Nakon TV Bingo Show-a, kladionice su u Bosni i Hercegovini najrasprostranjenija igra na sreću. Gotovo svaki treći muškarac ulaže novac na klađenja. Žene će u kladionici uložiti novac jednom sedmično, a muškaraca dnevno bude u prosjeku stotinu, kaže prodavačica u jednoj od sarajevskih kladionica:
„Sad je aktuelan tenis. Donedavno je to bilo Evropsko prvenstvo u fudbalu.“
Nedavnom primjenom Zakona o oporezivanju igara na sreću u Federaciji BiH iz 2002.godine, kladionice su na gubitku, ističe prodavačica:
„Sad se oporezuju sve sume. Znači, uplate su manje.“
Odlazak u sportske kladionice, uplaćivanje listića lutrije i drugih igara na sreću golica ljudsku maštu i čovjeka drži u neizvjesnosti. Nekolicinu građana, dok čekaju da im se sreća nasmiješi, pitali smo zbog čega se klade?
„Ne igram loto, samo se kladim. Više iz neke razonode i zabave.“
„Za mene je to igra, čisto iz zabave, ne zbog toga da dođem do nekakvih velikih para.“
„Kladim se jer mi je dosadno. Volim gledati fudbal, a uz klađenje mi je još zanimljivije. Pa ako bude i para, tim bolje. Najveći dobitak koji sam do sada imao je 120 maraka.“
„Kladim se iz zadovoljstva. Ne kladim se zbog velikog novca; uplatim pet listića za najviše po marku.“
Ispred kladionice, u društvu kladioničara je i jedan mladić koji se nikada ne kladi, a razlog tome je:
„Vjernik sam i vjera mi brani.“
Prema istraživanju GFK BH – Centra za istraživanje tržišta, koje je provedeno 2007. godine, više od polovine stanovništva u BiH barem nekada igra neku od igara na sreću, ističe direktorica ovog centra Elma Pašić:
„Nešto više ljudi u Federaciji BiH je izjavilo da su bar nekada u životu igrali igre na sreću (57 posto) nego u Republici Srpskoj (41 posto). Također nas je interesirala starosna struktura igrača. Pokazalo se da je najviše onih koji upražnjavaju ovaj vid zabave u dobi između 45 i 54 godine (oko 59 posto). Međutim, nije zanemariv ni podatak da ispitanici od 15 do 25 godina najviše od svih preferiraju sportske kladionice.“
U želji za laganom zaradom i velikom dobiti kojom bi riješili egzistencijalna pitanja, čak 60 posto nezaposlenih građana igra igre na sreću. Međutim, među ispitanicima GFK centra bilo je i nekolicina onih koji se nikada ne klade:
„Radi se uglavnom o građanima do 54 godine. Najčešći navođeni razlozi su da nemaju sreće, da ne vjeruju u takve igre, da ih ne vole i da nemaju novaca za tako nešto.“
Fenomen igara na sreću i klađenja star je koliko i sama civilizacija, kaže sociolog, prof. dr. Hidajet Repovac:
„Ljudi su navikli da se igraju čak i sa životom. Ruski rulet je igra sa životom. Klađenje je pokušaj da se dođe do materijalnih dobara klađenjem, a glavni princip klađenja je – da bi neko dobio, neko mora da izgubi, da bi neko bio sretan, neko mora biti nesretan.“
No, prema mišljenjima sociologa, društvo kakvo je bosanskohercegovačko je siromašno, neuređeno i samim tim podložno svim vrstama igara na sreću. Bilo kako bilo, postoji nekolicina ljudi kojima se posreći...
