U decembru ove godine navršava se 13 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan troipogodišnji rat i započela međunarodna uprava u Bosni i Hercegovini. Ali osim što su se visoki predstavnici međunarodne zajednice smjenjivali na čelu Ureda visokog predstavnika (OHR) i osim što su uporno ponavljali da reforme idu u pravom smjeru, suštinski se ništa promijenilo nije. Lokalni su lideri imali uspona i padova, ali su se uglavnom zadržali na trodijelnoj etničkoj distanci. Politička je situacija sada gora nego je bila prije pet godina na primjer. Brojni su razlozi i uzroci takvome stanju. Samo jedan od faktora koji može utjecati na „bolje“ i „gore“ u Bosni jesu njeni susjedi i njihova politička vodstva – Srbija, Hrvatska i Crna Gora. Prve dvije su čak potpisnice mirovnog dogovora u Dejtonu i garanti stabilnosti. Upravo o njima i njihovom utjecaju na stanje u BiH govorimo u našoj temi sedmice.
Visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost Evropske unije (EU) Javijer Solana, te povjerenik za proširenje Olli Rehn predstavili su, početkom ove sedmice novu strategiju Brisela prema BiH. Ovaj dokument predviđa i jako međunarodno angažovanje i aktivno korišćenje svih mehanizama EU da bi zemlja nastavila put ka evropskoj zajednici naroda. U lokalnim krugovima u BiH ovo je protumačeno kao vraćanje bosanskog problema u fokus EU.
Poruka evropskih čelnika da su zabrinuti jačanjem nacionalističkog ili govora mržnje, prošla je bez komentara. Baš kao i odgovor na pitanje – može li rascjepkana država postati članicom EU.
Zemlje tutori
Prema nekim analitičarima, posljednji se rat na Balkanu vodio u BiH protiv te države. Njeni su susjedi, tvrde isti izvori, između ostalog poveli rat i za komadić bosanskohercegovačkog teritorija. Kako se u Sarajevu gleda na susjede, što im se zamjera, ako uopšte nešto, da li je bh. vlast mogla više učiniti na privoljavanju Zagreba i Beograda da se pozitivno angažuju na stabilizaciji zemlje, pitanja su na koja je odgovore tražila Dženana Halimović:
Zemlje bivše Jugoslavije koje čekaju na prijem u evropsku porodicu, za obavezu imaju regionalnu saradnju. Kako je BiH Dejtonskim mirovnim sporazumom dobila dva entiteta, tako je dobila i dva garanta – zemlje tutore, kojima je povremeno, ova obaveza suvišan balast. Naime, obaveze Srbije i Hrvatske nadmašuju one koje BiH ima prema njima. Zamjenica ministra vanjskih poslova BiH Ana Trišić-Babić:
„Nedavne izjave ministra inostranih poslova Hrvatske Gordana Jandrokovića je, recimo, jedna izjava koja BiH ne treba, koja unosi pometnju unutar BiH. To nisu dobrodošle izjave. Izjave da se poštuje BiH, napredak u BiH, Dejtonski sporazum na čijim osnovama BiH sad počiva, to su na neki način dobre izjave, s obzirom da i Hrvatska i BiH i Srbija i Crna Gora i Makedonija su međusobno obavezne na dobru regionalnu saradnju i to nam je broj jedan u evropskim integracijama. I svaka od ovih zemalja pojedinačno pred Evropskom komisijom vrednovaće se kako sarađuje u regionu.“
Neriješenih pitanja među susjedima je mnogo, većina ih je proizašla iz posljednjeg rata. Vijeće za međudržavnu saradnju uspostavljeno s Hrvatskom, iako je pomoglo u rješavaju nekih pitanja nije dalo očekivane rezultate, mišljenje je člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića:
„Jedanaest puta se sastaje Međudržavno vijeće, a rezultati su najblaže rečeno – slabi. Ne možemo se sastajati u nedogled, ostavljajući ta pitanja otvorenim. Dužni smo da zaštitimo interese BiH. Naravno, vodimo računa o dobrim međususjedskim odnosima. Međutim, oni se ne mogu bazirati samo na interesima jedne strane i ne mogu se praviti na račun BiH.“
Sve manje zvaničnih kontakata
