„Moje ime je Marina Ausić. Ovo je moj sin Filip. Mi se družimo već devet i po mjeseci. Jako mi je drago zbog toga. Nimalo se ne kajem što sam dobila otkaz u firmi u kojoj sam radila preko dvije godine iz razloga što su me ucijenili da se na posao moram vratiti nakon maksimum 60 dana.“
Marina Ausić jedna je od hiljade žena u BiH koja nije mogla koristiti pravo na porodiljsko odsustvo. Iako je budućim majkama zakonom zagarantovano pravo odsustva od godinu dana, u praksi je sve drugačije. Veliki broj žena počinje da radi samo dva mjeseca nakon porođaja iz straha da ne izgube posao, ali i zbog naknada nedovoljnih za egzistenciju. Također, mnogo je gora situacija je za žene zaposlene u privatnim nego u državnim firmama. Zakon ih jednako tretira, kaže Rada Lukić iz Službe za socijalni rad i zdravstvo sarajevske Opštine Novi Grad:
„Nema razlike između privatnih i državnih firmi i zakon jednako tretira majku porodilju zaposlenu u državnoj firmi i zaposlenu porodilju u privatnom sektoru. U našem slučaju u Kantonu Sarajevo novčana naknada za majku porodilju je 360 maraka. To je, u principu, 60 posto prosječne neto plate na području Sarajevskog kantona u zadnjih šest mjeseci prethodne godine.“
Poseban problem u Federaciji predstavlja i to što su naknade regulisane i kantonalnim propisima, tako da nije svejedno da li ste majka u Sarajevskom ili Hercegovačko- neretvanskom kantonu. Branka Raguz, federalni ombudsman:
„U pojedinim kantonima čak imamo primjera da se do 50 posto u pojedinim poduzećima, odnosno javnim ustanovama, školama umanjuje osobni dohodak, tako da jedan broj žena majki odmah 40 dana ili koji mjesec nakon poroda ide na posao, što mislim da ima strašno negativne posljedice po razvoj djeteta upravo u tom razdoblju. Drugo, imam opet primjere gdje su jače firme koje isplaćuju sto posto naknadu, tako da je vrlo, vrlo neujednačen kriterij.“
Božana Kordić, iz Helsinškog komiteta BiH:
„Različiti su i razlozi zašto ne dođe da se iskoristi tih godinu dana. Imate masu slučajeva gdje porodilje već nakon tri mjeseca navršenoga života djeteta krenu da rade. Zašto to rade? Upravo iz razloga te minimalne naknade koju dobijaju. Drugi razlog je bojazan da ostanu bez posla jer nije rijetka situacija da poslodavac jednostavno da otkaz.“
Nerijetke su situacije da poslodavci zahtijevaju od žena da prije nego što dobiju posao u nekoj od privatnih firmi moraju potpisati ugovor da najmanje dvije godine neće ostati u drugom stanju.
I dok se stalno govori o padu nataliteta, ništa se ne čini kako bi porodice bile stimulisane da imaju više djece. Zastupnica u državnom parlamentu Mirjana Malić navodi da je od izuzetne važnosti da država stimuliše rast nataliteta:
„Mislim da je to posebno važno za BiH kao zemlju koja je desetkovala svoju mladost jednim strašnim ratom koji je iza nas. I mi zaista moramo povesti računa o tome da reproduktivna sposobnost i buduće majke budu stimulisani, a ne onemogućeni na svaki način jer danas mi ne možemo kreirati zapadno društvo, visokrazvijeno, na način da žena koja hoće da radi sjedi kod kuće. Danas naša žena mora raditi ako hoće da obezbijedi svoju egzistenciju i egzistenciju svoje porodice.“
Stara izreka „bavi se djetetom prvu godinu, da se ne bi bavio cijeli život“ vrijedi i sa aspekta psihologije. Dječiji psiholog Dženana Husremović kaže da je prva godina života najbitnija za razvoj djeteta, i to ne samo zbog fizičke potrebe da majka bude uz njega već i za emocionalni razvoj:
„Ukoliko dijete u prvih godinu dana uspije da ostvari tzv. sigurno vezivanje sa majkom, tada su to osobe koje kasnije u životu nemaju problema s ostvarivanjem zrelih socijalnih i afektivnih veza sa drugim osobama. Ukoliko ne izostane to sigurno vezivanje sa majkom, znači ’mama me voli zbog toga što postojim, ni zboge čega drugog, samo zbog toga što sam ja tu’, i to doživljava od svoje majke, osjeća se da je prihvaćeno, možemo očekivati da će takva osoba izrasti sutra u jednu i socijalno i emocionalno zrelu osobu.“
U slučaju povreda radnog prava zakonom je predviđeno pokretanje prekršajnog postupka i kažnjavanje poslodavaca, odnosno pokretanje radnog spora na sudu. I pored toga rijetke su žene slične Marini sa početka ove priče koje su spremne govoriti i boriti se za svoja prava i prava svog djeteta:
„Ja sam ih tužila. Advokat Hakija Kurtović je predložio i stoji iza toga da ćemo ih odbiti na sudu, da se takve stvari ne smiju prešutjeti nikako. Smatram da treba reći nešto po ovom pitanju, smatram da sam u pravu što ih tužim iz razloga što osnivači firme i sami direktori su strani državljani, državljani Turske koji su dobili radnu dozvolu u BiH. Mislim da im nije na mjestu da kao strani državljani koji rade ovdje ucjenjuju bh. državljane, pogotovo ne sa porodiljskim dopustom.“