Osobna i privatna interpretacija povijesti

  • Ankica Barbir-Mladinović
Hrvatska je svoj najveći gospodarski i društveni napredak zabilježila upravo u Titovo vrijeme i tri desetljeća samoupravnog socijalizma - istaknuto je u Zagrebu, na promociji zbornika "Titovo doba - Hrvatska prije, za vrijeme i poslije".

U najnovijem projektu Društva Josip Broz Tito sudjelovalo je oko dvadesetak stručnjaka iz različitih područja koji odbacuju tezu da je Hrvatska u "jugo-komunističkoj tvorevini samo nazadovala" i da je devedesetih trebalo baš sve mijenjati.

Od pedesetih pa do početka osamdesetih Hrvatska je postigla najvišu razinu u svom ukupnom nacionalnom i društvenom razvoju - ustvrdio je doktor Dragomir Vojnić, ugledni hrvatski ekonomist u bivšoj Jugoslaviji, jedan od dvadesetak autora zbornika "Titovo doba - Hrvatska prije, za vrijeme i poslije":

"To je taj period u kome smo se mi razvili, u kome je Hrvatska postala industrijska sila, u kome je Hrvatska u okviru stare bivše države ubrojena po kriterijima UN među deset novo-industrijaliziranih zemalja. Malo ćemo još počekati dok u industriji dođemo na tu razinu blagostanja i razinu razvoja."

Autori zbornika smatraju da bi aktualna svjetska kriza mogla potrajati i daljnjih dvadesetak godina, da će ih biti još u XXI stoljeću, te da su sve to pretpostavke za poznato marksističko "oslobađanje rada" i da je kapitalizam samo privremeno spašen.

Akademik Adolf Dragičević Titove zasluge vidi u tri najbitnija segmenta: na području nacionalne države, radničke klase i emancipacije čovjeka:

"Kada se govori o Titu, uvijek imajmo u vidu da mu je čovjek bio ispred svega - i ispred države i ispred nacije i ispred naroda. Čovjek je bio njegova životna preokupacija - njegov društveni položaj, njegova perspektiva i njegova budućnost."

Dragičević ima opravdanje i za totalitarizam koji se Titu prigovara, te smatra da višestranačkim nadglasavanjem ne bi uspio zemlju izvući iz Kraljevine Jugoslavije:

"To je mogao samo jednopartijskim sistemom. I ne treba to kriti. To se nije moglo postići nikakvim demokratskim nadglasavanjem desetak partija u zemlji, u kojoj je većinski narod imao svoju Kraljevinu i imao je razloga da je čuva."

Urednik zbornika i predsjednik Društva Josip Broz Tito, Tomislav Badovinac, zaključuje da je u razvoju Hrvatske, od 1918. godine do danas, konstantno prisutan hrvatski nacionalizam:

"Hrvatski nacionalizam, poglavito nasilni nacionalisti, kao ustaše i proustaše, značajno su doprinijeli ostvarenju samostalne i nezavisne Republike Hrvatske. Promijenili su retoriku i ograđuju se od toga da su ikada bili sljedbenici ustaške ideologije, već se deklariraju kao istinski hrvatski rodoljubi, iako i danas potiču ustašku ikonografiju, ohrabruju izvikivanje ustaških pozdrava i gromko izgovaranje - ubij Srbina."

Badovinac tvrdi da je na djelu osobna i privatna interpretacija povijesti pod izlikom istine o stradanju Hrvata:

"A istina je da žele lažima dokazati kako su komunistički zločini veći od ustaških. Izvršna vlast se deklarativno izjašnjava za antifašizam, na žalost nedovoljno odlučno i neefikasno."