u izdanju izdavačke kuće iz Hrvatske "Profil Knjiga d.o.o.". Promociji u beogradskom Medija centru Del Ponteova nije prisustvovala, a što je u skladu sa odlukom Vlade Švajcarske koja joj je zabranila davanje izjava sve dok joj ne istekne mandat ambasadorke te države u Argentini. Na tu dužnost stupila je nakon što joj istekao manadat čelnice Haškog tužilaštva. Od njenih saradnika na promociji je govorila samo jedna i to ona kojoj se danas sudi u Hagu, zbog čega je novinarima u Beogradu, bila donekle i interesantnija od samog sa neizvesnošću iščekivanog štiva.
"Kadija te tuži, kadija ti sudi."
Prisećajući se saradnje sa bivšom tužiteljkom, Florens Artman (Florence Hartmann) kaže da je del Ponte koristila barem 80 odsto mogućnosti kako bi prisilila vlasti država bivše Jugoslavije da sarađuju sa Tužilaštvom, za razliku od prethodnih tužilaca koji po njoj nisu koristili više od 20 odsto potencijala. Dok se Artmanova u svojoj ranije objavljenoj knizi "Mir i kazna" bavi prevashodno ometanjem rada Tužilaštva od strane međunarodne zajednice, kod del Ponte to nije centralna tema:
"U knjizi ima mnogo toga prećutanog. Knjiga se prvenstveno bavi pitanjem odnosa sa ljudima u regionu, a u pozadini je uvek pitanje poteškoća u odnosima sa međunarodnim faktorima. Lično sam želela da možda odem i dalje sa nekim pitanjima, ali ima vremena za to."
"Karla del Ponte je podsećala da kolektivna amnezija ne postoji, a da su političke elite, u svim bivšim jugoslovenskim republikama, od trenutka svog dolaska na vlast htele da ustanove političku amneziju."
U stilu koji liči na trilere, i to one bolje, ispunjene iščekivanjem i zebnjom, del Ponte uz pomoć koautora Čaka Sudetića, opisuje svoje kontakte sa balkanskim političarima, javne i tajne susrete sa pokojnim Zoranom Đinđićem, jednim od retkih prema kojem pokazuje respekt, ne krije koliko je muka imala kako bi podstakla Bušovu administraciju ili službenike Vatikana da joj pomognu, iznosi emocije kada govori o susretu sa žrtvama rata, a takođe i svoja sećanja od detinjstva kada je sa braćom lovila zmije, preko prvih uspeha u "lovu" na evropske mafijaše, pa do zrelog doba kada traga za Karadžićem i Mladićem. Saznaćete nešto više i o njena dva braka, njenom sinu. Urednik izdanja za Srbiju Marko Vidojković:
"Mogu reći da sam ponosan što sam urednik jedne ovakve knjige zato što mi je bilo muka da je pročitam, od prve do poslednje stranice, podsećajući se svega što nam se dešavalo. Mislim da je odmah uz glavnog lika, odnosno nju, grad u kojem se trenutno nalazimo, jer od 13 poglavlja čak pet nosi naziv "Natezanje sa Beogradom"."
Knjiga Karle del Ponte osnova je i za dalja istraživanja zločina, kaže novinarka B92 Jasmina Seferović. Ona predvodi tim te kuće koji je polazeći od knjige "Lov" krenuo u istraživanje sumnji o trgovini organima nealbanaca nestalih sa Kosova:
"Često umem da kažem da se osećam kao pas koji laje dok karavani prolaze jer šta god da objavimo, to vrlo često ne izaziva nikakvu reakciju."
Ipak, pomalo u senku promociju knjige bacilo je prisustvo Florens Artman. Suočena i sa zatvorskom pretnjom pošto je u svojoj knjizi iznela saznanja iz transkripata sa sednica Vrhovnog saveta odbrane kojima je rukovodio Milošević, iako se radi o tajnim dokumentima. Odbranu zasniva na tome što je, kako kaže, do tih podataka došla kroz novinarski istraživački rad, a ne dok je radila u Tužilaštvu:
"Moja neopreznost, ako to možemo tako nazvati, je vezana za moj istraživački novinarski posao koji sam obavljala tada i koji ću nastaviti da obavljam, pa čak i iz zatvora ako bude bilo potrebno."
Pitali smo je ima li podršku Karle del Ponte:
"Ne izjašnjava se o tome, prećuti i novinarima i meni."
Hoće li pozvati del Ponte kao svedoka svoje odbrane pred Haškim sudom:
"U kom svojstvu? Ja sam to uradila posle svog rada u Haškom tribunalu."
Po prvi put Artmanova demantuje i da je svađa sa Karlom del Ponte bila razlog zbog kog je otpuštena sa mesta portparolke:
"Pozadina moje smene je centralno pitanje i ono nije vezano za bilo koje svađe sa njom."
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici