Međutim, neki pravni eksperti smatraju da bi nametanje branioca Šešelju moglo izazvati upravo suprotan efekat i umjesto da ubrza, samo bi još više usporilo ovaj proces.
Autori: Merdijana Sadović i Simon Jennings
Tužioci Haškog tribunala su se od samog početka suđenja Vojislavu Šešelju protivili njegovoj odluci da se brani samostalno, ne samo zbog njegovih čestih ispada u sudnici već i zbog navodnog zastrašivanja svjedoka. S obzirom da sam sprema svoju odbranu, Šešelj ima pravo i na povjerljive telefonske razgovore sa svojim pravnim savjetnicima u Beogradu. Međutim, prema riječima glavnog tužioca Haškog tribunala Serga Brammertza, Šešelj to pravo zloupotrebljava i te razgovore koristi da bi preko svojih savjetnika navodno vršio pritisak na svjedoke u procesu koji se vodi protiv njega.
U slučaju da sudije Haškog tribunala odluče da odobre zahtjev tužilaštva i nametnu branioca Šešelju iako se on tome protivi, to bi moglo dovesti do novih komplikacija, upozorava profesor Michail Wladimiroff, pravni savjetnik bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića za vrijeme njegovog suđenja u Hagu:
“Mi jednostavno ne znamo šta bi Šešelj mogao učiniti u tom slučaju. S obzirom da je on sklon radikalnim potezima, ne bi me iznenadilo da kaže braniocu koji mu je dodijeljen: ’Ja imam za vas samo jednu instrukciju, a to je da ne činite apsolutno ništa’.“
I sudije Haškog tribunala boje se Šešeljevih radikalnih postupaka, i to ne bez razloga. Naime, nakon odluke sudskog vijeća u jesen 2006. da se vođi srpskih radikala dodijeli branilac mimo njegove volje, Šešelj je u znak protesta stupio u jednomjesečni štrajk glađu. Tada je izgubio tridesetak kilograma, ali je dobio bitku jer su sudije žalbenog vijeća popustile pod pritiskom i ponovo mu omogućile da se brani samostalno.
Poučeni tim iskustvom, u svom julskom zahtjevu da se Šešelju dodijeli branilac, tužioci su zatražili od sudija da se ne obaziru na njegove prijetnje da će opet štrajkovati glađu, nazvavši to samo još jednim pokušajem optuženog da preuzme kontrolu nad suđenjem i blokira cijeli postupak.
Iako ne osporava Šešeljevo pravo da se brani samostalno, branilac koji je bio dodijeljen Miloševiću, Steven Kay, smatra da i za njega važe ista pravila kao i za ostale Haške optuženike.:
„Svako ima pravo da se brani sam sve dok igra po pravilima igre. Ako ne igrate po pravilima, automatski se odričete tog prava. U tom slučaju sudije vam mogu dodijeliti branioca jer je to u interesu pravde.“
Kay dodaje da je čak i Milošević, uprkos prvobitnom otporu, na kraju uspostavio s njim dobru saradnju, tako da se proces ipak mogao nesmetano odvijati.
Šešelju se često prebacuje da Hašku sudnicu koristi kao političku govornicu s koje redovno šalje poruke svojim pristalicama u Srbiji, što ne čudi Kaya:
Međutim, Šešeljevi pravni savjetnici u Srbiji negiraju da je njegova odluka da se brani samostalno politički motivirana i tvrde da je on ima dovoljno pravnog znanja da uspješno obavi taj zadatak.
Ipak, mnogi smatraju da Šešelj ne pokušava toliko da se brani koliko da se naruga Tribunalu, te da za to koristi svaku zgodnu priliku. Činjenica da njegove pristalice u Srbiji budno prate ovo suđenje zahvaljujući redovnim TV prijenosima, samo dodatno komplicira situaciju.
Vojin Dimitrijević, iz beogradskog Centra za ljudska prava, smatra da je jedan od načina da se obuzda Šešeljevo nedolično ponašanje u sudnici ukidanje TV prijenosa njegovog suđenja.
„To je više problem Šešeljevog odnosa prema javnosti nego što je to pravni problem. Jedna od mogućih opcija je da mu se dozvoli da se i dalje brani samostalno, ali da srbijanska televizija više ne može prenositi njegove nastupe.“
Da li će se sudije odlučiti na tako radikalan potez, teško je reći. Prema Statutu Tribunala, okrivljeni ima pravo na suđenje koje će biti ne samo pravično već i javno. Osim toga, prijenosi suđenja putem Interneta i televizije omogućavaju i žrtvama da prate procese koji se odvijaju pred ovim sudom, što je jedan od glavnih ciljeva Tribunala.
Ipak, Steven Kay smatra da u Šešeljevom slučaju možda treba napraviti izuzetak:
„Da sam na mjestu sudija Tribunala, ja bih svakako pažljivo razmotrio sve opcije ako bih procijenio da se neko suđenje pretvara u televizijski cirkus. Razmislio bih kako da stanem u kraj toj vrsti publiciteta. Ne vidim kako neko može spriječiti sudiju da to učini. Uostalom, u pravilima Tribunala nigdje ne piše da svako suđenje mora biti i na televiziji“
Ceo Sud finale cirkusa?
Naš novinar Nebojša Grabež pitao je Beograđane da li prate televizijske prijenose suđenja Vojislavu Šešelju, vođi srpskih radikala.
„Ja ne pratim toliko, za mene Šešelj nije osoba koja je vredna pažnje. Zna se koja je ličnost, to će istorija pokazati. Mislim da je dosta unazadio srpski narod tom politikom, znate. Bio je saradnik Miloševića, UDBE i svakoga - sigurno.“
„Interesuje me, pratim od početka, kad je počelo još od Slobodana Miloševića, pa nadalje. I strašno sam besna i ljuta na sve nas zato što se samo Srbi isporučuju, zato što se samo Srbima sudi, a svi ostali oslobađaju, postaju ministri, postaju premijeri i ne znam šta - i osude se na godinu, dve. Kao da smo mi jedini genocidan narod, a svi su se Srbi iselili - i iz Krajine, i iz Bosne, i sa Kosova. Znači da mi ne možemo da budemo genocidni ako smo se mi iselili, a svi drugi ostaju na tim ognjištima.“
„Suđenje mislim da je nepravedno zato što samo srpski narod osuđuju i mislim da je dosta nepravdno, da nema pravde - i to se svi možemo uveriti. Zna se da u koga je nož, u toga je pogača - i to je to.“
„Pratim, ne stalno, ali s vremena na vreme. Kakav odnos imam? Ljudima koji su nešto loše uradili treba da se sudi.“
„Ne pratim, stvarno me ne interesuje toliko politika, niti ta dešavanja.“
„Mene uopšte ne interesuje taj slučaj. Jednostavno ne volim ništa što je agresivno, volim normalan svet.“
„On je samo podstrekivač, sam se uvalio u to. Ne verujem da je neki zločinac baš do te mere da je naređivao streljanje ljudi.“
„Mislim da taj čovek nije normalan. Zbog nekih drugih stvari, ne samo zbog rata i zbog svega što je bilo i šta smo sve proživeli. Ja mislim da on nije kako treba.“
„Malo sam se isključio iz politike. Ja sam inače na Pravnom fakultetu, ali u poslednje vreme malo sam razočaran situacijom, tako da sam se isključio iz tih političkih tokova.“
„On je pametan čovek, želim da čujem od njega šta priča. Ja mislim da se uspešno brani. Jer ja kao laik kad vidim da oni svedoci lažu, znači da lažu.“
„On jeste veoma obrazovan čovek, veoma veliki naučnik i poznavalac svih oblasti prava, međutim, ono njegovo ponašanje meni smeta, tako da uopšte ne pratim. Recimo ono ponašanje kako je govorio za Sud u Hagu, ona psovka i ostale stvari, to ne dolikuje jednom akademskom građaninu.“
„Nemam vremena da pratim, a mislim da on treba da nastavi da se sam brani. Mislim da se ta njegova želja ispuni na neki način.“
„U početku me zanimalo, a posle je postalo jedan veliki cirkus, tako da me više ne zanima. Suviše je vreme dragoceno da bih ga trošio na to. I ne razumem zašto se to prenosi na televiziji, to mi nikad neće biti jasno, verujte. Gubljenje vremena samo. Pa ceo Sud je cirkus ustvari, a ovo je finale cirkusa.“
Nastavljeno suđenje Šešelju
Autor: Goran Jungvirth
Haško suđenje vođi srpskih radikala Vojislavu Šešelju nastavljeno je svjedočenjem Eve Tabo, stručnjakinje za demografiju koja je potvrdila kako je 1992. oko 770 Hrvata napustilo vojvođansko selo Hrtkovci, te da je etnički sastav sela od tada znatno promijenjen.
Svjedokinja Tabo, kao ekspert Haškog tužiteljstva, predočila je spisak prognanih Hrvata iz sela Hrtkovci koji su otišli, kako je rekla, zbog događaja u selu u to vrijeme. Prema haškoj optužbi Hrvati su prisilno iseljeni nakon Šešeljevog huškačkog govora u Hrtkovcima 6. svibnja 1992., tijekom kojeg je pozvao na njihovo protjerivanje. Hrtkovci su upravo zato uzeti kao primjer onoga što se događalo i u ostalim mjestima s hrvatskim stanovništvom u Vojvodini. Svjedokinja objašnjava pad broja Hrvata u Vojvodini riječima sudskog prevoditelja:
„Ovaj pad se vidi kao posljedica rata u neposrednom susjedstvu 1991. godine i vezano s tim određenim političkim snagama koje su u ono vrijeme bile znatno angažirane u protjerivanju hrvatskog stanovništva, posebno u onim naseljenim područjima gdje je ono predstavljalo izrazitu ili relativnu većinu stanovništva, ili je predstavljalo njegov zanačajan postotak. Dakle, Hrtkovci su očigledno takvo mjesto. Hrvata je bilo 40 posto 1991., oni tu nisu bili aposlutna većina, ali su bili relativna većina u selu.“
Po popisu iz 1991., u selu je živelo oko 1.000 Hrvata, 500 Mađara, 500 Srba i oko 400 Jugoslovena i drugih. Nakon više od desetljeća popis iz 2002. je pokazao da se broj nesrba smanjio za 1.283 osobe, odnosno za 76 posto. U isto vrijeme broj Srba se povećao s 500 stanovnika na 2.400, ili za 357 posto, opisala je svjedokinja Tabo.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, optuženi, koji se brani sam, je ustvrdio kako su svi Hrvati iz Hrtkovaca prethodno zamijenili kuće sa Srbima iz Hrvatske, da nisu otjerani bez ičega, te da se zato ne može o njima govoriti kao o izbjeglicama. Šešelj je pokušao umanjiti značaj protjerivanja Hrvata iz Vojvodine dajući vlastite statistike o broju Srba koji su napustili Hrvatsku:
„Ta razlika od pola milona Srba na vas je morala da deluje upečatljivo jer sa suprotne strane imate razliku od nekih svega 15, 16 hiljada Hrvata, je li tako? S jedne strane pola miliona Srba i Jugosloveni nestali - ne znamo gde su nestali, mada literatura postoji i na tu temu - a s druge strane razlika u boju Hrvata nekih 15, 16 hiljada između 1991. i 2002. godine. Da li sam u pravu?“
Uz to, Šešelj je ustvrdio da su Hrvati napustili s drugim nesrbima Vojvodinu devedesetih godina zbog nepovoljnih ekonomskih prilika, a ne zbog protjerivanja:
„Pod blokadom, u Srbiji nema ni hleba, nema posla, plate su mesečne po dve nemačke marke, plate zaposlenih bilo u državnom, bilo u društvenom sektoru, bilo u privatnom sektoru. Sve to ne pokazuje vaš ekspertski izveštaj. Drugo, mi imamo negativan saldo i za Rusine, i za Rumune, i za Slovake, i za Mađare i za sve ostale osim Roma u Vojvodini. Vi ste imali te podatke na raspolaganju, ima ih Tužilaštvo. Zašto izmišljate onda da ti faktori nisu delovali devedestih godina kad je socijalna beda glavni ekonomski faktor tada?“
Optuženi se branio i kako je manjak stanovništva u Vojvodini nastao negativnim prirodnim priraštajem zbog manjka rađanja djece. Uz vlastite teorije o nestanku nesrba iz Vojvodine, Šešelj je pokušao i osporiti vjerodostojnost svjedokinje kao stručnjaka za demografiju, no više svojim konstatacijama nego pravim pitanjima:
„Iz vašeg ekspertskog izveštaja ja ne uopšte vidim da ste vi neki ozbiljan demograf. Ja samo vidim da ste vi dosta nevešt manipulator brojkama. Kažete ne volite igru brojkama, a sve vreme se igrate brojkama da biste poduprli jednu lažnu optužnicu.“
OPTUŽBA: Prigovor, časni Sude. To nije pitanje.
Suđenje Šešelju se nastavlja idući tjedan izvođenjem novog svjedoka haške optužbe koja ga tereti za udruženi zločinački poduhvat čija je svrha bila da se, činjenjem zločina, većina Hrvata, Muslimana i drugih stanovnika nesrpske nacionalnosti silom trajno ukloni s otprilike jedne trećine Hrvatske, velikih dijelova Bosne i Hercegovine, kao i iz nekih dijelova Vojvodine kako bi ta područja postala dio nove države pod dominacijom Srba.
Hrvatsko izdanje knjige Carle del Ponte
Autor: Enis Zebić
U Zagrebu je predstavljeno hrvatsko izdanje autobiografske knjige Carle del Ponte, glavne tužiteljice Tribunala za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije 1999. do 2007. godine, s jednostavnim naslovom „Gospođa tužiteljica“. Na predstavljanju su bile izrečene različite ocjene - od toga da je ova knjiga autoričin pokušaj redizajniranja vlastite tužiteljske karijere, do ocjene s kojom su se složili svi nazočni - da se tek u njenom mandatu Haški tribunal počeo baviti procesuiranjem „velikih riba“.
Promocija nečije autobiografije uvijek je prigoda i da se vrednuje autorov rad, a pogotovo je to bio slučaj kada se radilo o tako značajnoj funkciji i tako snažnoj osobi na toj funkciji kao što je to dugogodišnja glavna haška tužiteljica Carla del Ponte.
Direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić kazala je kako i dalje ostaje otvoreno pitanje je li Haško tužiteljstvo imalo neku artikuliranu strategiju ili politiku odabira postupaka koje će se pokretati, koji su bili kriteriji i prioriteti:
„Ono što jedino ostaje i posle njenog rada to je da je u njeno vreme došlo do tog opredeljivanja o tome da će Hag se baviti krupnim ribama, a da će one sitne ostaviti nacionalnim tužilaštvima i sudovima. I tako se i dogodilo. U poslednje vreme mi u Hagu imamo suđenja uglavnom sa pozicije komandne odgovornosti, što je vrlo dobro opredelenje i jedna strategija zato što ti predmeti otkrivaju jedno obilje dokaza, informacija koji mogu poslužiti nacionalnim sudovima.“
Gospođa Kandić podsjetila je na - kako je kazala - gotovo opsjednutost Carle del Ponte prikupljenjem dokaza za ratne zločine koje su počinili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. Svaki kontigent policije i KFOR-a koji odlazi sa Kosova odnosi nove i nove dokaze, običavala je reći. Međutim, taj njen načelni stav nije se dovoljno primjećivao u konkretnim slučajevima koje je Tužiteljstvo slalo pred sud, upozorava gospođa Kandić:
„U dva predmeta koja su bila posvećena utvrđivanju odgovornosti pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova sudije su potvrdile da su se ti zločini dogodili, ali kada su u pitanju bila utvrđivanja odgovornosti optuženih, onda su sudije donosile oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza. I tu je, čini mi se, izostajalo njeno pitanje zašto se podižu neke optužnice koje konačno nisu mogle biti dokazane i da se to ponavljalo.“
Branitelj bosanskog Hrvata Tihomira Blaškića Anto Nobilo citirao je priznanje gospođe Del Ponte kako je obaranje prvostupanjske presude Blaškiću bilo najveći poraz u njenoj karijeri u Hagu. Na temelju njenog pisanja o tom slučaju, Nobilo je donio vrlo nepovoljan sud o knjizi:
„Mogu, dakle, reći da je Carla del Ponte napisala ovu knjigu kako bi redizajnirala svoj lik i djelo, kako bi opravdala situaciju, i kad govori o slučaju generala Blaškića ona kaže da je to ’značilo najlošije razdoblje mojih godina kao glavne tužiteljice’.“
Donedavna tužiteljica tvrdi da su za obaranje presude Blaškiću krivi - redom - skrivanje dokumenata od strane hrvatskih vlasti, jedno sumnjivo izviješće hrvatske policije i skandalozni suci koji u ponovljenom postupku nisu saslušavali svjedoke nego su samo čitali iskaze. Nobilo kaže kako su haški istražitelji imali puni pristup hrvatskim arhivima, a da su probleme imali branitelji, da je „sumnjivo“ izviješće policije irelevantno jer je nastalo sedam godina nakon zločina, a da suci čitanjem iskaza nisu napravili ništa neobično. Dapače, tvrdi Nobilo, Tužiteljstvu je, da bi se izbjeglo višegodišnje trajanje ponovljenog postupka i dodatne troškove, nuđena nagodba po kojoj bi Blaškiću kazna bila smanjena na 10 godina. Međutim Carla del Ponte je to odbila.
Ova knjiga nije dio zajedničkog zločinačkog poduhvata protiv Haškog tribunala, našalila se donedavna glasnogovornica Haškog tužiteljstva Florance Hartmann, već pokušaj da se pomogne izliječiti dječje bolesti međunarodne pravde:
Moderator predstavljanja ove knjige, bivši dugogodišnji predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak izrazio je, kao i drugi sudionici predstavljanja, žaljenje što u knjizi nema ničega o opstrukcijama svjetskih političara u lovu na Karadžića i Mladića:
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici