U nastavku suđenja u Hagu, bosanskim Srbima Milanu i Sredoju Lukiću, optuženim za teror nad muslimanima u Višegradu, svjedočile su Bošnjakinje koje su uspjele pobjeći od masovne egzekucije kojom prilikom je živo zapaljeno 70-ak članova njihove šire obitelji u lipnju 1992.
Pripremio: Goran Jungvirth
Zaštićena svjedokinja označena kao VG-101 opisala je horor koji su proživjeli protjerani muslimani iz Koritnika kada su ih srpske snage otjerale i dovele u Višegrad. Nakon što su stigli do novog hotela, psihofizičko maltretiranje odmah je počelo, opisala je svjedokinja:
„Tu su nas srpski policajci poredali da stanemo u kolonu po dvoje. Provocirali su nas, derali se na nas. Sa nama je iz sela pošao jedan pas. Ubili su ga na naše oči i natjerali jednog čovjeka da ga baci sa mosta.“
Umjesto da ih se autobusom odveze u selo Kakanj, kako im je bilo rečeno pri protjerivanju, osuđeni ratni zločinac Mitar Vasiljević odveo ih je u jednu kuću u Pionirskoj ulici i rekao im da će se nakon noćenja, ujutro odvesti iz Višegrada prvim autobusom. No samo pola sata nakon što je Vasiljević otišao, u kuću je upao, nogom razvalivši vrata, Milan Lukić sa svojom bandom. Od zatočenih su zatražili sve dragocjenosti. Makar su im sve predali, jedan od Lukićevih pomagača izdvojio je žene i naredio im da skinu sve sa sebe pod izlikom da traži skriven novac i nakit.
Svjedokinja: On uopšte nije tražio pare. To je samo bio čin poniženja. Da nas ponizi što više. Da se samo skinemo, jer uopšte nije pregledao odjeću da li ima nešto, nego je gledao nas. Sjedio je na stolici, smijao se i govorio nam da moramo sve skinuti sa sebe. To je bilo jako veliko poniženje.
Nakon što su skinute sve žene, Lukićev pomagač mu je rekao da je našao jednu za njega. Iz kuće su prvo izveli petnaestogodišnjakinju i silovali je. Dijalog tužiteljice i svjedokinje VG-101:
Tužiteljica: Kada su vratili tu prvu djevojku, da li ste imali priliku da s njom porazgovarate? Da li ste je vidjeli?
Svjedokinja: Da, sjedila sam pored nje. Plakala je i rekla mi je da su je silovali. Rekla mi je: „Ned'o Bog da se i vama to dogodi“. Rekli su joj: „Zašto nisi nečim namazala lice, pa ti se ne bi silovanje dogodilo. I nećeš samo ti tako proći. Sve djevojke i žene će proći tako kao ti.“
Tužiteljica: Da li vam je rekla koji od tih muškaraca joj je to rekao?
Svjedokinja: To joj je rekao Milan Lukić.
Lukiću i pomagačima nije bilo dosta iživljavanja te su silovali i drugu djevojku. Vrativši ju u kuću nakon mučenja, zatočenicima su naredili da se ne miču dok se oni ne vrate s pečene janjetine. Nakon nekoliko sati, oko ponoći, Milan Lukić, Vasiljević i ostali pomagači vratili su se i naredili zatočenicima da pređu u drugu kuću i da ne nose ni stvari ni odjeću jer im neće ništa trebati. Koristeći nepažnju zločinca koji ih je sprovodio, svjedokinja VG-101 i njezina sestra skočile su pod šupu gdje su ostale skrivene:
Svjedokinja: Kad smo ušle u šupu, čule smo pucnjavu koja dolazi iz te kuće, od potoka. Govorila sam sestri: „Ti ljudi ubijaju našu majku, Mujka i dvoje djece od brata. Oni nisu ništa krivi“. To je bilo tako bolno, tu bol ne bih nikom poželjela. To je tako strašno i jezivo zvučalo.
Kako bi preduhitrila taktiku Lukićeve obrane koja tvrdi da se dogodila zamjena identiteta prvooptuženog i da svjedoci nisu mogli vidjeti dobro počinioce zločina zbog udaljenosti i lošeg svjetla u Pionirskoj ulici, tužiteljica Lori Sartorio zamolila je svjedokinju da identificira svog bivšeg školskog kolegu optuženog za ubojstvo njezine obitelji:
Tužiteljica: Dakle, gospođo, slobodno si dajte vremena i pogledajte koga god treba.
Svjedokinja: Ne treba mi vremena. Prepoznajem Milana Lukića koji sjedi ovdje. Milan Lukić je ovaj koji sjedi pored ovog čovjeka.
* * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici