Amerika je nekako tradicionalno ideju patriotizma, vlastitog autoriteta u međunarodnim odnosima i riješenosti da se nosi sa izazovima u svijetu, vezivala za svoju Republikansku stranku. Uoči ovogodišnjih izbora ankete su pokazivale da – iako većina više vjeruje Obami u vezi s nacionalnom ekonomijom, zdravstvenim osiguranjem i uopšte stvarima od kojih se živi – Džon Mekejn ima prednost u stvarima rata i mira, nacionalne bezbjednosti i posebno “rata protiv terora”. Obami je trebalo puno i mudrosti i vremena da navede javnost na ozbiljno razmišljanje o tome šta je zaista bolje za Ameriku: Mekejnova podrška ratu u Iraku ili njegovo protivljenje toj intervenciji od prvog dana; izolacija i sankcije protiv neprihvatljivih režima ili dijalog i ubjeđivanje i s onima s kojima se ne slažete; konfrontacija ili konsultacija; unilateralizam ili multilateralizam. Na kraju je prevladao Obamin projekt promjena u kojem je značajno mjesto imalo i obećanje obnove američkog moralnog liderstva u međunarodnim odnosima.
Ta nedavna epizoda iz mog američkog iskustva podsjeća me na duboke, pa i tragične, nesporazume s patriotizmom i u našim krajevima. Zemlja, zastava, himna, odličja, promocije sa svim pratećim privilegijama pripadaju najglasnijima – onima s autoritetom vlasti, sile, oružja, podobnosti, propagande – a svi drugi osuđeni su na šutnju ili ušutkivanje. Kad jednom ta logistika dobro naplaćenog patriotizma definiše “vitalni nacionalni interes”, razvije zastave i aktivira trube, svaki pokušaj da se postavi pitanje u vezi s nacionalnim projektom začas postaje “izdajnički čin” ako pitanja postavljate svojima ili “otvoreno neprijateljstvo” ako ste kritični prema drugima. Koliko je samo pametnih, talentovanih, sposobnih, stručnih, odbačeno i gurnuto u stranu – ako ne čak i u progonstvo – u našim podnebljima samo zato što su se usudili da se javno suprotstave vladajućoj pameti “trenutka” koji nam evo otima i drugu deceniju života. Koliko je samo neprijateljstava i zle volje proizvedeno u godinama proglašavanja “neprijateljstvom prema narodu” svake kritičke riječi o vladajućoj politici.
Imao sam i lična iskustva s tim guranjem u neprijatelje u čuvenim “odjecima i reagovanjima” krajem osamdesetih i uvrštavanjem u “udbaške perjanice borbe za uništenje bošnjačkog naroda” u izjavi najvišeg funkcionera vladajuće bošnjačke partije u Sarajevu krajem devedesetih i sve znam o tome kakve su prijeke javne presude izricane srpskim “Soroševim plaćenicima”, zagrebačkim “vješticama” i sarajevskim “novinarskim prostitutkama” – sve do najnovije kletve iz vrhova islamske zajednice po kojoj se kritika u najstarijem bosanskohercegovačkom dnevniku osuđuje kao “nastavak genocida nad Bošnjacima” – i pred tom još raspomamljenom istorijom intelektualnog batinaštva imam samo najdublje poštovanje za sve koji su uprkos tome nastavili da kritički misle i prosuđuju.
Na žalost, u našim podnebljima još nisu – a pitanje je i hoće li uskoro biti – svedeni računi decenija zadatog patriotizma i pravovjernosti pa tako ni javnost u zemljama nasljednicama urušene Jugoslavije još nije na odgovarajući način vrednovala doprinose onih koji su i pod kletvom “izdaje” i pred realnom prijetnjom nasiljem postavljali pitanja opravdanosti vladajuće nacionalne politike.
Srbija je uklonila Miloševića ali nije ni započela svođenje računa njegove politike nasilnog prekrajanja jugoslovenskog ustava do tačke kad je taj arranžman postao neprihvatljiv najprije Sloveniji i Hrvatskoj, pa BiH i Makedoniji, pa onda i Crnoj Gori i Kosovu: da li je – sa istorijske distance od dvije decenije – Srbima u Hrvatskoj ili na Kosovu bilo bolje od manifestacija svesrpskog jedinstva i patriotizma? Je li ideja etnički čistih teritorija, bilo u vidu “humanog preseljavanja stanovništva” ili masovnih progona i pokolja, bilo šta dobro donijela desetinama hiljada i Bošnjaka, i Srba i Hrvata iz gradova u kojima su postali zanemariva statistička manjina? Jesu li – u ovim poratnim godinama – istinski patrioti oni koji pružaju ruku dijaloga i sporazumijevanja ili oni koji licitiraju s maksimalističkim zahtjevima i projektima bez ijednog domaćeg ili međunarodnog partnera koji bi doprinio njihovom provođenju.
U novijem bosanskom iskustvu, grupa oko Harisa Silajdžića koja je spriječila usvajanje dogovorenih ustavnih promjena promovisana je u bošnjačkoj javnosti kao “patriotski blok” riješen da promoviše ideju “stopostotne BiH”. Silajdžić je na tom obećanju dobio i izbore za bošnjačkog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva. Od tada se, međutim, pokazalo da je dogovoreni paket ustavnih promjena – koji su “patrioti” odbacili – davao bosanskohercegovačkoj državi mnogo više ovlaštenja i nadležnosti nego što ih ima danas i da je licitiranje s maksimalističkim obećanjima ukidanja Republike Srpske samo ojačalo poziciju onih njenih predstavnika koji slabljenje BiH i njenu disoluciju vide kao vlastitu životnu misiju. Naravno, i njihov se višak patriotizma pokazuje direktno štetnim za ostvarenje tog dugoročnog nacionalnog projekta: i Silajdžić i Dodik su – gurajući svoje nepomirljive projekte bilo “ukidanja” ili “otcjepljenja” Republike Srpske – proizveli međunarodni odgovor direktno suprotan tim svojim željama. Svijet se stopostotno usaglasio u poruci nosiocima ekstremnih ideja o budućnosti BiH da ni ideja jednostranog otcjepljenja ni ideja jednostranog ukidanja entiteta neće naići ni na kakvo razumijevanje ili podršku.
Kada bi kod nas postojala bilo kakva mjerila efikasnosti vladajućih političkih ličnosti i projekata ona bi morala polaziti od efekata tih ličnosti i politike na život ljudi i naroda koje oni navodno predstavljaju. Ne znam da je iko organizovano anketirao kninske, slavonske ili kosovske Srbe; Bošnjake iz Istočne Bosne ili Hrvate iz Bosanske Posavine o tome kako se u njihovim životima i sudbini, u njihovom progonstvu i patnji, odrazio ultrapatriotizam nacionalnih vođa devedesetih. Bilo bi začuđujuće – iako sa višegodišnjom propagandom ekstremnog patriotizma ne i sasvim nemoguće – da i među njima još ima onih koji vjeruju kako su ih vođe vodile pravim putem.