Srbija u vrhu liste zaraženih kockom
Kladionice su već godinama stil života u Srbiji. Ne kockaju se samo stariji, već i maloljetnici kojima je to zakonski zabranjeno. Klinike za bolesti ovisnosti, u posljednje vreme registriraju sve veći broj mladih kojima je ovaj porok postao ozbiljan problem. S druge strane, mnogi roditelji nemaju načina da izmire njihove dugove, koji ponekad iznose i tisuće eura. Za državne institucije ovaj problem kao da ne postoji. Nebojša Grabež iz Beograda:
Starst prema kladionicama, jednom od najizrazitijih fenomena devedesetih i prve decenije dvehiljaditih u Srbiji, na vrlo duhovit i autentičan način prikazana je u filmu „Kad porastem biću Kengur“, uprkos neverovatnoj činjenici da se njegov autor Raša Andrić nikad nije realno suočio s tim problemom:
„Ja imam sreću da nemam nikakvu vrstu kockarske strasti. U sklopu priprema za film sa posetio kladionicu. Ljudi su samo sedeli, piskarali i gledali u ekran; shvatio sam da boravkom u kladionici ništa neću postići.“
Kladionice su, već odavno način života ogromnog broja ljudi u Srbiji. U devedesetim, kada je u ovoj sferi vladao zakonski haos, nicale su kao pečurke i država jedva da je imala uvid u to šta se tamo dešava. Danas, četiri godine posle donošenja zakona, kada ima uvid – pre svega finansijski, država od igara na sreću inkasira godišnje oko 100 miliona evra. Nezvanične procene govore da je sa svojih 1800 kladionica, Srbija u vrhu liste, kockom zaraženih evropskih zemalja. Za mnoge njene građane ovo je stalno radno mesto i jedini izvor realnih prihoda.
Slaviša je strastveni kladioničar. Donedavno redovno je posećivao ove prostorije, a onda je otkrio novi izazov:
„Sada sam prešao na klađenje telefonom. Odem samo kada treba da odnesem pare ili kad treba da podignem pare.“
Osnovni motivi su – novac i strast:
„Svi se klade zbog para.“
Posetioci kladionica su muškarci svih uzrasta i profila. Klade se na učesnike sportskih takmičenja, predsedničkih i parlamentarnih izbora, zabavno-estradnih nadmetanja, konjičkih trka, trka pasa… Ova mesta, u manjoj meri, posećuju i žene:
„Žene vole da se klade isto kao i muškarci, isti đavo.“
Klade se i deca, iako to zakon striktno zabranjuje. Obično počinju u jedanaestoj ili dvanaestoj godini, a potom prelaze na slot i poker aparate, pa na elektronski rulet. Mnogi su izgubili sve i zadužili svoje roditelje. Ima maloletnika koji su već u dugovima po nekoliko hiljada evra, tako da se uvećava i broj onih, koji zbog ovog poroka završavaju na klinikama. Psiholog Tanja Azanjac iz „Građanskih inicijativa“ upozorava da se ovim problemom u Srbiji niko ozbiljno ne bavi:
„Mi definitivno nismo društvo koje je u zadnjih 20 godina bilo dovoljno stabilno, sa dovoljno stabilnim institucijama, pa čak i sa dovoljno stabilnom porodicom kao jednim od značajnih društvenih institucija, da bi moglo na taj način da se bavi mladima. Mislim da sad plaćamo ceh nepoznavanja ovih generacija koje su porasle u zadnjih 20 godina. Da to kažem svakodnevnim jezikom – mladima se zapravo niko ne bavi svaki dan.“
Nezaposlenost, male zarade i dugogodišnje siromaštvo – glavni su razlozi zbog kojih se ljudi okreću ovakvom načinu života. Ima, međutim, i onih kojima ovo nisu motivi odlazaka u kladionicu. Muzičar Bora Đorđević:
