BiH je još uvijek naprosto zatrovana minama i nesreće u minskim poljima su česte. Od završetka rata stradalo je preko 1.600 ljudi, od kojih je oko 500 izgubilo život. U ovoj godini dogodilo se tridesetak nesreća u kojim je šesnaest ljudi smrtno stradalo. Tuzlanski kanton je na vrhu liste po prostoru prekrivenom minama. No, poznat je i po tome što ima hrabre deminere.
Admir Hamidović član je deminerskog tima već deset godina. Te 1998. godine Admir je živio s bolesnom majkom, posao je bio neohodan i htjela-ne htjela, ona je Admira morala razumjeti. Od nečega se mora preživjeti. Admir Smajlović kaže:
„Porodica je prihvatila činjenicu da se mora ustati za normalnim zaposlenjem i novcem, pa pod bilo koju cijenu. Jedan od tih poslova u tom momentu je bio ovaj. Ja sam se i prije bavio tim poslovima, tako da mi je došlo u odgovarajućem momentu dato mjesto. Ja se nisam mislio tako dugo zadržati, mislio sam da će to biti samo ne ispadne nešto bolje.“
I Sead Čajlaković deminer je već deset godina. Nekoliko godina čak obitelji nije ni smio reći gdje radi:
„Znali su da radim u početku za neku stranu organizaciju, ali nisu znali čime se bavim niti sam smio da im kažem. Prošao je priličan broj godina dok su saznali. A šta ćeš, nisu odjednom saznali, nego onako, malo-pomalo. Prihvatili su ovo zanimanje, kao svako drugo, malo opasnije od drugih, ali nema se puno izbora, ha ha.“
Ivica Jurišić prvi ulazi u minirani teren i, iako predvodi deminersku ekipu, za njega nema opasnosti:
„Ujutru nema straha, mašina je sigurna, 'ajmo reć' do 95 posto, možda čak i više. Mašina ne ide gdje ima tenkovskih mina po zapisnicima, ide samo gdje su pješadijske mine. Ja u kabini ne čujem kad pukne ta pješadijska, vidim samo da zapraši i nešto je puklo, ako ima mina.“
Raditi u miniranom terenu nije lako, ali da bi i sami sebi olakšali, demineri paze jedan na drugog pa strah vrlo često izbijaju šalama o čemu nam svjedoče Vjekoslav Banović i Sead Čajlaković.
Vjekoslav Banović: „Mi smo mal'tene ko braća. Više smo zajedno u ovom poslu i na poslu nego što smo s obitelji. Braća smo, ma braća. Razgovaramo o svemu. Povjeravamo se jedni drugima kao članovima obitelji“.
Sead Čajlaković: „Skočio padobranac iz aviona i ne može da mu se otvori padobran. U neko doba susreće iz suprotnog pravca lika koji ide u zrak. Pita ga: „Halo, kako se ovo otvara, znaš li?“ „Ne znam“ viče lik „ja sam deminer!“
Iako, barem naizgled, djeluje da dolazi neko bolje vrijeme, nije rijetkost da se mladi dosta prijavljuju, međutim kako priča deminer Ivica Jurišić, „mladi ko mladi“:
„Mi smo opet stariji, pa više gledamo i više pazimo, a omladina, oni to počinju rutinski raditi. A ovdje nema rutine. Ovdje svaki dan učiš. I svaki dan ti je nauka. Ovdje nema da rekneš: „e sad ja ovo znadem, e sad ću ja ovo skinut'. Dosta je od nas izginulo ljudi radi te rutine. Oni misle – ajd, ova mina, nije to ništa,mogu ja ovo, i...“
Od 1996. godine do danas je od mina u BiH stradalo 1.636 stanovnika. To znači da u prosjeku svaki treći dan netko u BiH strada od mine.Tuzlanski kanton još uvijek zauzima neslavno vodeće mjesto po pokrivenosti minama u Federaciji BiH. Čak tri posto površine TK još uvijek je zagađeno minama.
Benedin Pejić, stručni savjetnik Deminera Tuzlanskog kantona:
„Narednih tridesetak godina demineri neće moći dići glavu, imaće, znači, jako puno posla na ovom polju. Od naredne godine znatno će se povećati učešće domaćih organa vlasti na obezbjeđivanju finansijskih sredstava i proces deminiranja će se znatno ubrzati, a s druge strane će redukcijom kontaminiranih površina, posebno treće kategorije, doći do znatnog smanjenja te rizične površine i mislim da taj period neće biti onoliko dug koliko mnogi prognoziraju.“
Ako ih pitate kakav je odnos države prema njima, opet se neće žaliti, jer život ovih ljudi je svaki dan na kocki i taj svakodnevni rizik nitko ne može platiti. Deminer Admir Smajlović:
„To je vrlo teško platiti, ali s obzirom da smo mi sada na nekakvom federalnom budžetu koji i nije puno moćan, vidite i sami kako je, mi moramo biti optimalno zadovoljni, mada to nije stanje kojim bi se trebali zadovoljiti. Posao treba biti malo više plaćen. Mi smo plaćeni po nekakvim platnim razredima. Nismo čak ni 100 posto izloženi opasnostima prema procjeni plate. To sve vam govori koliko smo mi kao demineri i deminerske jedinice izloženi opasnosti, a kako smo plaćeni. Naša opasnost na zadatku označava se sa nekih 70 posto. To je neshvatljivo. A trebao bi taj odnos biti 100 posto, kako smo i izloženi tom riziku."
Težak posao i ne baš lagodan život pred njima je još sigurnih trideset godina.