Ovdje volim živjeti...

Jasmin i Šaha Halimić

U tri povratničke priče ove nedjelje bilježimo: *Težak put obnove i povratka u okolici Rogatice. *U Opličićima, kod Čapljine, porodica Turajlić se uspješno bavi poljoprivredom. *Pusta je Posavina bez Hrvata – zbog toga što se ne vraćaju, najviše krive politiku. *Regionalni odbor za pomoć izbjeglicama u Vojvodini predlaže finansijsku nadoknadu za izgubljene stanove u Hrvatskoj.

Povratničke priče, nalik su jedna na drugu: bez struje, vode, osnovnih pretpostavki za život dostojan čovjeka, hiljade povratnika jedva preživljava. No, Jasmin Halimić iz sela Otricevo, kraj Rogatice, razlikuje se od drugih po snažnoj želji da, pored svih nedaća, ostane na svom ognjištu. Jedina želja mu je da ima plastenik, kako bi mogao prehraniti sebe i majku Šahu. Reporter je Marija Arnautović:

Jasmin Halimić i njegova majka Šaha, vratili su se u selo Otricevo, kraj Rogatice, odmah nakon završetka rata. Od porodične kuće i velikog imanja, zatekli su samo zgarište i ruševine. Skoro 10 godina im je trebalo da obnove imovinu i usele u kuću. Od 25 porodica, koje su prije rata živjele u Otricevu, vratilo se samo šest. Jasminova želja da se vrati i da nastavi život tamo gdje je rođen, bila je veća i od neimaštine, ali i od nerazumijevanja nadležnih da se povratnicima, kako bi nastavili život, mora pomoći:

„Donacija nije bila dovoljna. Mogao sam da sazidam samo jedan sprat. Ostalo sam dovlačio sam, iz starih zidina i ruševina. Nisam mogao oluke staviti. Ne radim nigdje, tako da nemam para da to uradim. Mogao bih držati stoku, da sam pokušam nešto raditi, ali nemam para da je kupim, nemam nikakve zarade. Živimo od majčine penzije. Ovdje je život vrlo težak.“

Prije rata, Otricevo je imalo struju. Danas Jasmin i Šaha žive uz svijeću i šporet na drva. To im je – kažu – i najveći problem:

„Ložim vatru da bih kuhala. Otkuhavam odjeću, perem… Vode ima. Ali da nam uvedu struju, to bi nam mnogo olakšalo život.“

Dok nisu napravili kuću, živjeli su u srušenoj zidini, u dvorištu, u koju su – kaže Jasmin – često noću znale ući i zmije:

„Kad smo se vratili, ovdje nije bilo ništa. Živjeli smo u srušenoj zidini šest-sedam godina. Sad imamo kuću i lijepo nam je. Ovdje volim živjeti, ovdje sam se rodio, otac mi je ovdje živio i živjet ću i ja.“

Iako se bave poljoprivredom i tako pokušavaju preživjeti, to nije dovoljno. Jasmin će reći da mu je jedina želja da napravi plastenik, kako bi sam mogao zaraditi koru hljeba. Obraćao se na nekoliko adresa, no niko nije imao razumijevanja za ovog mladog čovjeka, koji svoju budućnost i sreću jedino vidi u životu u svom rodnom Otricevu.

„Plastenik bi mi bio velika stvar. Uzgajao bih povrće i prodavao. Makar nešto bih uspio zaraditi. Nemam nikakva primanja.“

Ovdje ima života za svakog ko hoće da radi


Poljoprivreda, a prije svega voćarstvo, izbor je porodice Turajlić, nakon povratka u Opličiće, kod Čapljine. Tina Jelin:

Cijeli svoj život Halil Turajlić proveo je u Opličićima, selu desetak kilometara udaljenom od Čapljine. Iako je, kako kaže, mogao birati, gdje i kako da živi, odabrao je selo i sve probleme i radosti koje uz to idu. Za razliku od brata Hakije, koji se bavio politikom, Halil se odlučio baviti poljoprivredom, kojoj se vratio i nakon rata:

„Kad sam se vratio, zatekao sam potpuno spaljeno selo. Imanja, dugogodišnji nasadi, vinogradi i voćnjaci, sve je bilo spaljeno i pod korovom. Mislim da su najveće štete na ovom prostoru nanijete upravo tim dugogodišnjim nasadima. Jer, kuću je lako obnoviti, ukoliko se imaju sredstva, u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, nasadi se obnavljaju po pet-šest godina, i za to su potrebna pozamašna sredstva. Bilo je teško, ali je želja za povratkom u svoje selo i na svoje imanje bila jača. Postavili smo sebi cilj da obnovimo imanje i postignemo prijeratnu proizvodnju – preko 200 tona voća i povrća. Što nam je ove godine pošlo za rukom.“

Halil danas s ponosom govori o deset hektara zasađenog zemljišta, voćnjaka i vinograda. Zahvaljujući prije svega svom entuzijazmu i podršci porodice, na desetu godišnjicu povratka sa neskrivenim žarom podsjeća kako je 1986. godine bio proglašen najboljim poljoprivrednim proizvođačem u Bosni i Hercegovini. Ovogodišnja proizvodnja premašit će predratnu:

„Svojim prijateljima uvijek govorim da nema šanse obnoviti prijeratnu proizvodnju na ovom prostoru bez povoljnih kredita. Zahvaljujući federalnoj vladi i Investicionoj banci FBiH, dobili smo dosta povoljne kredite, sa minimalnim kamatama. Radilo se o namjenskim kreditima, za nabavku mehanizacije. Bez te mehanizacije, ne bi uspjeli obnoviti imanja. Imali smo sreću da smo naišli na firmu ,Voće-promet Šije‘, koja se bvi uvozom voća i povrća. Napravili smo ugovor o saradnji. Tako da je moja briga proizvodnja, a o plasmanu proizvoda se brine firma ,Voće-promet‘. Našli smo zajednički jezik i do sada uspijevamo.“

Dileme ni danas nema za ostale članove porodice Turajlić, koji sa Halilom obrađuju zemljište. Neki od njih, profesori biologije i hemije, kažu nam kako je to bio prirodan nastavak njihova života. Halil je, kažu, glava porodice:

„Nalazimo se na jednoj parceli, površine od jednog hektara, gdje su zasadi stolne sorte grožđa. Tu imamo negdje oko 4.000 loza i očekujemo prinos od negdje 20 tona. Danas treba da uberemo negdje oko pet tona i da to vozimo za Sarajevo.“

Nisu se svi vratili u selo Opličići. Komšija Srba ima najmanje. Njihova zemlja i dalje je neobrađena, dok se njeni vlasnici sve češće odlučuju na prodaju. To nije dobro, kaže nam Halil, dok podvlači – od poljoprivrede se može preživjeti, ali i dobro živjeti:

„Ja bih poručio mojim komšijama i prijateljima da se vrate. Ovdje ima života za svakog ko hoće da radi. Mislim da je poljoprivreda naša šansa u Bosni i Hercegovini. Mislim da Bosni i Hercegovini nedostaje hrane, da mi ne možemo proizvesti dovoljno za potrebe Bosne i Hercegovine. Treba povesti računa o tome da se mnogo ne uvozi u BiH dok naša proizvodnja traje. Treba uvoziti tek onda kad mi završimo s našom proizvodnjom.“

Naredne godine selo Opličići, zahvaljujući Halilu, dobiće novi sistem vodosnadbjevanja, što bi prinose moglo povećati za najmanje 50 posto.

U porodici Turajlić, već se razmišlja o novim projektima:

„Ima ko će nastaviti ovu tradiciju – moj sin i njegova porodica. Ja se nadam da će oni slijediti put njihovog oca.“

Ostavljamo kuću Halila Turajlića i selo Opličići, nadomak Čapljine, u nadi kako priča, poput Halilove, ima još u Bosni i Hercegovini, priča koje nisu zavisile od nadležnih ministarstva ili političara, nego su nastale zahvaljujući entuzijazmu jednog čovjeka i njegovoj želji da vrati život u svoj dom i učini ga dostojnim čovjeka.

Treba se vratiti, ali nitko se ne vraća


Bosanska Posavina je još uvijek pusta, a brojne kuće čekaju ruku neimara. To potvrđuju, tokom povremenih okupljanja, i stanovnici mjesta Kulina. Maja Nikolić:

Kada dođete u Bosansku Posavinu i zanimate se za povratak u ovom dijelu BiH, brzo shvatite da se o povratku govori baš isto kao i one 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Treba se vratiti, ali nitko se ne vraća.

Ivan Marinić, u svoju Kulinu kod Dervente dođe samo ponekad i s tugom se prisjeća nekadašnjeg života u ovom selu:

„Bilo je lijepo. I mladi su ostajali. Pravile su se kuće, sve je bilo lijepo. Sedam-osam godina uopšte nije bilo govora o povratku. Mladi su se u međuvremenu snašli i niko od njih se nije vratio. Obnovilo se dosta kuća, ali se malo ko vratio.“

Lijepo je navratiti u Kulinu, ali – samo navratiti:

„Svi vole svoju zemlju, Bosnu i Hercegovinu. Svi vole da navrate.“

Ivan Marinić ima u Kulini obnovljenu kuću, ali živi u Slavonskom Brodu, u domu za stare i nemoćne. Za sebe kaže da je zdrav i da se odlično osjeća, pa smo ga pitali hoće li se vratiti:

„Star sam, nemam penzije. Bio sam poljodjelac. Svatko voli svoje, ali takva je sudbina.“

Na jutarnjoj misi u Kulini, bilo je samo dvoje ljudi. Pitali smo ih kako se živi u Slavonskom Brodu, nekoliko kilometara dalje od Kuline:

„Živi se kao i svugdje – ako radiš, imaš nešto, ako ne radiš, nemaš ništa. Isto ti je, bio ti u Frankfurtu, Slavonskom Brodu ili u Kulini.“

„Tko će se vratiti? Stariji ne mogu, a mlađi neće.“

Pričaju o onome što ih boli. Surova politika ih je sve protjerala:

„U Bosni i Hercegovini su postojala tri naroda. Bog je stvorio čovjeka, a ne ovoga i onoga. Politika je napravila svoje. Prosijala je sva tri naroda kroz sito i rešeto. Dok god ne bude dječje pelene na štriku i školskih torbica na dječjim leđima, ovdje nema budućnosti.“

Iako je obnovljeno dosta kuća, u Kulinu se vratilo tek 13 ljudi. Priča Ivica Pavić:

„Mislim da se nitko više neće vratiti, jer nema uslova za život. Od čega će ljudi živjeti? Dolaze kad su neke svetkovine. Da nije toga, ne bi uopće dolazili. Obnovio sam kuću i dolazim tu vikendom. Škola je napravljena tek prije mjesec-dva dana. Nema ništa, nema nikakve pomoći. Tek sad je Hrvatska počela malo davati za obnovu. Prije je nešto malo dala Švedska, evo sada Hrvatska i to je sve.“

Povratak tako stagnira. Kažu da je lijepo to što su kuće obnovljene, ali su frižideri prazni. Posla nema i moraju ići. Tko zna, možda ponovo poljoprivreda zaživi, možda bude dječjih pelena na štriku i školskih torbi na leđima. Mnogi ovdje u Kulini o tome i sanjaju.

Prijedlog za rješenje problema „izgubljenih“ stanarskih prava


Regionalni odbor za pomoć izbjeglicama Vojvodine, uputio je prijedlog o tome na koji način riješiti problem „izgubljenih“ stanarskih prava u Hrvatskoj. O tome razgovaramo s predsjednikom odbora Radenkom Popićem:

RSE: Zbog čega ste se odlučili na ovaj korak, zapravo na ovu vrstu prijedloga?

„Nije bilo nikakvog konkretnog prijedloga od strane međunarodne zajednice, niti od strane vlade u Beogradu. Još uvijek je na snazi poziv ili zaključak hrvatske vlade o stambenom zbrinjavanju izbjeglica kojima je oduzeto stanarsko pravo. Međutim, podaci o zbrinjavanju ljudi koji su se prijavili na poziv hrvatske vlade su deprimirajući. Tako da smo mi ponudili nešto drugo. Šta je učinjeno u Hrvatskoj po pitanju stambenog zbrinjavanja tih ljudi? Po podacima koje nam je proslijedila Misija OEBS-a, do 30. septembra 2005. godine, primljeno je 4.400 zahtjeva. Iz Srbije je stiglo 2.046. Do septembra 2006. godine, na razgovor je pozvano 2.200 lica. Odazvalo se 700 lica. Samo 189 slučajeva je dobilo saglasnost. Za potrebe svih ljudi koji su aplicirali, otkupljeno je 50 stanova, u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu i Rijeci. Ne raspolažemo podacima koliko je ugovora o najmu stanova uopšte potpisano. Od 4.400 zahvtijeva, stigli smo do 50 otkupljenih stanova, a niko ne zna koliko je ljudi stvarno ušlo u posjed stanova koje nudi hrvatska vlada po tim nepovoljnim uslovima. Upravo zato što se ništa ne radi, osim što se čeka da ti ljudi biološki nestanu, ponudili smo prijedlog u vidu finansijske nadoknade. Tražili smo da se obavežu i Hrvatska i Srbija, kao zemlje koje su najodgovornije za taj proces, i međunarodna zajednica, i da se to riješi finansijskom nadoknadom. Imamo podatke od UNHCR-a da čak 46.000 izbjeglica živi u iznajmljenim stanovima. Znači, ti ljudi cijelo vrijeme plaćaju kiriju. Vlastiti stan ima samo 19 posto od ukupnog broja. Kod prijatelja i rodbine je smješteno nekih 28 posto. Ti ljudi nemaju nikakvog načina da riješe svoj problem. Tražili smo da se Hrvatska obaveže da će finansijski namiriti te ljude, jer je su ti stanovi prodati. Tražili smo isplatu nekakve umanjene cijene, jer su ti stanovi u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu, Čačku… gdje su ti ljudi smješteni, gdje je cijena stanova niža nego u Zagrebu. Dakle, da se tu napravi neki balans. Da se finansijska sredstva isplate preko fonda koji bi obezbijedile Hrvatska i međunarodna zajednica, a da Srbija učestvuje s davanjem zemljišta ili oslobađanjem od poreza na stanove. Da to bude neka šema o kojoj se može razgovarati, da bi se prvi put ti ljudi na neki način obeštetili.“

