(Autor: Zoran Glavonjić)
Srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova nije dostavilo spisak policajaca koji su bili angažovani u prihvatnim centrima u Srbiji tokom devedesetih iako već godinu dana na tome insistira nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo. Poverenik za informacije od javnog značaja 23. maja 2008. naložio je MUP-u Srbije da bez odlaganja obavesti Fond za humanitarno pravo o traženim podacima.
Fond za humanitarno pravo (FHP) traži od MUP-a Srbije da objavi da li poseduje dokument ili drugi pravni akt o osnivanju prihvatnih centara, kako ih nazivaju predstavnici vlasti, ili logorima, kako navode u FHP-u, za Bošnjake prebegle iz Žepe u Šljivovici i Mitrovom Polju, kao i spisak pripadnika MUP-a angažovanih na tim mestima.
U odgovoru, MUP je obavestio FHP da odbija zahtev za objavu spiska službenih lica odgovornih za upravljanje i nadzor, sa obrazloženjem da bi otkrivanje identiteta pripadnika policije ugrozilo njihovu bezbednost, dok na zahtev za dostavljanje pravnog akta o osnivanju logora nije odgovoreno.
Sandra Orlović, iz Fonda za humanitarno pravo, rekla je za naš program da je cilj inicijative te organizacije da se otkrije šta se dešavalo u Šljivovici, u opštini Čajetina, i u Mitrovom polju, u opštini Aleksandrovac:
„Državni organi Republike Srbije tvrde da su u tim, kako ih oni nazivaju, prihvatnim centrima Bošnjaci bili prihvaćeni, da su boravili u jako dobrim uslovima, da im je pružena sva potrebna medicinska i druga pomoć. Međutim, mi smo iz razgovora sa preko 70 Bošnjaka koji su bili tamo zatvoreni saznali da se tamo dešavala užasna tortura, da su oni bili izgladnjivani.“
Prema do sada objavljenim podacima, nakon pada Žepe 31. jula ’95. najmanje 1.000 Bošnjaka pokušalo je da pređe u Srbiju u bekstvu od Vojske Republike Srpske i u nameri da nakon toga odu u treću zemlju. Nakon prelaska Drine, hapsili su ih pripadnici Vojske Jugoslavije, od kojih su neki ispitivani u drugim mestima, a neki sprovedeni u Šljivovicu i Mitrovo Polje. U Šljivovici su bili smešteni u dve ruinirane radničke barake, a u Mitrovom Polju u napuštenom dečjem odmaralištu. Po navodima FHP-a, oba logora su bila ograđena, ukupno 800 zatvorenih Bošnjaka čuvali su policajci MUP-a Srbije, a kako kaže Sandra Orlović, logoraši su svakodnevno prebijani, često i metalnim šipkama, a trojica nisu preživela:
„Iako im je Međunarodni komitet Crvenog krsta dopremao hranu u te logore, policija je tu hranu odmah po dolasku predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta odnosila iz logora u nepoznatom pravcu. Neki ljudi su izgubili živote u tim logorima i smatramo da je istina o tome šta se tamo dešavalo veoma bitna kako za žrtve, tako i za društvo Srbije u celini.“
Naša dopisnica Novka Ilić nedavno je u izbegličkom kampu u čajetinskom selu Šljivovica razgovarala sa jednim radnikom beogradske firme „Planum“, u čijim objektima su bili smešteni Bošnjaci, i jednim meštaninom o tome da li je bilo nasilnog ponašanja prema izbeglima:
„Pa nisam čuo uopšte za tu priču. Po meni to ne pije vodu i rekao bih da je to prosto nemoguće. Bili su smješteni ovdje, obezbijeđeni, MUP je obezbjeđivao. Imali su hranu, imali su smještaj, čak je novo kupatilo napravljeno za njih, vojničkog tipa, da bi svi mogli da se okupaju. Dobijali su cigarete. Prema ovim ljudima, s kim god sam pričao u selu - svi su rekli da su živjeli bolje od njih.“
RSE: Jeste li vi razgovarali sa njima?
Meštanin: Ma jesam, kako nisam razgovarao. Ljudi bili od Višegrada. Neki ljudi iz šumarstva, iz Rogaitce i tako. Pričao sam s ljudima. Nisu oni meni išta dali do znanja da ih je neko dirao:“
Gvozden Gagić, nekadašnji predsednik Komisije za nestale osobe i bivši pripadnik MUP-a Srbije, kazao je za naš program da su bili formirani centri za prihvat izbeglih Bošnjaka iz BiH i tvrdi da tamo nije bilo sistematskog maltretiranja, ali ne isključuje pojedinačne slučajeve:
„Ja ne sumnjam da je bilo tih disciplinskih nepoštovanja pravila kućnog reda, ali nekog serijskog maltretiranja, ili onog nekog serijskog iživljavanja i zlostavljanja... Uostalom, to bi se pojavilo i u tužbi BiH za genocid jer je, između ostalog, i to bio prdemet. Međutim, svo vreme oba centra su bila pod nadzorom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.“
Izbegli Bošnjaci su u centrima boravili od jula ’95. do aprila ’96., nakon čega su oslobođeni uz posredovanje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. U Fondu za humanitarno pravo smatraju da kroz pravosudni proces treba utvrditi šta se tamo stvarno događalo.
Nakon početka rata u bivšoj Jugoslaviji, u Srbiji su otvoreni prvi sabirni centri koji su bili svojevrsni logori za nekoliko hiljada državljana Hrvatske. Broj ovih objekata nije do kraja utvrđen, a najveći su se, kako govore podaci nevladinih organizacija, nalazili u Begejcima, Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Nišu i Požarevcu.
Meštanin Begejaca, Đorđe Kitaresku, svojevremeno je za naš program pričao o logoru u tom selu koji je otvoren 1991. godine:
„Pa non-stop sam bio. Imao sam ono propusnicu, mogao sam da uđem i noću kad sam hteo. Gledao sam kad su išli na doručak, ovako su išli - glavama, sagnuti - sve sam video. Ovde im je bila kuhinja. Ovde je negde bio hidrofor gde je vukao vodu i ovde su imali česmu. E, ovde su išli kerovi, ovde. I u štali su bili, unutra. S reflektorima. Ovde je vojska čekala. Imali su fosne i onda su po trojica, sa automatima su bili. A ovde je bilo gnezdo sa puškomitraljescem.“
Daniel Rehak iz Hrvatske bio je zatočen devet meseci u centrima u Srbiji, a jedno vreme proveo je u Stajićevu:
„To vam je jedna poljoprivredna farma u kojoj se držala stoka. Oni su ogradili taj dio, hangar po hangar ograđeni su bodljikavom žicom. Mi smo bili u štali, unutra. Dobio si jednu krišku kruha ujutro, malo čaja ili jednu kriškicu salame, naveče si dobio jednu četvrtinu paštete. Ne možemo kazati da je samo jednog malteretiralo, bilo je maltretiranja stalno. Koje je to pravo, on mene svako veče digne pa me razbija? Neki su pojedinci svakodnevno bili maltretirani. A bilo je dosta maltertiranja i psihički i fizički - vođenja na streljanja i sto drugih stvari.“
Kada su se oglašavale o ovom pitanju, vlasti u Beogradu navodile su da se radi o sabirnim centrima u kojima se postupalo po međunarodnom ratnom pravu.
Milomir Šalić, beogradski advokat i bivši istražni sudija Vojnog suda u Beogradu, govorio je za naš program da se radi o zarobljenima tokom vukovarske operacije i da su tretirani kao zarobljenici jer su prilikom hapšenja nosili oružje:
„U periodu početka rata potpuno je regularan pristup bio prema tome da su ti sabirni centri osnovani od strane tadašnjeg Ministarstva odbrane, da su u tim centrima smeštena lica koja su zarobljena u oružanim sukobima, da su bili pod ingerencijom i mogućnosti pristupa svih međunarodnih humanitarnih organizacija - i da se nije krilo, niti je bilo potrebe, po meni, da se krije. Uglavnom, sva ta lica su bila popisana, bio im je omogućen medicinski nadzor, nije nikakvog zlostavljanja bilo, maltretiranja.“
Posle svega, Danijel Rehak, jedan od bivših zatvorenika, zaključuje:
„Nama je u prioritetno da se utvrdi istina da niko od nas ne laže, da govorimo istinu da smo mi bili tamo.“
Kada konačno bude razrešena priča o dešavanjima u logorima, sabirnim ili prihvatnim centrima, biće to kraj jedne od poslednjih tajni rata u bivšoj Jugoslaviji.