No, da bi se pitanja poput granica, povratka raseljenih, gradnji putnih komunikacija, mogla rješavati, Bosna i Hercegovina prvo mora imati stav – koji nije izgradila. Sav apsurd je vidljiv na pitanju Pelješkog mosta, kaže bivši ministar vanjskih poslova BiH Mladen Ivanić:
„Mislim da BiH nema jedinstvene stavove. Uzmimo primjer Pelješkog mosta. Imate političare iz reda hrvatskog naroda koji nemaju nikakvih primjedbi u vezi s njegovom izgradnjom. Političari iz reda bošnjačkog naroda su dominantno protiv. Dok su političari iz reda srpskog naroda uglavnom neutralni. Prema tome, ne treba biti nekorektan pa optuživati samo Hrvatsku. Prvo treba definisati bosanskohercegovačku politiku, a to je veoma teško. Poznato je da, recimo, srpski političari insistiraju na ispravljanju granice, jer je granica na prostoru Republike Srpske (RS), dok bošnjački i hrvatski političari za to uopšte nisu zainteresovani.“
Zvaničnih kontakata i sa Hrvatskom i sa Srbijom, sve je manje. Specijalni odnosi koje je RS uspostavila sa Srbijom, iako imaju karater pozitivne saradnje, na državnom nivou ništa ne znače. I ponovo različiti politički stavovi kumovali su tome da se o problemima tek usput govori. Ana Trišić–Babić:
„Kontakata između BiH i Srbije na visokom nivou nema. Ministri se pozdravljaju u prolazu na marginama velikih konferencija, ali to nisu ni prilike, ni mjesta gdje se mogu bilateralno povezati i naći sistem kako početi rješavati sva otvorena pitanja između BiH i Srbije. Isto važni i za odnose između BiH i Hrvatske.“
Tri strane i najmanje dva različita gledišta istog problema, ovisi o zemlji s kojom se pokušavaju riješiti, ponekad su zgodno tlo za prebacivanje problema. Jedan od njih je i pitanje statusa Kosova, koji je u BiH otvorio retoriku podjele, odnosno otcjepljenja entiteta i mogućeg pripajanja Srbiji, što Srbija s druge strane nije osudila. Specijalni odnosi su iz pitanja životnih problema i poboljšanja kvaliteta života građana obje zemlje, postali političko pitanje, kaže Jozo Križanović, bivši član Predsjedništva BiH:
„Ja mislim da se tu očigledno radi o jednoj neprincipijelnoj politici od strane Srbije kao potpisnika i garanta Dejtonskog sporazuma i da se to rovito političko stanje u Srbiji u vezi sa Kosovom na neki način želi držati dežurnom temom – problem sa BiH. Tu se, dakle, radi o više političkim pitanjima koja stvaraju određene tenzije ili nepovoljne uvjete za rješavanje onih stvarnih, životnih problema koje mi imamo kao susjedi.“
Dobri odnosi jedino sa Crnom Gorom
„Preduslov je da Republika Srbija ima respekt prema suverenosti i integritetu BiH i da se na taj način prema njoj i odnosi, a ne da se ponaša kao da ima neko ekskluzivno pravo da ulazi u unutarnje stvari BiH, da zaobilazi institucije BiH, da se pod alibijem specijalnih veza formira jedinstven ekonomski prostor sa Srbijom, da se objedine neke energetske strukture i tako dalje. Dok je god tako, postojat će jedna vrsta napetosti i nećemo imati iskrene odnose.“
I dok BiH još nije načisto kako graditi odnose sa Srbijom i Hrvatskom, diplomatija s Crnom Gorom cvjeta. Ambasador BiH u Crnoj Gori Branimir Jukić kaže kako BiH jedino s Crnom Gorom nema neriješenih pitanja:
„BiH i Crna Gora stvarno mogu za cijelu regiju biti primjer dobrosusjedske saradnje i čak i međusobne pomoći jedne države prema drugoj. Što se tiče samog političkog konsenzusa u BiH prema Crnoj Gori, sve institucije i političke partije apsolutno imaju pozitivan stav prema Crnoj Gori i apsolutno pozitivan stav prema daljem razvoju dobrosusjedskih, otvorenih i prijateljskih odnosa između BiH i Crne Gore.“
Iako se od susjeda očekuje mnogo, teško je pomoći onima koji ne znaju šta hoće. Ni majka neće nahraniti dijete dok ne zaplače, tako ni susjedi BiH ne mogu pomoći do najprije ona ne pomogne sebi.
Pogled iz Beograda: Sarajevo ili Banjaluka?