RSE: Imali ste u vidu i način rješavanja stambenog pitanja odnosno cijeli postupak i proces vraćanja stanova i kuća u BiH.

„Većina nas u BiH smo taj problem riješili. Većina nas je prodala svoju imovinu, uzela novac i riješila svoje stambeno pitanje na drugom mjestu. Tu je Bosna i Hercegovina žestoko oštećena. Mi imamo pravo da govorimo o tome jer su naši zahtjevi ispoštovani. Nama je vraćeno ono što je naše, što smo zaradili, kroz svoj radni vijek i angažovanje u radnim organizacijama. A ljudi iz Hrvatske nisu dobili ništa. Postavlja se pitanje – zašto je BiH toliko pritisnuta, a Hrvatskoj se sve to ćutke oprašta, ne radi se ništa. Mi smo uputili zahtjev OEBS-u, u njihov ured u Zagrebu, onda UNHCR-u, Vladi Srbije, nevladinim organizacijama. Nismo ga upućivali hrvatskoj vladi, jer s njima nemamo nikakav kontakt. Odgovor je stigao samo iz Misije OEBS-a – da su naš zahtjev preveli i predali ga u rukovodstvo, odnosno šefu misije. Iz UNHCR-a nismo dobili nikakav odgovor, niti iz Vlade Srbije, niti od nevladinih organizacija. Hrvatska je, kao potpisnica i Sporazuma o sukcesiji i Sarajevske deklaracije i Dejtonskog sporazuma, obavezna da taj problem otvori na adekvatan način da se on regionalno potpuno zatvori. Ako se to ispoštuje, problem bi bio riješen.“

Namjera Sarajevske deklaracije da se problem regionalno riješi je bila dobra, ali očigledno Hrvatska baš ne želi da se stvari izvedu na čistac.

„Ja nikada ne krivim Hrvatsku toliko koliko krivim vlasti u Beogradu. Njihova odgovornost je podjednaka. Ako Hrvatska neće, nije dovoljno da u Vladi Srbije zaključe da neće i nikom ništa. Oni su dužni da to signaliziraju međunarodnoj zajednici, prije svega Evropskoj uniji, koja onda može izvršiti adekvatan pritisak na hrvatsku vladu da to ispoštuje. Cijelo vrijeme se govori da svi sarađuju, a samo Hrvatska ne sarađuje. Bosna i Hercegovina je i dalje najdalje od EU, a Hrvatska najbliže, iako je prekršila sva moguća prava ljudi. Pa se postavlja pitanje – ko to njima toleriše takvo ponašanje i zašto je BiH uvijek žrtveni jarac u tom trouglu Hrvatska-Srbija-Bosna i Hercegovina? Zašto je BiH, koja je sve to ispoštovala, kažnjena? Sve tri zemlje su trebale da ponesu isti teret. Sramota je da se nakon 15 godina to pitanje još uvijek nije riješilo. Hrvatska mora da odradi svoj dio posla, a Srbija mora da primijeni neku metodu koja će biti produktivna. A ne da se cijelo vrijeme presijecaju neke vrpce, da se govori o normalizaciji odnosa, da se obilaze nekakvi spomenici, da se proširuje kulturna i sportska saradnja, a ljudi žive u kolektivnim izbjegličkim centrima. To je zaista nedopustivo.“