„U kladionicu idem iz dva razloga. Prvo, to je jedini način da cela Evropa radi za tebe. Ti uložiš pare, a po terenu trče Englezi, Francuzi, Nemci, svi živi, izginuše po terenu, krvare… i donose ti pare ukoliko pogodiš ishod. Drugo, kupiš kartu i odeš u kino i na pola filma znaš ko je ubica; ovde do kraja ne znaš ,ko je ubica‘. „
Po mišljenju pisca Vladimira Aresinijevića, kladionice nisu uzrok, već posledica različitih okolnosti i dovoljno su indikativne za – kako je rekao – „neku vrstu čudne bede u kojoj se Srbija nalazi“:
„To je strašno na šta to liči u samom centru grada. Te neke kladionice puštaju neke utakmice, sede neki ljudi sa papirićima i olovkama i čekaju da se dogodi njihova životna sreća. Sve to ukazuje na sredinu koja je zaista opterećena problemima i gleda iz njih da izađe na najlakši mogući način. Kladionice pričaju jednu malo ružnu i malo tužnu priču o nama.“
Kulturog Ratko Bozović smatra da je u ovdašnjem društvu normalnost ozbiljno dovedena u pitanje, jer iz patologije življenja – gde dominiraju ekstremna ponašanja – i kladionice poprimaju određenu formu ekstremizma:
„Ako smo izgubili sve bitke u realnosti, onda ćemo pokušati nešto da učinimo u kladionici i tamo gdje gospodin Slučaj može nešto da učini za nas.“
Profesor Bozović kaže da ovakve forme nadmetanja u klađenju nisu stvar slobodnog izbora, već kompenzacija za prethodne jade.
I žene se rado klade
Crnogorska strast prema klađenju već godinama je poslovična i ne jenjava. Klade se svi – mladi i stari, muško i žensko, bez obzira na godine i društveni i imovinski status. Kao što Englezi pričaju o vremenu, u Crnoj Gori pričaju o rezultatima utakmica. Svi ih znaju, voljeli nogomet ili ne. Iz Podgorice, Biljana Jovičević:
Subota oko podneva, zna se – muško ili žensko, obučeno u posljednji model firmirane trenerke, original ili kopiju, svejedno, ide prvo po novine i kvote, pa pravac u svoj omiljeni kafić. U naredna dva sata ili malo više, uz kafu, sami ili sa prijateljima, biraće se najbolji parovi za nekoliko tiketa za vikend, od eura do stotinu, a bogami neki i više. Ovoj uobičajenoj slici u Crnoj Gori godinama, treba dodati da za vikend, osim tokom prenosa utakmica španske, talijanske i engleske lige, na televiziji uglavnom treperi teletekst – kladionica sa rezultatima uživo.
Nakon što su referendum, takođe predmet klađenja, i politička prepucavanja postala nebitna, tema za razgovor ostala je – kladionica. Kao sa Englezima o vremenu, sa Crnogorkama i Crnogorcima možete pričati o klađenju i teško vam se može desiti da ne nađete sagovornika u bilo kojem društvu. Uz popodnevni roštilj, koji tropske podgoričke žege nijesu omele, sumirali su se rezultati upravo završenog Evropskog prvenstva u fudbalu. Za Špance se navijalo i kladilo, ali bilo je i neprijatnih iznenađenja.
Dama s kojom razgovaramo, poznata je kao strastveni kladioničar. Toliko da je prije nekoliko godina, par dana nakon porođaja, nakon što je nahranila bebu, zaspala pored krevetca sa raširenim kvotama i olovkom u ruci:
„Kladim se svaki vikend i svaki utorak, kad god ima na nešto da se kladi. Ne propuštam nijednu priliku.“
Jeste li u plusu ili u minusu?
„Zasad u plusu.“
Koji je najveći, a koji najmanji dobitak?
„Najmanji dobitak je 25 eura za uloženih 20, a najveći 1.700.“
Da li se kladite samo na fudbal?
„Uglavnom na fudbal. Nekad i na hokej i na košarku.“
Kladiš li se nekad s nekim u paru?
„Kladim, ali tad nikad ne dobijem.“
Kako je prošlo Evropsko prvenstvo?
„Dobro. Španci su mi dosta donijeli. Jedva čekam avgust.“
Kako se u Crnoj Gori klade svi, bez obzira na pol, starost, zanimanje, materijalni i društveni status, zna se da su i mnoge javne ličnosti strastveni kladioničari – muzičari, sportisti, novinari, političari, analitičari. Na primjer, prošlogodišnji vršilac dužnosti predsjednika Vrhovnog suda Radoje Orović – kako su objavili mediji – jednu je sportsku kladionicu, tipujući za sebe i koleginice s posla 11 parova, ojadio za 30.000 eura. Međutim, najpoznatiji i najomiljeniji kladioničar u Crnoj Gori je, bez dileme, profesor Pravnog fakulteta, bivši predsjednik Ustavnog suda i sudija suda nekadašnje državne zajednice Blagota Mitrić. Već svi znaju da je najveća svota koju je na kockanju dobio profesor Mitrić bilo 102.000 njemačkih maraka. Ali se i gubilo:
„To sam najbolje objasnio u svojem najnovijem romanu koji se zove ,Bratov pacijent‘. Moj brat je neuropsihijatar. Za ovu priliku mogu da kažem da je to nepojmljiva strast koja mnogo košta, a zbog koje je čovjek isključivo na gubitku. E sad, šta mi je važnije – materijalno dobro ili moje nekakvo duhovno uzbuđenje, strast, zadovoljstvo? Očigledno je šta sam izabrao. Meni se to čini potpuno prirodnim, iako je to u najširoj javnosti osuđeno kao porok.“
Kada je država, prije par godina, pokušala da smanji broj kladionica – kojih bukvalno ima na svakom koraku i sve odlično rade – uvodeći restriktivna pravila za igre na sreću, profesor Mitrić je, zajedno sa još niz poznatih ličnosti, branio prava kladioničara i, čini se, uspio da ih odbrani:
„U kladionicama možete vidjeti ljude od domaćice do ministra.“
Kako ste zadovoljni proteklim Evropskim prvenstvom?
„Super sam zadovoljan, bez obzira na promašaje.“
Na pitanje kako objasniti toliku strast ka klađenju, pogotovo što su tom poroku skloni gotovo svi slojevi crnogorskog društva, psihološkinja Ervina Dabižinović navodi nekoliko razloga:
„U ovoj zemlji su u jednom trenutku radile samo kladionice. Kladionice su došle na talasu tranzicije, društva koje se raspadalo, koje nije imalo nikakav ekonomski odgovor da krene u razvoj i u progres.“
Ali, s druge strane, imate ljude koji nijesu finansijski ugroženi, a vrlo su strastveni kockari.
„Klađenje će trajati dok se ne otkrije neka druga vrsta slične zabave. U tome i jeste problem. Kod nas je to jako zastupljeno, gotovo da je postalo način ponašanja. Ako se ne kladite, vrlo ste čudni. Jer, zaboga, to je način ili da se zabavite ili da dobijete neki novac.“
Da li vam je čudo što se u Crnoj Gori, gotovo u jednakom procentu kao muškarci klade i žene?
