Književnik Miljenko Jergović kaže da mu priča s nastupom Hrvata na tom najvećem sajmu knjiga postaje već „zabavna“ koliko je bizarna:
„Naime, od pet odabranih ljudi četvorica pisaca ne idu jer ne žele ići, a peti čovjek koji uopće nije pisac, a to je stanoviti Gojko Borić, njemački umirovljenik i po svom nekom političkom opredjeljenju, hajmo precizno reći, NDH nostalgičar ili neki novokomponirani ustaša, koji u životu nije napisao ni retka proze i uopće nije pisac će predstavljati Hrvatsku u Frankfurtu. S nestrpljenjem očekujem sljedeću godinu, da vidimo ko će sljedeće godine Hrvatsku predstavljati, hoćemo li, možda, doći do onog stadija kada možemo jednog dalmatinskog tovara poslati u Frankfurt, ili neku drugu našu zvjerku koja bi hrvatsku književnost predstavljala jednako kompetentno kako ju predstavljaju i ovi koji u Frankfurt idu.“
Predsjednik Vijeća Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske Valter Lisica ističe da su pet književnika - Sanju Lovrenčić, Mirka Kovača, Luku Paljetka, Matu Marasa i Gojka Borića odabrali na temelju prijedloga Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. U odabiru Gojka Borića s njegovom autobiografskom knjigom „Hrvat izvan domovine“ Lisica ne vidi ništa sporno:
„Ma, čujte, to su zločesti komentari nekog ko ne želi ili neće vidjeti što se radi i o čemu se radi. Naravno da moramo imati kontakt sa našim ljudima vani. I Gojko Borić, mogu samo to dodati, je bio u konkurenciji i prošle godine za Frankfurt, ali knjiga nije bila zgotovljena, tako da nije onda izabran. Međutim, ove godine nema razloga da i tu knjigu ne predstavimo.“
Oni suprotnog mišljenja podsjećaju da je riječ o autoru kojeg se uglavnom pamti po anti-nagradi „Greatest shits“, koju je donedavno dodjeljivao, nažalost, ugasli tjednik Feral Tribune. Novinar i književnik Jurica Pavičić:
„Ja bih rekao da to što je od petoro ljudi četvero odustalo dosta govori da su ljudi shvatili da to baš nije neka velika misa. Nažalost, dogodilo se ono što je najgluplje - da je, zapravo, ostao jedan jedini čovjek koji zaista nema tamo šta tražiti, jedan čovjek koji je ne naročito dobar novinar sa krajnje ekstremnog desnog političkog spektra i koji, iskreno rečeno, baš ne vidim šta bi kao autor tamo imao tražiti jer nema nijednu relevantnu i ni po čemu bitnu knjigu koja bi imala tamo predstavljati Hrvatsku.“
Pavičić podsjeća da je riječ o sajmovima, a to znači, prije svega, kupovanju i prodavanju knjiga, čime se mala hrvatska književnost i nakladnici ne mogu baš pohvaliti, kao ni ostali u regiji:
„Sajam u Frankfurtu je običaj koji rade sve države, pa ga radimo i mi, ali koji se realno najčešće svodi na to da, zapravo, mi jedni drugima pričamo na engleskom i da iz nekakve regionalne pristojnosti nekoliko susjednih štandova na kojima su zemlje koje se inače kulturno prate, znači mi, Slovenci, BiH i Srbija dođemo jedni drugima kad je neko važnije predstavljanje i ne dođe niko drugi. Ali to je sajam, dakle tu ako se vi ne vratite niste ništa prodali, niste uspjeli.“
Nakon Frankfurta sve zanimljiviji hrvatskim autorima i nakladnicima je Beogradski sajam knjiga, za koji ove godine, prema riječima Vlatera Lisice, vlada velik interes i nastupit će oko 30 nakladnika:
„Ove godine smo čak morali tražiti dopunski prostor koliki je bio interes naših nakladnika za prisustvo na tom sajmu i uspjeli smo to sa upravom sajma dogovoriti, tako da smo ove godine praktično na dosad najvećem prostoru na Beogradskom sajmu.“
Književnik Mate Maras podsjeća da je u pitanju, ipak, jezik koji se na ovim prostorima razumije:
„I primijetio sam da više jedni drugima ne zamjeraju one razlike, dakle razlike nisu više iritantne.“
Književnica Sibila Petlevski:
„Nešto se pomiče tu, na tom tržištu knjiga, koje bi bilo prirodno formirati zbog toga što mi se čini da jednostavno će sutra sigurno postojati za to potreba.“