RSE: Odoše nam Šantićeve večeri gluho, maltene kao u vremenima kad su onako dirigovano bile preskakane.
Đulić: Čini mi se da su i danas skoro pa preskakane. Ovo je sve na silu, upornošću jedne male grupe ljudi da ipak nešto bude. Šantić to nije zaslužio.
RSE: Ove godine nije bilo ni nekad prestižne Šantićeve nagrade. A kako je u vezi s njom bilo prošle godine, možda je tako i bolje.
Đulić: Jeste, jer ako se to svede na komad papira, na diplomu o kojoj odlučuju nekompetentni ljudi, onda je bolje da nema ništa. Nekada je to dodjeljivao grad. Grad je stajao iza nagrade koja je išla u ruke pjesniku koji je u protekle tri godine napisao najbolju zbirku poezije na ovim našim jezicima.
RSE: Bili su to Davičo, Skender, Vesna Parun…
Đulić: Da, bila su to velika imena, koja će ostati trajno upamćena. Danas toga nema. Danas je to svedeno na lokalnu priredbu, gdje dođu neki pjesnici, nešto pročitaju, tek toliko da možemo reći da to nismo ugasili.
RSE: Da podsjetimo na prošlogodišnju, skandaloznu situaciju. Nekoliko veoma uglednih Mostaraca, aspiranata na nagrade ili njihovih poštivalaca, obrušilo se na laureata Veselina Gatala. On im nije ostao dužan, pa smo čuli ili pročitali bezbroj riječi i kvalifikacija koje ne služe na čast ni jednoj ni drugoj strani.
Đulić: Veselin Gatalo je jedna nova pojava u bosanskohercegovačkoj literaturi, sjajan mlad čovjek, sjajan mlad pisac, i mislim da njemu nije trebalo nikakvo odgovaranje i nikakvo polemisanje sa ljudima koji su reagovali prema njemu. Ako je trebalo upućivati reakcije, onda na adresu onih koji su dodjeljivali nagradu. Međutim, ovdje su glavni krivci gradonačelnik i Gradsko vijeće, koje nisu stali u punom kapacitetu iza Šantićevih večeri i iza Šantićeve nagrade, koju nikad nije dodjeljivao nikakav odbor, nego skupština-opštine Mostara kao ključnu književnu nagradu koju dodjeljuje grad Mostar.
RSE: Imam utisak da su ovi ljudi više govorili protiv Šantića i protiv Šantićeve nagrade, zapravo je nipodaštavali i marginalizirali je, ne hoteći zapravo uprijeti prstom u prave krivce.
Đulić: Naravno, nisu to isti ljudi, da me neko krivo ne shvati, ali to je ista politika koja je 1992. godine rušila Šantićev spomenik proglašavajući ga četnikom.
RSE: Bilo je dosta povika i u pravcu srpske zajednice da svojata Šantića. Čini mi se da je njima Šantić praktično utrapljen, zato što nema ko o njemu da brine.
Đulić: Upravo tako. A s druge strane i njihov očajnički pokušaj da učine bar malo, koliko mogu, svojim nejakim snagama da Šantić ne bude potpuno izbrisan iz grada. Na kraju krajeva, politika koja vlada u gradu je takva – bar u nekim segmentima – da je dio Šantićeve ulice preimenovala u ulicu Mile Budaka. Prema tome, ta politika ne može dodjeljivati Šantićevu nagradu, niti brinuti o Šantićevim večerima poezije.
RSE: Žalosna je činjenica da se je jedna velika, opšta jugoslovenska manifestacija naprosto sasula, strmoglavila u lokalne okvire.
Đulić: Tačno. Svima koji danas pokušavaju održavati tu tradiciju treba skinuti kapu, jer u nemogućim uslovima prave skoro pa nemoguću misiju, da bi se sačuvala tradicija i dočekalo neko normalno vrijeme u kojem će se Šantić vratiti u grad, na način na koji zaslužuje i kako je oduvijek bilo. Međutim, izgleda da ćemo dugo čekati, jer je u Mostaru stanje, posebno kad je kultura u pitanju – a što je odraz političke situacije – katastrofalno.
RFE: Nema u svijetu prostora koji je sličan ovome kad je u pitanju rasipanje svoje kulturne sirotinje. U nekoliko navrata smo imali priliku čuti – eto vam tamo i Andrića i Mešu i Skendera… Da nije sinova, da nije djece, tako bi bilo i s Makom. Zaboravili smo Ismeta Mujezinovića, Lazara Drljaču… Sve zaboravljamo.
ĐULIĆ: Ja volim reći da ova sadašnja vlast se zapravo boji kulture, jer – to zvuči parolaški, ali je činjenica – kultura prosvjećuje, otvara oči, a njima ne treba prosvijećen narod i narod koji vidi, jer onda ne bi bili na vlasti. Zato satiru gdje god šta mogu da ne bi postojalo. Posebno one istorijske i umjetničke činjenice svojim postojanjem i svojim djelom pokazuju da se u ovoj zemlji može zajedno, da nam je brojna i bogata tradicija zajednička uprkos svim malim razlikama. Radim u jednom malom, omladinskom teatru, koji je jedini subjekt, ali doslovno jedini subjekt u gradu od bilo čega, od društva ribolovaca pa dalje, kojeg ova i ovakva politika nikada nije uspjela podijeliti. Stalno smo bili zajedno i zato smo kažnjeni. Sve nam je oteto, sve nam je uništeno. Uprkos sjajnim međunarodnim rezultatima, mi smo, primjera radi, kao javna ustanova, za kompletnu produkciju u cijeloj godini dobili pet hiljada maraka. Kad to kažem, mene moje kolege iz Sarajeva pitaju – je li dnevno?
RSE: Moram reći da ni u Sarajevu nije blistavo, ali je puno bolje od toga. Sejo, ti si ostao jedan od rijetkih ljudi koji prije i poslije rata zaista uporno radi na promociji naših kulturnih vrijednosti. Za kraj da te upitam – da li si u sukobu sa vjetrenjačama? Da li je to posao koji na bilo koji način sugeriše barem mrvu optimizma?
Đulić: Vjerujem da mora doći do nekih promjena. Hoću li ih ja dočekati, ne znam.
RSE: Ja se nadam da će ostati barem pelcer, da ćemo jednog dana moći sa mnogo više optimizma pričati o našoj kulturnoj situaciji.
Đulić: Da se čovjek ne nada, ili bi digao ruku na sebe ili bi digao ruke od sebe. Međutim, ostala nam je nada. Nema druge, moramo se boriti.