Koliko je Srbija u svojim specifičnim odnosima sa jednim entitetom doprinijela jačanju, odnosno slabljenju BiH? Je li pitanje kosovske nezavisnosti utjecalo na odnose Srbije i BiH? Je li istočnom bh. susjedu stalo do napretka BiH kao cjelovite države, te da li je za Beograd glavna adresa u BiH, Sarajevo ili Banja Luka? Neka su od pitanja na koja odgovara Radovan Borović:
„Sve političke dileme i teme vezane za unutrašnje uređenje BiH, Srbija prepušta Bosni i Hercegovini, njenim građanima i njenim entitetima. Za nas je sve u BiH prihvatljivo ukoliko je prihvatljivo za narode Bosne i Hercegovine. Bilo šta što je neprihvatljivo za predstavnike bošnjačkog naroda, hrvatskog naroda ili srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, neprihvatljivo je i za Srbiju. Niko ne može kalkulisati, bilo kada, sa podrškom Srbije nekoj razgradnji Republike Srpske.“
I prošlonedeljni skup u Beogradu je bio prilika da čelni ljudi Srbije ponove da nikada neće podržati pokušaje razgradnje entiteta u Bosni i Hercegovini i da će čvrsto nastaviti da insistira na doslednom sprovođenju Dejtonskog sporazuma. To iz prakse upravljanja Srbijom kao premijer potvrđuje i Zoran Živković, koji je godinu i po dana nakon ubistva Zorana Đinđića bio na čelu srpske vlade:
„Ne mogu da se hvalim da sam nešto puno doprineo, ali mogu da kažem da ništa nisam pokvario. Naravno, do 2000. godine se nije moglo uraditi ništa, jer je u Srbiji na vlasti bio neko ko je zajedno sa drugima izazvao ono što se dešavalo u BiH devedesetih godina. Mislim da je odgovornost međunarodne zajednice najveća. Srbija uvek pomaže kad se ne meša, kad stvara dobre uslove. Ali ne time što aktivno učestvuje u političkim dešavanjima u BiH.“
Trinaest godina nakon okončanja ratnih sukoba u BiH, ova zemlja vrlo često prolazi kroz političke krize, izazvane različitim tumačenjem njene entitetske kompozicije. Mogu li zemlje regiona, pre svih Srbija, kao garant Dejtonskog ugovora, da osnaže BiH da se politički i ekonomski učvrsti. Poznavalac regionalnih odnosa Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam:
„Do promena koje su došle izborom nove vlade u maju ove godine, mislim da je Srbija u velikoj meri odmagala, jer je slala u pravcu Banjaluke poruke koje su mogle da znače nekakva svojatanja ili pretenzije na Republiku Srpsku. Jer, uvek je to dovođeno u nekakav kontekst sa Kosovom.“
Nerešeni problemi su u samoj BiH
Kao jedan od koraka koji bi mogao unaprediti odnose Srbije i BiH je navedeno je da je Srbija pokrenula inicijativu da se slična vrsta veza uspostavi i sa bošnjačko-hrvatskim entitetom u BiH. Iako državni zvaničnici Srbije često ponavljaju kako paralelne veze nisu samo ekskluzivno utvrđene za RS i Srbiju, nego za sve države u okruženju i oba entiteta u BiH, Aleksandar Popov tu čita još jednu poruku:
„Ako imate specijalne odnose s jednim entitetom, umesto pozivanja i drugog entiteta na uspostavljanje specijalnih odnosa, bolje uspostaviti specijalne odnose sa celom Bosnom i Hercegovinom i pomoći njenim narodima da se što bliže konsoliduju.“
Beogradu se često imputira da veza Srbije sa BiH ide preko Banja Luke. Zašto je kao premijer i on tako postupao – odgovara Zoran Živković:
„Ne treba optuživati Beograd zbog toga. Sarajevo kao centar zajedničke i jedinstvene države se nije nametnulo. Centralne institucije nemaju autoritet ni u Sarajevu, pa ne mogu da imaju autoritet ni u susjednim državama.“
Politička stabilnost BiH narušena je raspravama o smanjenje značaja entiteta, kao i različite poglede na ulogu kancelarije OHR. Pitanje nerešenih granica povremeno se lansira kao detonator mogućih političkih sukoba. U svemu tome Zoran Živković ne vidi velike probleme:
„Ne vidim neke velike probleme u odnosima Srbije i BiH. Mislim da postoje nerešeni problemi u samoj BiH. Ono što nije rešeno, to je pitanje jednog dela granice. Ali to nije veliki problem. Takvi, mali problemi postoje i među državama Evropske unije. Srbija se u zadnjih par godina ne meša u poslove BiH. Uticaj svih spolja, osim naravno predstavnika međunarodne zajednice u BiH, može da bude korisniji samo onda kad se BiH konačno definiše kakva će to država biti.“
Druga važna stvar koja poslednjih godina utiče na odnose Srbije i Bosne i Hercegovine je kosovsko pitanje. Prema mišljenju sociologa Vesne Pešić, dovođenje u vezu proglašene kosovske nezavisnosti i prava na samoopredeljenje Republike Srpske, dugo mogu ostaviti otvorenim pitanje odnosa Srbije prema BiH:
„Zaista bi bilo teško pretpostaviti da je ta klackalica nestala, da je Srbija rešila da definiše svoje granice i taj odnos sa Kosovom. A ono što su bile devedesete godine – preko Drine, Hrvatska – da bude jedanput zauvek rešeno. Nemam utisak da je takva odluka doneta, da su i Srbija i Hrvatska definitivno rešile da nema podele Bosne, da to neće biti jabuka razdora na Balkanu. Taj griz koji je napravljen za vreme tih ratova, i dalje je ostao. Ali, moram da kažem, i s jedne i s druge strane.“
Pasivnost hrvatske politike
U hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova nisu saglasni s ocjenom da je odnos Hrvatske prema BiH samo formalan. Većina nezavisnih analitičara smatra, međutim, da Zagreb u posljednjih 13 godina, osim načelne podrške o cjelovitosti i suverenitetu BiH, nije puno pridonio istinskom stabiliziranju te države. Ankica Barbir Mladinović:
Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom razvija dobre bilateralne odnose i jedino tako joj i može pomagati u političkom učvršćivanju i funkcioniranju, ističe ravnatelj Uprave za susjedne zemlje jugoistočne Europe u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova Davor Vidiš:
„Imamo tridesetak međudržavnih ugovora, imamo gotovo stotinjak akata koji zapravo otvaraju suradnju na sve strane. Brojni resori su u to uključeni i kontakti su gotovo svakodnevni. Jučer me je posjetio veleposlanik BiH u Hrvatskoj gospodin Dragičević. Mi surađujemo na svim razinama. Ne bih se složio s tim da nema konkretnih zajedničkih projekata i zajedničkih stvari. Osim toga, uz jednu gospodarsku suradnju, s tim da ona bude dvosmjerna, mislim da je to najbolje što mi kao prvi susjed, koji imamo tako veliku granicu, možemo sa BiH raditi.“
„Moram reći da Hvati tu jesu u malo specifičnoj situaciji, prije svega zbog svoje malobrojnosti. Oni formalno jesu jedan od tri konstitutivna naroda, međutim ta malobrojnost ih čini na neki način fragilnima. To se posebno odnosi na centralnu Bosnu, posebno na Sarajevo. Po našim procjenama, u Sarajevu ima tek dvadesetak tisuća Hrvata. Oni dijele probleme cijele BiH, kao i probleme koje hrvatski narod ima zbog činjenice da je u BiH malobrojan.“
Suprotno službenim stavovima, profesor Ivo Banac smatra da je hrvatska politika prema BiH, uz općeprihvaćenu platformu o poštivanju suvereniteta i cjelovitosti, zapravo pasivna, osim potpore održivosti hrvatski institucija u BiH:
„Ja ne vidim da se bilo šta više od toga dogodilo. Zapravo postoji i stanoviti kontinuitet razvlačenja cjelovitosti BiH, jer se uporno podržavaju hrvatske ustanove koje često imaju poseban, separatan karakter. Sve zbog toga što je status Hrvata u BiH onakav kakav jeste. Taj status, naravno, nije dobar. On je rezultat činjenice da je HDZ-ova vlada devedesetih godina raseljavala bosanskohercegovačke Hrvate. To moramo javno i jasno reći, jer se neprestano kuka nad sudbinom bh. Hrvata, a rijetko se govori o uzrocima njihovog stanja. Naravno, ima i drugih uzroka. Jedan od njih je taj da je u sva tri naroda u BiH na vlasti još uvijek nacionalistička idelogija. Te nacionalističke ideologije idu za stvaranjem separatnih država unutar BiH, sa krajnjim ciljem da se te cjeline izdvoje iz jedinstva BiH. Mislim da su Republika Srpska i gospodin Dodik osobno najviše doprinijeli sadašnjoj krizi. Takvo raspoloženje, međutim, nije strano ni bošnjačkom vodstvu. Što se hrvatskih stranaka tiče, Čolićeva doista predstavlja najgoru moguću opciju u ovom trenutku. Ona je na potpuno istoj liniji sa Dodikom u razbijanju Bosne i Hercegovine.“
