Analizu Victora Yasmana priredila Mirjana Rakela.
Ruski ciljevi u odnosu prema Zapadu, a posebno Evropskoj uniji, jesu legitimizacija akcija Moskve, zadržavanje "statusa quo", odnosno priznanje "nezavisnosti" Južne Osetije i Abkhazije kao ruskih protektorata, i – po mogućnosti - osiguranje podjele među zapadnim saveznicima oko ovih pitanja. Rusija, naime jasno pokazuje da joj nije stalo do zajedničkog jezika sa Zapadom, ni do integracija i da ne želi dijeliti zapadne vrijednosti.
Za Zapad, posebno EU, najpreče je stabilizirati stanje, organizirati novu međunarodnu mirovnu misiju u Gruziji, i rasporediti te snage na terenu. Bruxelles traži da Moskva prizna teritorijalnu cjelovitost Gruzije i ne želi dopustiti Kremlju da unilateralno mijenja granice u Evropi i nelegalno koristi svoju vojsku pod izgovorom "humanitarne intervencije".
Psihološki gledano, obje strane se vide u sasvim različitim pozicijama.
Rusija se "topi" u euforiji svojih objektivnih, ali i nerealnih vojnih i geopolitičkih uspjeha. Sve to zapravo stvara izraženo protu rusko raspoloženje na Zapadu, posebno među političkom elitom. Republikanski predsjednički kandidat John McCain poznat po svojim snažnim antiruskim pozicijama, najnovijim razvojem događaja dobio je dodatni vjetar u leđa u izbornoj utrci za Bijelu kuću. Washington i Warshawa su potpisali sporazum o obrambenom raketnom štitu. Odnosi država Zajednice neovisnih država s Ukrajinom bitno su pogoršani, a nove tenzije se stvaraju oko crnomorske flote, a ruska burza propala je za oko 15 posto. Ambiciozni Putinov i Medvedevljev ekonomski program je pod upitnikom.
Zapad razmatra i neke ozbiljnije mjere prema Moskvi, uključujući i one o izuzeću Rusije iz određenog broja međunarodnih foruma.
Što se ruskih postignuća tiče, glavnina ih je vezana uz trijumf ultranacionalističke ideologije nacionalnog revanšizma. Naime, u krizi u Južnoj Osetiji, Moskva je imala daleko bržu reakciju i pokazala jaču političku volju od Zapada koji je u diplomatsku ofenzivu krenuo u jednoj vrsti šoka. Izazovi koje je pred Zapad bacila Moskva bili su za mnoge neočekivani, pa su tvrdili da je gruzijski predsjednik Mikhael Saakasvili upao u rusku zamku. Činjenica je da je Rusija bila spremna za sukob. Istina, iznenađenje je bilo što je Kremlj bio daleko spremniji za sukob nego je to itko očekivao, a posebno sam Saakashvili. Naime, nema dvojbe da Saakasvilijev napad na Tshinvali nije bilo iznenađenje za Ruse, čiji su obavještajci točno znali lokacije i brojnost gruzijskih snaga.
Zapad je svoju konfuziju objašnjavao činjenicom da ne raspolaže sredstvima kojima bi utjecao na Rusiju. Zato i ideja o "kažnjavanju" Rusije kojom se barata u posljednje vrijeme, zapravo ne može izravno pomoći Gruziji. A Zapad upravo želi pomoći Tbilisiju, "dobiti mir", odnosno podržati Gruziju i spasiti Ukrajinu od moguće slične sudbine. A sve se to mora postići u predstojećim razgovorima s Rusijom, čije snage će ostati u Abkhaziji i Južnoj Osetiji, znači 70-tak kilometara od Tbilisija. Dakle, to su okolnosti u kojima status dvije separatističke regije, kao i teritorijalna cjelovitost Gruzije moraju biti riješene.
Rusija slijedi jasnu logiku u svojim akcijama. Moskva je priznala "nezavisnost" dvije republike, zaključiti će s njima politički, vojni i ekonomski sporazum. Medvedev će, kao što je obećao, dati međunarodne garancije separatistima, i naravno lobirati u UN za njihovo priznanje. Legalno gledajući, međunarodne organizacije mogu ignorirati zahtjeve nepriznatih republika, ali ne mogu zanemariti zahtjeve iz Moskve.
Igru Rusije je lako prozrijeti. Malo je vjerojatno da će Moskva igrati na ideju samoodređenja, jer bi to moglo izazvati reakcije koje Kremlju ne odgovaraju unutar Zajednice neovisnih država. Umjesto toga, igrat će na kartu optuživanja Gruzije za "genocid" i način na koji je Gruzija napustila Sovjetski Savez 1991. Kasnije bi Moskva mogla tvrditi da narodi Abkhazije i Južne Osetije zapravo nikada nisu željeli postupiti onako kako su bili natjerani.
Nije za očekivati da bi Zapad mogao priznati dvije republike, uostalom kao što Rusija i većina iz Zajednice neovisnih država nisu priznale Kosovo. Uz to, glavni ruski partneri iz Azije, poput Irana, Kine i Indije, odbijati će priznati gruzijske separatističke regije zbog vlastitih potencijalnih etničkih sukoba. No, Rusija će biti zadovoljna ako dvije "republike" dobiju status sličan onome koji ima Sjeverni Cipar, koga jedino priznaje Ankara.
Jačanje ruske pozicije unutar ZND voditi će porastu tenzija sa svim državama u kojima živi veći broj Rusa ili ruskih državljana, primjerice s Ukrajinom, Kazahstanom i Bjelorusijom. A što se tiče gruzijske teritorijalne cjelovitosti, ono je postalo žrtvom jasnog protivljenja Moskve da Gruzija nikada ne smije postati članicom NATO saveza. Prije rata, Moskva je to nastojala ostvariti zamrznutim konfliktima, no, cilj je i danas isti.
Prisutnost ruskih snaga i kreiranje zona razdvajanja na gruzijskom teritoriju stvara stanje konflikta i komplicira nastojanje Tbilisija da se pridruži NATO-u.
S druge strane, sve članice zapadne vojne Alijanse su izrazile solidarnost i spremnost da pomognu Gruziji. Naravno, davanje članstva zemlji koja je u vojnom sukobu sa Rusijom neće biti jednostavno. Moguće je da Sjedinjene države zaključe bilateralni sporazum sa Gruzijom sličan onome sa Poljskom.
Moskva se, bez sumnje, nada da će Gruzijci s vremenom postati sve nezadovoljniji zbog gubitka Abkhazije i Južne Osetije i da će se to odraziti na poziciju Saakashvilija koji bi mogao ostati bez predsjedničke fotelje, jer Moskva se nada čovjeku koji bi joj naklonjeniji. Kremlj bi mogao izazvati sličan scenario stimulirajući slično raspoloženje u Mingreliji i Adjariji, koje graniče s Abkhazijom. To bi moglo voditi daljnjoj dezintegraciji Gruzije, ili bi zemlja mogla ostati bez pristupa Crnom moru.
Zapad bi, kako bi preduprijedio ovakvu shemu, ipak morao djelovati brže, i učinkovitim metodama uključiti Gruziju i Ukrajinu u euroatlantske integracije.