Također su se pominjale i druge države - naprimjer Bjelorusija. U svim pričama o mogućem mjestu gdje se Karadžić krije u opticaju su bile samo šume i pećine, pa je vijest o tome da je živio u Beogradu sve iznenadila.
Pripadnici međunarodnih vojnih snaga i bh. policijske strukture vršile su godinama pretrese porodične kuće haškog optuženika Radovana Karadžića, njegove porodice i rodbine, te svih osoba za koje su sumnjalo da su u njegovoj zaštiti.
Samo u posljednjih pet godina izvršeno je oko 30-tak pretresa, uglavnom na Palama, stanova njegove kćerke Sonje, sina Saše, supruge Ljiljane, njegovih bivših tjelohranitelja i saradnika, te rođaka u Crnoj Gori. 1. aprila 2004. godine u potrazi za Radovanom Karadžićem, NATO snage upale su u parohijski dom na Palama i teško ranili lokalnog sveštenika i njegovog sina, koji su samo čudom preživjeli.
Posljednja akcija izvršena je sedam dana prije Karadžićevog hapšenja u Beogradu, također na Palama, u kući supruge Ljiljane Zelen - Karadžić.
Nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Mehmed Žilić vjeruje kako je policija RS-a i Srbije, vjerovatno, povremeno imala podatke koje je vješto krila i blokirala, a pripadnici međunarodnih vojnih snaga bili fokusirani na nešto drugo:
„NATO se, ja vjerujem oslanjao isključivo na presijecanje tzv. telefonskih razgovora i dio saradničke mreže koju je pokušao da instalira. Međutim, u ovom miljeu, u Srbiji, gdje je isključivo bila nadležnost policije srbijanske i obavještajne službe, gdje objektivno NATO nije imao pristupa, Karadžić je mogao slobodno da se kreće ako nije bila politička odluka da se on uhapsi. Ja se sjećam 1997. godine, kada sam ja bio ministar unutrašnjih poslova u Federaciji, zna se da Karadžić dolazio na područje Pala, ali nije bila volja, niti su dozvoljavale jedinice SFOR-a da policija Federacije bilo šta radi gore na prostoru tzv. zona, ako se sjećate, podijeljenih. Ja sam bio ubijeđen da SFOR nikad ne bi želio poturiti objektivno svoje snage kad je Karadžić imao sigurno jače obezbjeđenje nego što ga je sada imao, nego je to pokušavao da da domaćim snagama da jednostavno to pokušaju ili silom ili nekim drugim načinom da riješe.“
Zoran Đerić bio je ministar unutrašnjih poslova RS-a 2003. do polovine 2004. godine. Ističe da je policija RS-a u tom periodu dobivala rijetko ili nikakve obavještajne podatke o kretanju haških optuženika:
„U vrijeme svoga mandata samo sam dva puta od obavještajnih službi kao ministar policije dobio određene podatke koji se nisu ticali samo gospodina Karadžića, nego obavještajni podaci koji su se ticali nekih drugih operativnih saznanja. I, naravno, svaki put kada bi policija RS-a dobila neka takva saznanja, akcija je bila provedena na profesionalan način. U više navrata smo pokušali da napravimo što moguće bolju saradnju sa pripadnicima MUP-a Republike Srbije, tada Srbije i Crne Gore, ali moram da kažem da sem lijepih riječi i lijepih obećanja, kad bismo se vratili u RS, ostali smo uskraćeni za mnoge činjenice.“
Đerić kaže da ni strane obavještajne službe nisu imale povjerenja u policiju RS-a, te je vjerovatno to razlog zašto im nisu dostavljale podatke koje su sakupljale na terenu o kretanju Karadžića i Mladića:
„Pokušali smo da tu sistuaciju relaksiramo, da pokažemo da smo odlučni, da je vlast tadašnja RS-a odlučna da sarađuje, da provodi zakon. Mogu da kažem da smo zaista bili spremni u to vrijeme da pružimo punu saradnju sa ovim službama. Mi smo, naravno, u svojim operativnim saznanjima dolazili do mnogih podataka i ja ću da vam kažem da policija RS-a, direktor policije i druge operativne službe u MUP-u RS-a su imali utvrđen veliki broj lokacija za koje smo mi, svojim saznanjima, došli da se osumnjičeni za Hag nalaze na tim određenim adresama i, naravno, to smo proslijeđivali određenim službama stranim, bitnim ambasadama u BiH i svima onima za koje smo smatrali da mogu pružiti pomoć da RS podigne nivo saradnje sa Hagom.“
Savršeno osmišljen tajni profil
Radovan Karadžić, alijas dr Davor David Dabić, imao je savršeno osmišljen koncept skrivanja na kojem su radili profesionalci i ljudi od struke, ističe vojno-bezbjednosni analitičar Fran Višnar:
„Osamadest, osamdeset pet posto ljudi ga ne bi, koliko god se trudili, prepoznali s onakvom prirodnom maskom, onakvom kosom, gustom bradom, naočalama - i izmijenjenim akcentom. On se trudio da govori srpsku ekavicu. On je to vrlo dobro uvježbao. Donekle je promijenio glas. To znači da je netko s njim radio također iz tog obavještajnog svijeta, on je očito vođen - i to je kada dobijete novi identitet, nove isprave, novi životni stil, dakle vanjski izgled, a da obavljate u biti poslove za koje ste osposobljeni. Moram reći, unatoč što mi Karadžić nije nimalo simpatičan, to je doista genijalno smišljeno. Treba priznati - i to svi obavještajci i bivši i aktivni priznaju.“
Višnar vjeruje kako je dio obavještajnih krugova i najvišeg državnog vrha Srbije, na čelu sa Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem, morao znati o Karadžićevom kretanju i boravku na teritoriji te države. To je postalo i sasvim jasno kada je došlo do smjene na čelu srbijanske Bezbjednosno-informativne agencije i kada je Koštuničinog zamijenio Tadićev čovjek:
„Koga za obavještajne tajne poslove obučava osobno šef kabineta Borisa Tadića, znači iz predsjedništva Republike, to dokazuje samo da je znao sam državni vrh. On je morao znati jer o tom Dabiću se službeno znalo najmanje mjesec dana, ja vjerujem mnogo, mnogo duže, ali onda je napravljen od toga veliki spektakl. S jedne strane želi se pokazati koliko je ozbiljna srpska država, da EU s njom može sklapati sve poslove, a s druge strane, od samoga Karadžića - sve informacije o njemu izgledaju ne samo spektakularno nego i efektno, postigle su strahovitu medijsku pažnju svuda, to podsjeća na jedan špujanski triler, špijunski roman iz kojeg se može snimiti dobar i napet film.“
Uspješan 13-godišnji bijeg, dodaje Višnar, česte promjene mjesta boravka, možda i u nekoliko država regiona, Karadžiću je omogućila značajna suma novca koju je nesumljivo posjedovao. Vjeruje se da je dio novca od ratnog plijena koji je najvećim dijelom zadržao za sebe, a dio iz fonda koji je, i dalje se vjeruje, dobio od Amerikanaca nakon neformalnog sporazuma sa Richardom Holbrookeom.