Inicirati dogradnju Daytona
Hrvati u Sarajevu:
„Mislim da se jedna mala manjina, u jednom nacionalistički opterećenom prostoru uvijek osjeća nelagodno. Ne mogu dokazati da postoji nekakav planirani način da se Hrvati u BiH isključe iz javnog života, iz utjecajnih mjesta u BiH i u Sarajevu, ali se to vjerojatno događa po inerciji nacionalističkih ideologija, mislim da je vrlo vjerojatno.“
Dugogodišnji Tuđmanov ministar vanjskih poslova, danas politički analitičar i dekan Visoke novinarske škole u Zagrebu, dr. Mate Granić:
„Broj Hrvata u BiH je dramatično pao, kao i broj Srba. Sarajevo je sve manje multietničko. To je nešto što bi trebalo zabrinjavati najviše Bošnjake.“
„U posljednje vrijeme Hrvatska ima platformu koja je vrlo korektna, bez obzira da li se radi o predsjedniku Republike ili o vladi odnosno premijeru. To znači da se Hrvatska ne miješa u poslove BiH i podržava evropska nastojanja BiH. Isto tako podržava gospodarsku suradnju. Pomaže i kulturno i znanstveno, pomaže i razvoj Sveučilišta u Mostaru i bolnice… Osobno smatram da su potrebne i dodatne aktivnosti. Kao što je to predložio i Richard Holbrooke prije tjedan dana u Zagrebu – da Hrvatska treba poticati aktivnosti za dogradnju Dejtonskog sporazuma. Neosporno je da BiH u ovom trenutku ne funkcionira baš najbolje kao država, ima puno opstrukcija i puno problema.“
Profesor međunarodnog prava Vladimir Đuro Degan smatra da je, za razliku od Tuđmanovog doba, i samo hrvatsko priznavanje cjelovitosti i suvereniteta BiH velika pomoć toj susjednoj državi:
„Ali i tu se moglo učiniti mnogo više za dobrobit obje zemlje. Međutim i s bosanske strane treba dobre volje. Recimo, konkretno, položaj Hrvata i Srba u samom Sarajevu nije zadovoljavajući. Isto tako ni Hrvata i Muslimana u Republici Srpskoj, kao ni Muslimana u Stocu. Taj problem bi trebalo rješavati, uz dobru volju obje države. Dakle, treba pomoći manjinama.“
Potrebna je ozbiljnija međunarodna misija
Da bi se zaustavio rat u BiH, bilo je potrebno na Balkan poslati 60.000 NATO vojnika, a prije toga bombardirati položaje vojske bosanskih Srba. Danas, vojnici iz BiH služe u sastavu mirovnih snaga u Kongu, Eritreji, Iraku…
Edin, Petar i Slobodan – musliman, katolik i pravoslavac – zajedno treniraju kako bi se pripremili za važnu misiju Ujedinjenih naroda. Jedan drugom su, u sastavu multinacionalnih snaga Svjetske organizacije, najbliži. Pristali su na počesto opasnu misiju i zbog novca, baš kao što većina stanovnika u BiH, kad ih se pita, na prvo mjesto svojih želja stavljaju viši standard i bolji život. Ali i dalje, kad izađu na izbore, glasaju za nacionalističke lidere koji svoje pozicije koriste uglavnom za bogaćenje.
Kad bi neko pronašao odgovor na pitanje – kako raskinuti taj začarani krug i izolirati takve političare od njihovog glasačkog tijela, a da sve ostane u granicama demokratskog, vjerojatno bi bio predložen za Nobelovu nagradu za mir. Možda su ipak Sjedinjene Američke Države i Evropska unija one koje moraju učiniti presudan korak. Prisiliti bh. političare na ustavne reforme koje će izgraditi funkcionalnu državu, koja neće ovisiti od etničkih opstrukcija. Uostalom, i SAD i EU su investirale isuviše i vremena i sredstava u BiH da bi tako lako odustale od za sada poluuspješnog projekta.
I zato bi, vraćajući se na početak ove priče i vanjskopolitičke zadatke koji očekuju Baracka Obamu kad položi predsjedničku zakletvu, SAD zajedno s EU trebale preuzeti konkretnu preventivnu akciju, kako se BiH ne bi ponovno skliznula u sukob. To bi podrazumijevalo mnogo ozbiljniju međunarodnu misiju, te evropskog povjerenika s robusnim mandatom i ovlastima da uklanja nacionaliste s vlasti, zamrzava ili oduzima njihovu imovinu, da se obračunava s kriminalcima…
To bi, na koncu i susjede BiH natjeralo da ozbiljnije uzmaknu od BiH i prestanu je posmatrati kao scenu na kojoj su još uvijek glavni glumci likovi iz Top liste nadrealista.