Noć kad su turisti postali izbjeglice

Prag, 21. kolovoza 1968.

Kada su prije 40 godina Česima i Slovacima pod prozorima osvanuli sovjetski tenkovi, oni koji su se zatekli u inozemstvu neko vrijeme nisu mogli kući preko zatvorenih granica. Građani tadašnje Čehoslovačke, koji su kraj kolovoza provodili na Jadranu, preživjeli su vrijeme do povratka kućama, ili do odlaska na Zapad - uz pomoć svojih domaćina. Bila je to solidarnost vrijedna spomena.
"Bilo je to veoma teško vrijeme. Iako sam bila još djevojčica, sjećam se tog vremena kao ogromne nesreće koja se dogodila u našim životima. Sve se odjednom promijenilo. Prije okupacije izgledalo je da dolaze bolja vremena za Češku, a onda se odjednom sve promijenilo. Preko radija sam čula da su Rusi upali u našu zemlju. Svi smo se bojali. Sjećam se kao dijete da je to bilo strašno i ne mogu na to da zaboravim", priča nam danas 53. godišnja liječnica iz Brna, Eva Pospišilova.


Malo stariji od nje je Danilo Radelić iz Gradca, u Makarskom primorju. I njemu se 21. kolovoz 1968. godine usjekao u sjećanje:

"Teška su to vremena bila. Sjećam se ljudi - ni na nebu, ni na zemlji. Nemaju para, a kod mene više nema mjesta za spavati. Moraju ići, a nemaju gdje. Iako sam tada imao 15 godina, ne mogu na to zaboraviti. Ljudi plaču, a ne znaju gdje će. Nemaju izbora. Sada, nakon 40 godina, lako je to prepričavati, ali je tada bilo strašno gledati ljude kako plaču."


Danilov otac Ivan, nakon sovjetske invazije, primio je obitelj, danas pokojnog, Rudolfa Zakela. Prijateljstvo iskovano u teškim danima, nastavlja se generacijama:

"Četiri generacije ovamo dolaze - dida, sin unuk i praunuk – Rudolf, Ivan, Tomaš i Avan."

Česi i Slovaci su nastavili kod svojih domaćina besplatno prinudno ljetovanje. Polda Radelić je svoje Čehe, po koncu ljeta, povela sa sobom iz Gradca u Zagreb, gdje je inače živjela:


"I sada im vidim lica. Ne znam da li bi ih danas poznala jer su i oni ostarili, ali ih vidim. Bili smo prijatelji, kao da smo familija. Otvorili smo im vrata i rekli - Ostanite sa nama dok se ne snađete. Morali smo za Zagreb, pa smo i njih poveli. Opet smo gore bili skupa."

Čehe i Slovake nisu primali samo oni koji su se bavili turizmom. I oni koji nisu, poput učiteljice Drage Barbir iz Ploča, otvarali su svoje domove, svjedoči nam njena kći
Karmen:

"Sjećam se scene – park pored kolodvora u Pločama je bio krcat ljudi. Moja majka, njeni prijatelji, kolege, susjedi i ostali su pričali između sebe da se nešto strašno desilo, ali mi kao djeca nismo znali o čemu je riječ. I naš stan i svi stanovi u zgradama u našem susjedstvu su bili krcati češke djece i obitelji."


Bilo je to vrijeme šoka i solidarnosti, kaže Mario Vajcek iz Brista:

"Bio je to šok. Zbilja smo ih primili. Ostali su dok se situacija nije smirila. Bilo je opasno vratiti se jer nisu znali šta ih čeka."


I nakon četrdeset godina, Polda Radelić još pamti da se otac obitelji, koju je ugostila u Gradcu i Zagrebu, zvao Karel i da je radio u turističkoj agenciji ČEDOK. I još uvijek brine za njih:

"Dugo je mahao dok su odlazili. Nikada se nije javio i stalno mislim da su možda tada nastradali. Ona je htjela da se vrati u Češku jer je tamo imala roditelje i nije mogla da ih ostavi, a on nije htio nazad za Češku."


Kraj kolovoza 1968. se pamti i kao vrijeme kad su "putnici" u tenkovima preko noći turiste pretvorili u izbjeglice.