Zapadne obavještajne službe i pad Srebrenice

Nedugo nakon srebreničkog masakra, pojavile su se i prve naznake nekih odgovora, kaže Andreas Zumach:

"Vidio sam transkripte razgovora koje su Mladić i Perišić vodili, počevši od 17. juna 1995. godine, dakle negdje oko tri sedmice prije početka napada na zaštićeno područje Ujedinjenih naroda Srebrenicu. Prijepis njihovih razgovora pokazala su mi dvojica službenika jedne američke obavještajne agencije, a iz njih je vidljivo da su Mladić i Perišić, telefonom i nekim drugim vidom komunikacije, nekada i više puta dnevno, vrlo precizno, rekao bih do u detalj, planirali napad na Srebrenicu. Razgovarali su o tome koliko vojnika iz Srbije treba dovesti kao pojačanje za taj napad, koliko tenkova, kako i na koje položaje razmjesititi snage. Iz ovog se transkripta vrlo jasno vidi da je naredba za napad na Srebrenicu došla iz Beograda, i da je njime zapovjedao general Perišić. Na temelju svega što sam vidio, sumnje nema da je dovoljno rano bilo mnogo obavještajnih saznanja koja su mogla navesti na akciju kojom bi bio spriječen napad na Srebrenicu i genocid koji se nakon toga dogodio. Ali, nije bilo političke volje da se takvo što učini."

Tokom istraživanja pada Srebrenice koje je proveo za nizozemsku vladu, dr. Cees Wiebes dobio je pristup bez presedana u tajne arhive obavještajnih službi najvažnijih zapadnih država. Zapise razgovora koje je vidio Andreas Zumach, dr. Wiebes nije našao:

"Uspjeli smo otkriti samo tonske zapise prisluškivanih razgovora nižih zapovjednika koji su dogovarali logističke detalje, poput snabdijevanja i raspoređivanja nekih jedinica. Zapise razgovora viših zapovjednika koji se često pominju, nismo našli niti smo ih čuli tokom haških suđenja."

Nakon što su mu američki agenti pokazali prijepise prisluškivanih razgovora generala Perišića i Mladića, Andreas Zumach je svoja saznanja provjerio na najvišem mjestu:

"Kada sam objavio tekst o transkriptima koje su mi Amerkanci pokazali, oti š ao sam kod njemačkog generala koji je u to vrijeme bio u službi u Ujedinjenim narodima . Sada prvi put javno mogu reći da je to bio general Manfred Eisele. Bio sam strašno uzrujan zbog spoznaje da su Sjedinjene Države, lider Ujedinjenih naroda i NATO-a, imale rana saznanja o tome što se sprema u Srebrenici i da tu informaciju nisu htjele podijeliti ni s članicama Vijeća sigurnosti koje su imale svoje vojnike u Bosni, ni sa svojim saveznicima u NATO-u. General Eisele je tada mi rekao da je, bez obzira što Amerikanci nisu izvijestili saveznike o svojim obavještajnim saznanjima, vrlo moguće da je istim informacijama raspolagala i njemačka vlada, i to iz vlastitih izvora, odnosno preko njemačke obavještajne službe – BND (Bundesnachrichtendienst). Istražio sam tu sugestiju i utvrdio da je bila potpuno ispravna. BND je imao identična saznanja, a dobio ih je od austrijske vojne obavještajne službe. Znam da Austrijanci baš ne vole kad se to kaže, ali činjenica je da je ta služba zapravo podružnica BND-a. Austrijska služba raspolaže vrlo sofisticiranom opremom za prisluškivanje, raspoređenom na više mjesta u alpskom lancu na jugu te zemlje, odakle se mogu motriti sredstva veze ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego sve do krajnjeg juga Balkana. Mislim kako je vrlo moguće da su razgovori Perišića i Mladića, čije su mi prijepise pokazali američki obavještajci, zapravo praćeni i snimljeni baš u Austriji."


Manfred Eisele

Tokom ’90-ih američke i njemačke obavještajne službe su vrlo tijesno surađivale na prostoru bivše Jugoslavije. Suradnja se posebno intenzivirala od jeseni 1994. godine, nakon zahlađenja američkih odnosa s Velikom Britanijom i Francuskom zbog različitih pristupa ratu u Bosni i Hercegovini. Američke Središnja obavještajna agencija (CIA) i Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) s njemačkom BND uspostavile su zajednički centar za nadzor telekomunikacija na prostoru biše Jugoslavije. Centar je bio smješten u Gablingenu, nedaleko od Augsburga, na jugu Njemačke, kaže Erich Schmidt-Ennboom, stručnjak koji desetljećima prati djelovanje zapadnih obavještajnih službi i posebno BND-a:

"Od početka 90-ih američki obavještajni eksperti nisu djelovali samo u Gablingenu, nego i u sestrinskoj stanici u bavarskom gradiću Bad Aibling, koja je također imala dodatak za osoblje BND-a, i gdje je zajednički radio združeni tim stručnjaka CIA, NSA i BND. No, nikada se nije surađivalo u praktičnom, operativnom radu, niti je bilo razmjene sirovog materijala. Intenzivno su se razmjenjivali isključivo zaključci i sažeci prethodno obrađenog obavještajnog materijala, koji je svaka od ovih agencija samostalno prikupljala i procesirala."

Erich Schmidt-Eenboom

Pretpostavka Andreasa Zumacha i generala Manfreda Eiselea da je razgovore Perišića i Mladića mogla snimiti austrijska vojna obavještajna služba i snimke dostaviti Amerikancima i Nijemcima, s tehničkog je i operativnog stanovišta vrlo moguća, kaže Schmidt-Eenboom:

"Mnogi tvrde da je austrijska vojna obavještajna služba – HNA (Heeresnachrichtenamt), zapravo podružnica CIA-e, no nema sumnje da je od 50-ih godina 20. stoljeća uspostavljena vrlo jaka veza između njemačke i austrijske obavještajne zajednice. Ta suradnja podrazumijeva svakodnevnu razmjenu informacija, na način na koji inače surađuju veća i manja obavještajna služba: veća prosljeđuje manjoj šira saznanja o događajima na svjetskoj sceni, dok manja služba većoj dostavlja vrlo detaljne informacije od posebnog interesa. Zbog geografskih i povijesnih razloga, Balkan je oduvijek bilo područje od posebnog interesa za Austriju. Austrijska vojna obavještajna služba ima lanac instalacija za elektronsko nadgledanje, od kojih su neke usmjerene prema području bivše Jugoslavije. Takve su stanice u Königswarteu, nedaleko od Hainburga, te u Großharrasu, Golsu, Pirki kod Graza, Stockhamu, St. Johannu i Neulengbachu. Uz to, Austrijska vojna obavještajna služba ima i pokretne prislušne stanice. Informacije koje se elektronskim putem prikupe na svim ovim mjestima, prema dogovoru, prosljeđuju se američkim, njemačkim i drugim partnerima."

Nekoliko zapadnih diplomata ranije je posvjedočilo da je prijepise razgovora između čelništva bosanskih Srba, Slobodana Miloševića i Generalštaba u Beogradu vidjelo u uredu američkog potpredsjednika Ala Gorea. Neimenovani djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA (Defense Intelligence Agency), koji je imao pristup neobrađenom obavještajnom materijalu što je stizao iz Bosne, potvrdio je novinarima New York Timesa i Washington Posta kako snimci razgovora između Mladića i vojnog vrha u Beogradu zbilja postoje. "Radi se o materijalu kojega ima toliko da bi se morao preslušavati sedam dana", izjavio je taj izvor.

Ako su zbilja vođeni pomenuti razgovori, bilo ih moguće snimiti i iz neposredne blizine. Postoji više naznaka da su američke ambasade u Zagrebu i Beogradu bile za to tehnički osposobljene. Erich Schmidt Eenboom kaže:

"Bob Woodward je, u svojoj knjizi Tajni ratovi CIA-e, prvi otkrio postojanje zajedničkih timova Središnje obavještajne agencije i Nacionalne sigurnosne agencije koji operiraju unutar jednog broja američkih ambasada u svijetu. Stanice u kojima ti timovi rade poznate su kao "posebna sabirna mjesta" (Special Collection Sites). Woodward je otkrio kako su CIA i NSA razvili tehniku koja omogućuje prisluškivanje telefonskih razgovora i prostorija bez potrebe da se u njih prethodno fizički prodre i postave mikrofoni. Među mjerama koje su korištene bilo je i prisluškivanje posredstvom posebnog elektronskog uređaja kojim su očitavane vibracije koje na prozorskim staklima proizvodi ljudski govor."


Knjiga Tajni ratovi CIA-e

Iako su njezini niži djelatnici uvijek anonimno tvrdili i dokazivali suprotno, američka obavještajna zajednica službeno je negirala sve navode o tome da posjeduje tonske snimke razgovora Perišica i Mladića, kao i o tome da je propustila upozoriti na pokolj koji se pripremao u Srebrenici. Vojna obavještajna služba (DIA) pripremila je izvještaj za tadašnjeg ministra obrane Williama Perrya, u kojem se tvrdi da "obavještajna zajednica nije raspolagala informacijama koje bi ukazivale na to da se bosanski Srbi pripremaju izvršiti zločine u Srebrenici, te da do 10. jula nije bilo ni čvrstih dokaza da namjeravaju potpuno zauzeti grad".