„Ni kockanje nije rodno određeno. Ne znam zašto se ne bi kladile.“
Počelo i terapijsko liječenje od klađenja
Prva sportska kladionica u Hrvatskoj registrirana je 2000. godine, a osnivač je bio poznati nogometaš Igor Štimac. Nakon toga je uslijedio pravi bum sličnih kladionica – ukupno 11 privatnih trgovačkih društava, plus Hrvatska lutrija koja također organizira klađenja. Procjenjuje se da se u Hrvatskoj u igre na sreću i klađenje povremeno upušta milijun ljudi, znači jedna četvrtina Hrvata, od čega ih je tri posto ili najmanje 30.000 patološki ovisno o kocki, pa se osnivaju i prvi terapijski klubovi. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović:
„Kladim se zbog toga jer se sa mirovinom danas ne može živjeti. Pokušavam, ali baš nisam velike sreće.“
„Svaki dan odigram po jedan tiket. Čak i žena u zadnje vrijeme. Previše je raznih lota, previše je ponude… Imao sam par dobitaka – jedan od 50.000, jedan od 20.000. To je bilo prije par godina. Sad mi nešto ne ide.“
„Djeca mi kažu da sam ovisna. Mogu reći da stvarno postane navika. Samo što ja ne igram na puno, nemam mogućnosti. Nesretna sam ako ne stignem uplatiti loto.“
„Neki to rade iz očaja, neki radi zabave.“
„Ja se kladim pretežno na nogomet. A ako nema nogometa, onda ima tenisa i svega ostalog. Trenutno sam nezaposlen i tako provodim vrijeme – pratim rezultate.“
„Kladim se skoro svaki dan. To je više zabava, adrenalin…“
„Netko troši novac na cigarete, netko na pivu, ja na klađenje.“
„Sve je stvar sređe. Ideš dalje, dalje… dok ne dobiješ. To ide u krug.“
Dr Zoran Zoričić, psihijatar s odjela za ovisnosti Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu, otvorio je prije devet mjeseci i prve terapijske klubove za odvikavanje od ovisnosti o kocki i klađenju, u kojima se trenutno liječi pedesetak patoloških ovisnika, a terapija se provodi uz sudjelovanje njihovih obitelji:
„Klađenje je dominantno muška djelatnost, i to uglavnom između 15 do 30 godine života.“
Riječ je, kaže profesor Zoričić, o klasičnoj ovisnosti:
„Morate lagati sve oko sebe da niste u problemima, a duboko ste u njima. Morate se čupati iz dugova. Sve to vodi ka poremećaju osobnosti.“
Zbog takozvanog „dvostrukog efekta“, klađenje i kocka su teže ovisnosti od droge, upozorava i psihijatar Vladimir Gruden:
„Čovjek ne želi prestati kockati jer kada se kocka, onda dobiva. To mi zovemo ,dopaminski užitak‘, to je sreća od užitka. Kada gubi, također je uzbuđen, a to je onda ,adrenalinski užitak‘, to je sreća od uzbuđenja. Smatra se da je jedini način kako spriječiti kockanje onemogućiti kockaru pristup novcu.“
Zaposlenica u jednom od stotina uplatnih mjesta sportskih kladionica u Novom Zagrebu, kaže da se proteklih godina svašta nagledala – sretnih, ali puno više očajnih ljudi:
„Ostali su bez stanova, bez kuća, dizali kredite, svašta radili… Ima i onih koji su pametni, koji si mogu to priuštiti, igraju radi zabave i razonode, ali ima i teških ovisnika. Kuće daju na kladionicu, sve daju na kladionicu. Neki se klade i po nekoliko puta na dan. Žene također. Povedu i djecu; umjesto u park, povedu ih u kladionicu.“
Anđela Sesar iz Ministarstva financija ističe da vlasnici kladionica vrlo dobro poznaju psihologiju kladioničara, pa uplatna mjesta otvaraju „u grozdovima“ - jedna do drugih, o čemu smo se i sami uvjerili u zagrebačkom naselju Dugave, gdje na prostoru od samo 200 kvadratnih metara ima čak šest kladionica:
„Ako otvore jednu i ta dobro radi, otvara se i druga i treća i četvrta… Igrač vrlo često, kad dobije u jednoj, odmah uđe u drugu kladionicu i ponovo se kladi.“
