Osmrtnica za ‘leoparda’

Ništa nije tako jednostavno, a tako unosno – što u novcu, što u pripadajućim privilegijama – kao propovijedanje etničke politike “konstitutivnih naroda” u Bosni i Hercegovini. Potrebno je samo svaki pokušaj razgovora o bilo čemu, od putne mreže do energetike, od obrazovanja do javnog informisanja, od daleke prošlosti do skore budućnosti, prebaciti na teren “vitalnih nacionalnih interesa” i eto novog povoda za potpaljivanje strasti i strahova: svaka pomisao na uspostavu zajedničke energetske ili obrazovne politike pretvoriće se u toj interpretaciji u bauk “unitarizacije”; čak i napredak u ekonomskom i saobraćajnom povezivanju sa susjedima biće obilježen pečatom sumnje za “oživljavanje duhova Karadjordjeva”; ideja o novinarstvu čiji je posao da proizvodi vijesti bez etničkog predznaka biće osudjena kao “poništavanje naše posebnosti” i sve će godinama ostajati tako kako jeste nasuprot i najbližem i malo daljem susjedstvu u kojem su i Bugarska i Rumunija već punopravne članice Evropske Unije dok se bosanskohercegovačka zvanična kandidatura odgadja sa svakim danom odbijanja da se čak i započne ozbiljna zadaća preuredjenja zemlje po kriterijima “eurokompatibilnosti”. Najnoviji povod za ova razmišljanja dolazi u obliku predvidivih domaćih reakcija na medjunarodna podsjećanja kako je – trinaest godina nakon završetka rata – došlo vrijeme da se obavi i popis stanovništva.

Posljednji popis obavljen je još 1991. godine i tada je Bosna i Hercegovina imala 4,354.911 stanovnika (od toga – 43.7 posto Muslimana, 31.3 posto Srba, 17.3 posto Hrvata i 7.7 posto Jugoslovena i ostalih). Po svjetskim standardima, preporučuje se da se popis obavlja svake desete godine. U Bosni i Hercegovini je iz očitih razloga propušten popis 2001. ali se evo ne zna hoće li ga biti i 2011. Medjunarodni eksperti upozoravaju da, ako će popisa biti, odluku o tome valja donijeti najkasnije do kraja ove godine.

I evo najnovije prilike interpretatorima etničke horske politike da, svrstavajući se “za” i “protiv” popisa, za makar još deset godina odgode suočvavanje s realnostima 21. stoljeća. Jedni odbacuju popis kao pokušaj “legitimizacije genocida”. Drugi pak u njemu vide priliku da dodju i do neoborivih statističkih dokaza kako je podjela već obavljena i kako sada samo još treba saslušati “demokratski izraženu volju ogromne većine stanovništva” za osamostaljenje bar jednog entiteta i njegovo pripojenje zna-se-već-kome.

Galama oko tih duboko suprotstavljenih mogućih razumijevanja značenja budućeg popisa, kao što obično biva s raspravama esktremnog etničkog naboja, potpuno će potisnuti u stranu jedino bitnu, razvojnu, dimenziju tog čina. Popis je od davnina imao, prije svega, tu ekonomsku funkciju: služio je vladarima da imaju jasnu predstavu o stanovništvu, u početku iz najsebičnijih pobuda – ubiranja poreza, regrutacije za ratove, registracije i obrade zemljišta. U drevnom Babilonu popis je još prije 5.000 godina provodjen svake pete-šeste godine da se utvrdi broj ljudi i broj stoke i da se izmjere količine proizvedenog putra, meda, mlijeka, vune i povrća a jedan od najranijih dokumentovanih popisa provela je Perzijska imperija nekih 500 godina prije nove ere s ciljem raspodjele zemljišta i planiranja poreske politike.

Danas u svijetu popisi predstavljaju osnov ne samo mjerenja promjena od decenije do decenije nego i planiranja u najširem spektru: proizvodnje hrane, razvoja školske mreže, urbanizma, infrastrukture.

