Pehar Maršala Tita vraćen u vitrine Hajduka

Kup Maršala Tita u Hajdukovoj vitrini

U Hajdukove vitrine vratio se 16,5 kg teški srebrni pokal Maršala Tita kojeg su Splićani osvojili u posljednjem finalu jugoslavenskog kupa u svibnju 1991. godine u Beogradu. Kup je, punih 17 godina, bio skriven iz raznih razloga.
"Bokšić... Bokšić u prilici... Hajduk vodi s 1:0" - bio je to posljednji gol posljednjeg finala Kupa Jugoslavije, odnosno Kupa Maršala Tita, odigranog u Beogradu između Hajduka i Crvene Zvezde.


Bilo je to pred sam rat. Dva tjedna prije te utakmice hrvatski redarstvenici su ubijeni u Borovom Selu, a dva tjedna poslije te utakmice Crvena Zvezda je osvojila prvenstvo Europe. Bilo je to 30. svibnja, bilo je i oružja. Šenlučilo se onda u Hrvatskoj po nacionalno miješanim mjestima - jedni su slavili prvi Dan državnosti, a drugi Zvezdin uspjeh.


Hajdukov "najdraži pokal", kako se do devedesetih zvao pehar Maršala Tita, kratko je bio u klupskim prostorijama. Sklonio ga je tadašnji Hajdukov ekonom, Juko Strinić:

"Kada smo se vratili iz Beograda, vojska je bila u Lori. Bili su razni pokušaji da se pehar vrati u Jugoslaviju. Tada sam bio ekonom. Zaprimio sam ga i u dogovoru s ljudima ga sklonio da ga ne odnesu."


Upravo ga je Juko Strinić vratio u klupske prostorije. Što ga je na to ponukalo:

"To da su sazrjeli uvjeti da pehar Jugoslavije, pehar Maršala Tita, ugleda svjetlo dana. Ostvareni su svi uvjeti da ga niko ne može prisvojiti."


Nema više bojazni da bi Hajduk mogao u stečaj i da nekome pripadne klupsko srebro, ali nije to bio jedini razlog što je pehar bio u bunkeru.


Potpredsjednik Hajdukove skupštine, Vinko Bajrović:

"Juko Strinić je čovjek lijevo orijentiran. On je taj pehar držao kod sebe jer godine iza Domovinskog rata, cijenilo se, nisu povoljne da ga se stavi u vitrine Hajduka. Bilo je tu dosta emocija, onih protiv, da bi se taj pehar stavilo u vitrine kluba. Sada, kada je sazrjelo vrijeme, pehar je vraćen. Nije baš svima drago i neće baš svi ni pozdraviti tu gestu, ali sam sretan što taj pehar, Hajdukov vrlo vrijedan trofej, vraćen u klupske prostorije. Oduševljen sam izjavom našeg selektora nogometne reprezentacije, Bilića, koji kaže da mu je to najdraži trofej u životu."


Ima nezadovoljnih povratkom Titova pokala, kaže Bajrović, ali to nisu oni najvatreniji, koji ponekad znaju i neugodno iznenaditi. Tajnik Torcide, Stipe Lekić:

"Sigurno da ne treba preskakati tu povijest. Ta povijest je najblistavija Hajdukova povijest. Tada je Hajduk najbolje igrao i svi ga pamte po tome. Danas igramo loše, igramo neku nekvalitetnu ligu, igramo nekvalitetno. Volio bih da se Hajduk vrati. Volio bih da to znači povratak Hajduka na stare staze."


Hajduk se vraća polako svojoj povijesti. Sad bi bio zadovoljan i legendarni kapetan Frane Matošić, koji je sve do nedavne smrti, kako nam je svjedočio Vladimir Beara, prigovarao što se Hajduk odricao svoje slavne povijesti:


"On je ostao uvijek onakav kakav je i prije bio. Kada su otišli u Australiju, poskidali su zvijezde. Ali tako je vrijeme bilo i ne možeš ništa reći",
rekao nam je Vladimir Beara, koji je sredinom četrdesetih bio partizan, a sredinom pedesetih najbolji golman na svijetu.


Devedesetih su iz hajdukovih prostorija bile uklonjene slike na kojima su igrači u dresovima s crvenom zvijezdom, a iz memoranduma kluba je izbrisan podatak da je Hajduk proglašen počasnom momčadi slobodne Francuske.


Na golu partizanskog Hajduka, momčadi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, bio je danas 85 - godišnji Hrvoje Čulić:

"Kako je onda bilo takvo vrijeme, nije im odgovarala crvena zvijezda, pa su je skinuli. Skinuli su i sve pojedine slike koje svima nama nešto znače. Frane Matošić se bunio protiv toga, ali ništa nije pomoglo."


Sociolog Boris Vušković ističe, da je kao hajdukovac, oduševljen povratkom pehara u klupske vitrine, ali i dodaje:

"S druge strane, drago mi je zbog toga. To su mali simptomi, ali ipak vrlo značajni simptomi poboljšanja odnosa u sklopu svega onoga što se poslije događalo. To je jako važno za normalnije življenje na ovim prostorima. Svi ti mali pomaci, kao vraćanje pokala koji smo osvojili i koji jeste naš, je mali dokaz da se prihvaća jedan povijest i da, na kraju krajeva, ti odnosi postaju ljudskiji i jednostavniji, bez zatezanja, koji su često znali biti i nemogući."