Profesorica Božena Galoić iz Odjela za ovisnosti zagrebačke bolnice „Sestre milosrdnice“:
„Problem je u tome što su igre na sreću jako promovirane. Sustav vrijednosti promovira mogućnost brze zarade.“
Za pošast kocke i klađenja, zaključuje dr Zoričić, moglo bi se okriviti tranziciju, siromaštvo i društvo poremećenih vrijednosti, ali najviše samu državu koja sve to potencira, jer od igara na sreću i klađenja ubire golemi novac:
„To bih prvenstveno povezao sa činjenicom da je povećana ponuda na tržištu, jer iznad svega stoje određene interesne skupine, lobiji igara na sreću i određeni vladini krugovi, koji kroz prihod od igara na sreću popunjavaju budžet. Oni kockanje vide kao nešto što donosi dobit njima i državi, a nitko ne vidi svu onu nesreću i tragediju koja nastaje na nivou obitelji i pojedinca, ali i cijelog socijalnog društva.“
Želja za brzom zaradom
Na Kosovu, kao uostalom i u drugim zemljama tranzicije, kladionica je sve više. Siromaštvo i besperspektivnost s jedne strane i nada da se može brzo zaraditi s druge, otvaraju prostor klađenju. Stvara se jedna vrsta kruga iz kojeg se vrlo teško izvući. Detaljnije iz Prištine, Gzim Baxhaku:
Pored klađenja na sportska takmičenja, prvenstveno na utakmice fudbalskih prvenstava, evropskih i svetskih, takmičenja na utakmice koje organizuju UEFA i FIFA, ljudi se sada klade i na trke pasa, koje se organizuju prema posebnim programima koje imaju kladionice. Univerzitetski profesor Ismail Hasani, sociolog koji se bavi i ovim pitanjem, kaže da je manija klađenja deo socijalnih promena koje se događaju u kosovskom društvu:
„Manija klađenja je deo socijalnih promena u postkonfliktnim društvima i rezultat raznih traumatskih stanja u kojima ljudi žive. Takođe je rezultat i siromaštva.“
Klađenje, prema njegovim rečima, može proizlaziti iz kompleksa, ali i iz želje za lakim dobitkom, za dobitkom bez truda i znoja. Profesor Hasani ističe da u popularizaciji klađenja vrlo destruktivnu ulogu imaju i određeni mediji, u prvom redu televizija, koji igrama na sreću daju veliki prostor. Manija klađenja je u normalnim državama predmet ozbiljnih socioloških istraživanja, kaže profesor Hasani i ističe da kao istraživač društvenih kretanja smatra da je manija klađenja bolest.“
„Radi se o bolesti, kako u kosovskom, tako i u širem kontekstu. Tom bolešću nije ,zaraženo‘ samo Kosovo, već ceo region; cela Jugoistočna Evropa je ,oboljela‘ od ovog fenomena.“
Hasani upozorava da se ovakvom socijalnom politikom koja se sada vodi, epidemija klađenja ne može preduprediti, odnosno ublažiti.
I građani Prištine, koje smo zatekli u Ulici majke Tereze, kažu da primećuju da je sve više ljudi koji se klade, vođeni željom za brzom zaradom:
„Ljudi u kladionice odlaze sa nadom da zarade. Međutim, kladionice nisu otvorene da bi ljudima omogućile zaradu, već da bi same zaradile“, kaže Artan Berisha iz Prištine i dodaje da poznaje dosta ljudi koji su postali ovisnici od klađenja.
Nexhat Koliqi kaže da se u kladionicama mogu sresti uglavnom mlade osobe koje misle da bez truda i znoja mogu doći do para i dodaje:
„Rešenje vidim u otvaranju novih radnih mesta. Mladi se zavaravaju time da klađenjem mogu brzo doći do novca. U kladionicama možete videti čak i decu“.
Ilir Bilalli smatra da je razlog raširene potrebe za klađenjem na Kosovu – izrazito siromaštvo:
„Na Kosovu je prisutno veliko siromaštvo. Većina mladih ljudi je nezaposlena i na taj način pokušava da zaradi novac. Klađenje na Kosovu je postalo bolest.“
Kujtim Zeneli primećuje da je, zbog nezaposlenosti, mladima kockanje postalo hobi:
„Retki su oni koji dobijaju. A ako i dobiju, radi se uglavnom o malim iznosima.“