Financial Times
…Za Europljane koji ovih dana uživaju provodeći godišnje odmore ljenčareći na suncu, slike iz Gruzije ovih dana bile su užasavajuće, ali ipak i dovoljno daleko da bi ih navele na veći strah. Međutim, Kavkaz je u predvorju Europe, a igra u koju su se tamo upustili ruski premijer Vladimir Putin i gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili, dovodi u pitanje kredibilitet Europske unije (EU) i njezine “Politike prema susjedima”.
Nakon posljednjeg proširenja EU sa dvanaest novih članica, Europska komisija je formulirala tu politiku kao pokušaj da se stabiliziraju okolne regije i stvori “prsten prijatelja”. Taj prsten je brzo rastao i vrlo brzo obuhvatio zemlje od Maroka do Azerbaidžana, pa i tri kavkaske države, koje su se posljednje uspjele othrvati post-sovjetskoj dominaciji Rusije.
Politika prema susjedima imala je za cilj ojačati domicilne “demokracije u povoju” i navesti preostale nedemokratske države u okolini da prihvate sveobuhvatne reforme. Namjera je bila, ponoviti model primjenjen na različite faze proširenja Unije koje su uspjele osigurati trajnu uspostavu demokracije, prosperitet i stabilnost u dijelovima svijeta svježe odvojenim od ranijeg komunističkog totalitarizma. Proces je trebao biti dodatno ojačan nagovještajem mogućnosti ulaska u EU.
“Politika prema susjedima” nije posebno razradila pristup rješavanju takozvanih zamrznutih sukoba u tim zemljama, od Pridnjestrovlja u Moldaviji, do Abhazije i Južne Osetije u Gruziji. Europski posrednici pokušavali su posredovati između zainteresiranih strana i uključivali ih u zajedničke projekte suradnje.
No, rat Rusije i Gruzije pokazuje koliko je djetinjast takav pristup kada su dvije strane odlučne ući u sukob. Nakon događaja od proteklih par dana nekoliko je stvari jasno. Rusija je možda izgubila ono malo preostale vjerodostojnosti koju je još imala na Zapadu, ali je zato dugoročno zaustavila napredak Gruzije prema NATO-u. Također, onemogućila je realizaciju velikog projekta za dopremu nafte i plina iz regije oko Kaspijskog mora kojim je EU željela smanjiti ovisnost od uvoza energenata iz Rusije.
Uz to, neuspjeh da obrani Gruziju i ranija odgoda odluke da tu zemlju primi u NATO, na ponižavajući način pokazuju nemoć Zapada. To je i dodatan dokaz da europske demokracije nisu u stanju ne samo obraniti svoje manje partnere, nego i vlastite interese…
… Krvavi sukob u Južnoj Osetiji, ako je i donio neko dobro, onda ono leži u dvjema sada potpuno jasnim činjenicama. Prvo, Gruzija nikada neće povratiti potpunu kontrolu nad Južnom Osetijom i Abhazijom. Drugo, Zapad više ne smije davati obećanja koja niti može, niti želi ispuniti u okolnostima kada “zagusti”...
The Wall Street Journal Europe
… Da li je samo slučajnost da je Vladimir Putin pokrenuo tenkovsku invaziju Gruzije u sedmici u kojoj je umro Vladimir Solženjicin? Bezbroj puta je rečeno kako je sa Solženjicinovim pričama počeo i kolaps sovjetskog komunizma.
Dok je gledao svoje tenkove kako prijete Tbilisiju, Putin mora da je pomislio kako je post-Solženjicinov svijet ugodno mjesto. On i ljudi iz njegovog okruženja sada su milijarderi i svijet vide očima saudijskog princa.
Neopterećena imperativom provedbe sovjetske ideologije, Rusija čvrsto drži za vrat naftne žedne vratove Nijemaca, Francuza, Talijana i mnogih drugih Europljana. London, kao i luskuzna skijaška i primorska odmarališta Zapadne Europe postali su omiljena ruska igrališta. Europljani će do kraja života posezati za ventilima kroz koje im u stanove ulazi ruski plin. Kome još treba Karl Marx?
Nova Rusija sada u Gruziji određuje pravila novog svijeta koja se temelje na staroj ruskoj brutalnosti. Njeni politički instrumentariji uključuju osvete, ubojstva, redovne ucjene isporukama energenata, a od ove sedmice i oživljenu praksu masovnih tenkovskih invazija poput onih iz razdoblja od 1956 do 1968…
… Slučaj Gruzije je veliki test. Ta će zemlja ili postati model svijeta koji normalno funkcionira, ili svijeta čiji se članovi svoje probleme na kraju rješavaju nožem.
Ako svjetski lideri, ministri vanjskih poslova, direktori velikih korporacija i intelektualci i dalje ne vide kakve posljedice po njihov svijet može imat slučaj Gruzije, onda je vrijeme da se prebacimo na drugi kolosijek i počnemo živjeti i ponašati se prema pravilima koje određuje Vladimir Putin. Mnogi neprijatelji Zapada to su već učinili…
New York Times
Ruski predsjednik Dmitri Medvedev obećao je europskim posrednicima u srijedu da će obustaviti napade na Gruziju i povući snage iz te zemlje. Nekoliko sati kasnije, ruski tenkovi prodrli su u strateški važan grad Gori, samo 60 kilometara od Tbilisija, glavnog grada.
Nije jasno da li to znači da Medvedev nema kontrolu nad vojskom ili da je lagao kako bi kupio još vremena da bi dovršio zbacivanje demokratski izabrane gruzijske vlade. Koja god od ove dvije mogućnosti da je istinita, obje su podjednako zastrašujuće.
Zapad i Sjedinjene Države moraju pokazati Rusiji da dodatna agresija neće biti dopuštena, te da će u protivnom Rusija platiti cijenu koja će se odraziti na njezin diplomatski i ekonomski položaj…
Invazija Gruzije se nikada nije smjela dogoditi. Sad kada jest, mora odmah prestati.