(Autor: Žana Kovačević)
Selim Nuhanović, kao dvadeset petogodišnji mladić, 1995. godine nakon pada Žepe prešao je Drinu i sa grupom Bošnjaka, sunarodnjaka iz Han Pijeska, predao se snagama vojske tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.
Priča da je kao nenaoružan civil prešao granicu BiH i Srbije posljednjeg julskog dana 1995. godine, te da je narednih devet mjeseci proveo u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje.
Ovako je Selim svjedočio i pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu, gdje je počeo jedan od četiri postupka po ličnim tužbama grupe bosanskohercegovačkih građana protiv države Srbije. Selim Nuhanović i još 20 njegovih sunarodnjaka žele dokazati da su tokom rata bili zatvoreni u logorima u Srbiji i mučeni i zlostavljani:
„Izloženi smo bili maltretiranju, fizičkom zlostavljanju. Ti fizički napadi su bili stvarno neizdržljivi - od same predaje. Tu jedan dan, dva nismo imali ni hrane ni vode. Vojska nas je toliko tukla da su ljudi padali u nesvijest, one koji su bili malo izdržljiviji nagonili su da se hladimo vodom, a da bi se neko napio - ponovo bi dobio batine. U nekom selu, a odatle smo prebačeni kamionima do Šljivovice. Tu smo bili jedan dan, ili noć - ne sjećam se tačno. Odatle smo prebačeni autobusima u Mitrovo Polje - to je tamo neđe kod Vrnjačke Banje. Znači, taj period, ta dva, tri dana su bili nakritičniji dani u mom životu. Toliko je bilo maltretiranja - dok nas nije preuzela policija. Međutim, nešto je malo, malo niži režim bio, ali kasnije. Znači, čim nas je preuzela policija i tada je bilo maltretiranja, tuče i svega neizdržljivog. I glad i žeđ je bila.“
Selim, koji je u logoru u Mitrovom Polju dobio nadimak Perica, priča kako je najteže podnosio žeđ:
„Mene je žeđ jako skupo koštala. Kad sam došao u Mitrovo Polje nisam mogao da izdržim, tražio sam vode. Od tada sam dobio srpsko ime Perica i to mi je bilo tih osam i po mjeseci. Morao sam se javljati kao Perica, a njih oslovljavati svaki put sa: ’Molim vas, gospodine, može li ovo, može li ono?’ Znači, prije svake molbe sam bio tučen, kao i većina tih kolega s kojima sam bio. Bili su čak i trojica komšija iz mog sela. Dobivao sam batine zbog nekog nadimka svog, nadimak mi je Bića, i tako da su to našli u nekim papirima, ne znam. Na kraju se to ispostavilo i izvinjavali su se, i ti inspektori i sve to - da je to greška. Međutim, znaju moja leđa.“
U Mitrovom Polju bilo je, prema tvrdnji svjedoka Selima Nuhanovića, zatvoreno oko 500 ljudi i još oko 300 u Šljivovici. On sam nakon sedam mjeseci prebačen je ponovo u Šljivovicu, a odatle vraćen u BiH - u Kalesiju pored Zvornika.
Nakon 13 godina Selim je svjedočio o ovim događanjima u Beogradu, a u oktobru ga očekuje novo svjedočenje i suočavanje s optuženima za zločin, koje očekuje bez straha:
„Ja nemam šta gore pretrpjeti, znači samo mogu samo bolje. Ja sam pretrpio najgore. Ja ne znam da li može biti gore. I nije me strah nimalo. U svaka doba idem. Mogu i sam bez udruženja svog. Ja sam dao tamo imena, znači inspektora Vlade i nadimak jednog - zvao se čovjek Šija. A jednog sam pohvalio - Slavenko, čovjek koji nas je branio, koji me nikad nije tukao, koji mi je davao i vode kad sam padao u nesvijest. Tog čovjeka bih rado volio vidjeti u svom domu.“
U Savezu logoraša BiH, čiji članovi su pokrenuli privatne tužbe protiv države Srbije, kažu da im je cilj dokazati postojanje logora, a ne sabirnih centara, kako to tvrde tamošnje vlasti. Predsjednik Saveza Murat Tahirović kaže kako se nakon ove mogu očekivati i masovnije tužbe jer je, kako tvrdi, kroz logore u Srbiji prošlo između 800 i 1.000 ljudi. Osim tužbi protiv Srbije, članovi Saveza logoraša BiH podnijeli su 17.000 tužbi protiv Republike Srpske i Federacije, te veliki broj protiv Republike Hrvatske i Crne Gore:
„Vode se procesi i u Crnoj Gori, podnesene su tužbe i u Republici Hrvatskoj, tako da u suštini Savez logoraša, pokrećući tužbe krajem 2006. i početkom 2007., maltene je pokrio cijeli region. Za sada u Hrvatskoj zaista nemamo niti jedan započet proces, ali očekujemo dado kraja godine i u Republici Hrvatskoj taj proces krene. U Hrvatskoj je, prema onim podacima koje mi imamo, daleko veći broj i dosta je komplikovanije s obzirom da se radi o jednom broju ljudi koji su bili na prostoru tzv. SAO Krajine - i s te strane mi utužujemo Republiku Hrvatsku, ali postoje lica koja su iz BiH odvođena u Republiku Hrvatsku, u Split i druga mjesta, gdje su bili zatočeni i maltretirani, tučeni, izvrgnuti raznim psihofizičkim stradanjima. Za sada negdje oko 1.000 lica će podnijeti tužbe, ali podenesno je negdje oko stotinjak ukupno.“
Ukoliko bi sud u Beogradu donio presudu u korist podnosilaca tužbe, Selim i ostali imali bi pravo na naknadu za nematerijalnu štetu koja im je nanesena, a traženo novčano obeštećenje je nešto više od 16.000 eura za svakog pojedinačno.
Kaznena prijava protiv Srbije za postojanje logora, mučenje i ubijanje logoraša
(Autor: Ankica Barbir-Mladinović)
Udruga pravnika Vukovar ’91. predala je 22. svibnja ove godine tužitelju za ratne zločine Srbije, Vladimiru Vukčeviću, kaznenu prijavu protiv Republike Srbije za postojanje logora, te ubijanje i mučenje logoraša u Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, Begejcima, Aleksincu i Nišu. Prema njihovoj procjeni, od jeseni ’91., nakon pada Vukovara, kroz te i ostale logore u Srbiji prošlo je oko 10.000 vukovarskih civila i branitelja, od čega ih je oko 300 ubijeno, a 495 još uvijek se vode kao nestali.
“Bilo je tu, ima i spisak, i žena i djece, i civila, i staraca. Mislim da je najmlađi bio 13 godina, najstariji je bio 90 godina.“
Vukovarski branitelj i predsjednik Udruge pravnika Vukovar ’91. Zoran Šangut proveo je u logorima u Srbiji 130 dana. Razmijenjen je u ožujku ’92., a mnogi su ostali i do kolovoza te godine:
„19. 11. 1991. zarobljen sam u Vukovaru i poslije toga su nas ukrcali u autobuse i krenula je kolona autobusa prema Srbiji. Prvo iskrcavanje i prve batine i torture i vezanja, kad smo mislili da ćemo biti strijeljani, bilo je na Bogojevu, na granici između Hrvatske i Srbije.“
Kako je zatvor u Sremskoj Mitrovici već bio napunjen Vukovarcima zarobljenima dan ranije na Mitnici, Šangutova skupina je cijelu noć provela u autobusima:
“Morao sam klečati u autobusu na podu i bile su mi ruke vezane na leđima i glava dolje, gdje su nas tukli. I pokraj mene bio je Zvonko Tvorek, vukovarski branitelj, koji je bio i ranjen i u roku pet minuta batinama su ga ubili. Bejzbol palicom su ga istukli i i roku od pet minuta je čovjek umro.“
Prema njegovim informacijama, ukupno je u srbijanskim logorima ubijeno oko tristotinjak Vukovaraca, a 495 i danas se vode kao nestali:
“Normalni zatvorski sustav je bio Sremska Mitrovica, Niš i Vojno-istražni zatvor Beograd, dok su Begejci i Stajićevo bili klasične štale za stoku, koje su oni ogradili bodljikavom žicom, psima, stražama. Dolaskom u Stajićevo, između autobusa i tih štala u koje su nas smjestili bio je špalir - to znači 20 pripadnika JNA s jedne strane i 20 s druge, udaljeni na jedno metar, metar i po, i mi smo morali koz to protrčati, a oni bi nas tukli što sa puškama, što sa palicama. Nažalost, onaj ko je pao, nije došao do štale, a oni koji su prošli, ti su se na neki način spasili. U Stajićevoj su ubijeni i Branko Koh, Ivan Karmela, Ivan Kunac i Božo Kelava.“
Vukovarski branitelj Žarko Pavletić proveo je u Stajićevu 32 dana:
„Tisuću tristo branitelja, što civila, uglavnom većina branitelja Vukovara su završili u toj štali, na golom betonu na minus 20 i nešto. Nakon x dana su nam nešto slame mokre stavili dolje. Na šest kvadrata je bilo 11 ljudi - možete zamisliti da ljudi nisu svoje fiziološke potrebe obavljali 20 dana i više. Dante je bio amater kad je pisao Pakao.“
Zoran Šangut:
„To je već bilo pred 20. 11. To su bile temperature već oko nule i ispod nule. Spavali smo na betonu. Nakon par dana dobili smo i prvi obrok. Hrana se sastojala od šnite kruha za doručak i šnite za večeru i mali komadić salame za doručak i za večeru. Kasnije, kad su umetnuli i ručak, i taj ručak od šnite kruha i neke juhe. Ja mogu reći da sam sa nekih 67, 68 kila ušao u logor, a sa 51 sam izišao.“
Prvih desetak dana, kaže Pavletić, nitko za njih nije znao:
„Do dvanaestog dana boravka. Tada nas je Crveni križ iz Ženeve otkrio. Tada smo postali ljudi brojevi. Moj broj je logoraški, nije on bio utisnut na ruku, ali je 004222.“
RSE: A da li biste iznijeli neko ime, nekog stražara ili?
Pavletić: Mi njih po imenu nismo znali. Znamo samo Đuru Živanovića, zapovjednika - popukovnik JNA, koji se i legartis i obratio.“
Nakon otprilike mjesec dana polovica zarobljenika iz Stajićeva prebačena je u Niš, a polovica u Sremsku Mitrovicu. Shangut tvrdi da su u zatvoru Nišu bili još okrutniji, a posebno pamti 15. siječnja ’91., dan kada je Hrvatska međunarodno priznata:
„Taj dan, odnosno tu noć 15. siječnja, su nas, cijele spavaonice, izvodili na hodnik, jednu spavaonicu pa drugu, i upadala je grupa od jedno 20 vojnika i tu su onda nas tukli sve. To je bilo krvi i po podu i po svemu.“
RSE: Koliko vas je bilo?
Šangut: Pa bilo je nekoliko stotina. Ja sad ne mogu reći koliko je, ja mogu reći da je u mojoj sobi bilo negdje 66, a još je na tom katu bilo jedno tri ili četiri sobe sa po 30 i nešto ljudi.
Među zarobljenim civilima i hrvatskim braniteljima bilo je i vukovarskih Srba:
„Srbi su isto prošli kao i mi. Znači, svi su prošli korz taj špalir, kroz te batine. A ove Srbe za koje su otkrili da su bili u Hrvatskoj vojsci, jer veliki broj Srba je bio u Hrvatskoj vojsci, njih su posebno tukli i njih su smatrali izdajicama svoga naroda i vikali da su oni nisu Srbi, da su oni izdajice. 2. 12. 1991. nas je popisao Međunarodni Crveni križ, tako da su sa ubojstvima, likvidacijama i odvođenjima ljudi prestali. Kad smo došli na spisak Međunarodnog Crvenog križa, to je bila na jedan način karta za život. Ja sam razmijenjen 27. 3. Zadnja razmjena je bila 15. 8. ’92. godine.“
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.