Protivljenje popisu s pozivanjem na “strah od legalizacije genocida” igra na kartu najljudskijih osjećanja kako bi počinjena zlodjela, osim što nisu odgovarajuće istražena i kažnjena, mogla još biti i nagradjena priznavanjem suvereniteta i državnosti “etnički očišćernim teritorijama”. Ali, ako se na popis gleda kao na potrebu u planiranju ekonomskog i društvenog razvoja – u kojem je krajnje važno znati gdje su neiskorišteni ljudski i materijalni potencijali, gdje su najneophodnije nove škole i bolnice, gdje se pojačava koncentracija stanovništva kojem treba omogućiti stanovanje i prevoz, obrazovanje i zdravstvenu njegu, onda se i na strah da bi popis mogao značiti “legalizaciju genocida” može gledati i iz sasvim drugog ugla: popis bi, naime, mogao značiti i “dokumentovanje genocida”.

Svaka odgovorna politička ili naučna interpretacija rezultata popisa iz 2011. godine nema od čega drugog polaziti nego od popisa iz 1991. u izvodjenju zaključaka o stanju “nekad” i “sad”. Sadašnja nacionalna struktura stanovništva u opštinama Republike Srpske biće u uznemirujućem kontrarstu s nacionalnom strukturom stanovništva u tim opštinama 1991. Tada je u Banjaluci živjelo 55 posto Srba, u Prijedoru 42, Bijeljini 59, Zvorniku 38, Foči 45 posto … Ta predratna statistika činila je da se etnička mapa Bosne i Hercegovine poredi s leopardovom kožom: toliko je stanovništvo bilo “izmiješano” da nije bilo većeg naselja ili značajnije teritorije koja bi se mogla smatrati isključivo muslimanskom, srpskom ili hrvatskom. Izuzeci poput Drvara (97) i Bosanskog Grahova (95 posto Srba) u Zapadnoj Bosni ili Lištice, Posušja, Čitluka i Gruda u Zapadnoj Hercegovini (99 posto Hrvata) bili su upadljivo rijetki. Dramatična promjena etničke slike od tada do danas ne može nikako biti poricanje ili leglizacija – nego samo potvrda – da je u značajnim dijelovima Bosne i Hercegovine u značajnoj mjeri ostvarena genocidna namjera “nestajanja jednog naroda”.

Slika bi, medjutim, mogla u novom i ružnijem svjetlu pokazati i učinke onih koji već drugu deceniju politički preživljavaju na vlasti predstavljajući se kao “predstavnici žrtava genocida” i “čuvari Bosne i Hercegovine” a ipak su – u naseljima i teritorijama pod njihovom kontrolom – nastale promjene statistički ništa manje upadljive nego što su one u današnjoj Republici Srpskoj. Ako je, naime, u Sarajevo danas dvostruko više Bošnjaka nego što je tada bilo Muslimana; ako je učešće Srba i Hrvata u stanovništvu Zenice, Travnika ili Bugojna gotovo zanemarljivo u poredjenju sa stanjem iz 1991. neće li i to pokazati kako su i zakleti razbijači i zakleti čuvari Bosne i Hercegovine nasuprot nepomirljivoj retorici postigli rezultat kakav je i bio jedino moguć u njihovoj opsesiji mapama podijeljene zemlje i prije nego što je u ratu ispaljen ijedan metak. Otkako su od Karadjordjeva preko Lisabona i Ženeve do Dejtona mape postale centralna tačka pregovaranja i projektovanja bosanske budućnosti siroti leopard bio je osudjen na smrt. Spoznaja o razmjerama ljudske patnje na kojoj su gradjene nove realnosti nipošto neće učiniti te realnosti prihvatljivijim ili zakonitijim. Iz te perspektive, popis stanovništva je tek tehničko razvojno pitanje. Ostalo je stvar haškog tribunala i istorije.