Ovonedjeljna kolumna pojaviće se nekako baš na 13. rođendan dejtonske Bosne i Hercegovine a sve što se u toj zemlji i oko nje uz tu godišnjicu događa neizbježno je podsjećanje na sve nesavršenosti ustavnih rješenja nametnutih sa jedinim, duboko plemenitim ciljem: “Zaustaviti rat”, kako glasi i naslov knjige dejtonskog glavnog pregovarača Richarda Holbruka (Richard Holbrooke). Imao sam priliku da o tim nesavršenostima razgovaram s Holbrukom neposredno uoči dejtonskih pregovora. U cijeloj preddejtonskoj istoriji pregovaranja o mirnoj Bosni, od neposredno predratnog lisabonskog nagovještaja etničkih mapa kao “rješenja” naslućujuće tragedije, preko ženevskih do Oven-Stoltenbergovih mapa podijeljene države, samo jedno je bilo očito: svaka nova linija podjele bila je praćena novim talasima etničkog progona. Koliko god međunarodni posrednici zaslađivali sumanutu ideju podjela civilizacijskim obećanjima jednakih manjinskih i ljudskih prava a domaći etnonacionalisti zamagljivali dolazeće progone nagovještajima “humanog preseljavanja stanovništva”, svi su se udruženim snagama i poduprti odjednom traženim profesionalnim geometrima-kartografima-demografima bacilli na mapadžijski posao. S približavanjem dejtonskog finala napisao sam u najuticajnijem američkom dnevniku “Vašington postu” (The Washington Post) – koji čitaju i predsjednik, i državni sekretar i svako ko je iko u Vašingtonu – komentar pod naslovom: “I ne dijelite Bosnu” (objavljen 8. septembra 1995.) U njemu sam apelovao na američke posrednike da za BiH traže bolje rješenje od etničkih mapa podijeljene zemlje, opominjući na novi aparthejd i nove berlinske zidove u vrijeme dok smo još slavili njihovo uklanjanje. Spominjući Holbrukovu ulogu napisao sam: Nadam se da će on insistirati na ustavnim a ne na teritorijalnim pitanjima s ciljem da se razviju zakonski okvir i međunarodne garantije jednakih pojedinačnih i kolektivnih prava svih bosanskih građana i sve tri etničke grupe. Tekst je imao odjeka i Holbruk mi je, u susretu u njegovom kabinetu u Stejt dipartmentu, uoči polaska za Dejton rekao: “To i jeste bila naša ideja, ali strane (u pregovorima) to nisu tražile”. Ni Bosanci? – pitao sam, imajući u vidu trojku Izetbegović-Silajdžić-Šaćirbej koja je tada još formalno predstavljala međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu iako su odavno već prihvatili ulogu predstavnika samo svog plemena. “Ni oni” – rekao mi je Holbruk.
Tek mnogo kasnije, čitajući do tada tajne dokumente Stejt dipartmenta o istoriji dejtonskih pregovora, mogao sam vidjeti koliko je tragične nekompetentnosti, ničim potkrijepljenog samoljublja, potpunog odsustva intelektualne logistike rukovodilo “legalne predstavnike Bosne i Hercegovine” u posrtanju od jedne do druge mape na putu do dejtonskog frankenštajnskog ustavnog uređenja koje evo već punih trinaest godina blokira napredak BiH prema evropskim integracijama. U službenoj publikaciji Arhiva američke nacionalne bezbjednosti u Vašingtonu pod naslovom “Tajna istorija Dejtona: Diplomatija SAD i bosanski mirovni proces 1995.” može se vidjeti da su čak i američki posrednici uoči završnice pregovora upozoravali bošnjačku trojku na potrebu konsultacija s ekspertima u pripremama za Dejton ali Izetbegovićev tim više je bio zaokupljen rivalstvom i sujetama između njegovih “prvih pratilja”, Silajdžića i Šaćirbeja, nego budućnošću zemlje. Toliko o pozvanosti ovog prvog da danas predstavlja političko oličenje obnove njene “stopostotnosti”.
Na ovu epizodu iz vlastitog iskustva s Dejtonom podsjetila me rasprava povodom moje prošlonedjeljne kolumne na web stranici Radija Slobodna Evropa potaknuta samo jednom rečenicom iz tog mog teksta, onom u kojoj sam napisao: “Ne vjerujem da je moguće pa ni umjesno pokušavati promijeniti bilo čija osjećanja nostalgije za dobrim, starim vremenima, ali bih podsjetio da je raspad Jugoslavije počeo prije nego što je odluku o nezavisnosti donijela Bosna i Hercegovina; da je bosanska odluka donesena po propisanim kriterijima evropske zajednice – glasovima gotovo 64 posto građana – i da su današnje realnosti teritorijalnih podjela nastale masovnim progonima i pokoljima koji ne mogu postati zakoniti prostim protekom vremena.”
Ne bih se, naravno, upuštao u osporavanje drugačijih razmišljanja onih kojima je ideja diobe ipak bliža srcu – sva razmišljanja su slobodna sve dok ne uskraćuju pravo na mišljenje drugima – ali dvoje učesnika u toj raspravi napisali su nešto što zalazi u osporavanje ne mišljenja već činjenica. Jedno piše: “Gospodine Kurspahiću, zaboravili ste spomenuti da je tadašnji referendum o nezavisnosti bio protivustavan, odnosno da ga je trebala odobriti većina iz svakog konstitutivnog naroda, a ne samo matematička većina ukupne populacije”. Drugi već ultimativno zahtijeva: “Reci nam ko je glasao u tih 64%, što ne kažeš da je jedan narod bio preglasan.”
Kako su činjenice, ipak, sama srž posla kojim se bavim i kako, uostalom, i “mišljenja imaju težinu proporcionalnu izvorima na kojima počivaju”, kako je pisao američki teoretičar prava Bendžamin Kardozo (Benjamin Cardozo), obavezan sam prema čitaocima koje poštujem – uključujući i one koji se ne slažu sa mnom – da pokažem kako ta osporavana rečenica počiva na neospornim činjenicama. Kad sam, naime, sasvim određeno napisao kako je bosanskohercegovačka odluka o nezavisnosti donesena po evropskim kriterijima glasovima 64 posto građana imao sam u vidu dokumentovanu istoriju bosanskog rata i mira a ne nacionalne snove i mitove. Činjenice su s tim u vezi tvrdoglave: Evropa je bila ta koja je povodom raspada bivše Jugoslavije formirala Arbitražnu komisiju za mir u bivšoj Jugoslaviji kojom je predsjedavao bivši francuski ministar pravde Robert Badinter; ta komisija zaključila je da je Jugoslavija zemlja u raspadanju; ona je utvrdila da je za priznanje nezavisnosti BiH potrebno da se o njoj provede referendum i da se za nezavisnost izjasni većina građana “bez razlike” – odnosno bez obzira na etničke razlike – i takav referendum je proveden pod međunarodnim nadzorom, na njemu je 64 posto građana glasalo za nezavisnost i tek tada je ta činjenica i međunarodno priznata.
Mit o “nezakonitosti referenduma” i “preglasavanju jednog naroda” s pratećim omalovažavanjem “matematičke većine” posljedica je istorijskog autizma u kojem se veća težina pridaje usmenom predanju, nacionalističkim i propagandističkim interpretacijama nego široko dostupnim i temeljito dokumentovanim studijama naše novije prošlosti. Toga je na našim stranama oduvijek bilo ali je žalosno što će tako i ostati sa rizicima da i još nerođena djeca odrastaju u maglama mitomanije i u vječitom nesporazumu sa svijetom istorijske radoznalosti i znanja.