Na listi nestalih Hrvata, o čijoj sudbini se ni nakon 17 godina još uvijek ništa ne zna, upisano je i ime Gorana Bakete iz Lovasa, nedaleko Vukovara. Zadnji je put navodno viđen 1991., kad su ih srpske snage odvozile iz vukovarske bolnice. Majka Jelena, koja oplakuje i Goranova poginulog brata Predraga, ne prestaje tragati ni tugovati:
«Ne znam što mi je strašnije, ovo što znam kako je Predrag poginuo i da sam ga sahranila ili ovo što o Goranu još uvijek ništa ne znam. Ovaj što je poginuo nije imao ni 25 godina, ostalo mu je dijete od 3,5 godine i drugo od 5 mjeseci...tako da ne znam što mi je strašnije. I sad, za Gorana, ja ne odustajem, išla sam već svuda, bila sam i u Srbiji i Nizozemskoj i u Njemačkoj i sve mislim negdje ću ga nać' jer sam dobila čak informacije da je živ, ali da ne živi pod svojim imenom...pa sve mislim – sve je moguće. Ili,da mogu nać' barem jednu kost pa da sahranim, pa da znam – tu je.»
Na 'drugoj strani', također Vukovarka, Jelica Paić, Srpkinja, nakon 13 godina slutnji pronašla je ubijenog muža Željka. Otišao je tog 10. kolovoza 1991. na posao i više se nije vratio. Sahranila ga je, lakše joj je, ali ističe kako se mnogi Srbi u Hrvatskoj, kao poražena strana, boje javno i oplakivati svoje najbliže:
«Možda nitko direktno ne kaže da ne smijemo, ali mi to izbjegavamo, povlačimo se...Ali, ja ne prežem ni pred jednim Hrvatom da pričam o svom suprugu i uvijek ću pričat o njemu jer je on nedužno, civilno lice...Otišao je na posao i nije se više vratio, a imao je tada 31 godinu i radio u ugostiteljstvu. Sudbinu sam mu saznala tek 2004. Ekshumiran je iz masovne grobnice u Novom Sadu, a u obdukcijskom nalazu piše da je tučen i ubijen mecima u sljepoočnicu iste večeri kad je odveden i bačen u Dunav, a za 8 dana je isplivao na obalu Dunava u Srbiji.»
Dr Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, koja po drugi put koalira u vlasti sa Sanaderovim HDZom:
«Pa,istina je da Vlada Hrvatske još javno ne govori o žrtvama Domovinskog rata - što se tiče žrtava srpske nacionalnosti. I ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske siolidarnosti vrlo često govori da se još traži 1.075 žrtava. Mi, s druge strane, smatramo da hrvatska Vlada treba početi govoriti i o žrtvama koje su nastale poslije Bljeska i Oluje. Zvanični podaci Uprave za zatočene i nestale Republike Hrvatske govore da su poslije Bljeska i Oluje nestale 874 osobe koje se još traže i da je do sada ekshumirano 717 ljudi. Sava Štrbac pak govori o 2.500 ljudi.»
Stanimirović ne tvrdi da su 'Veritasovi 'podaci svi istiniti, ali se zalaže da se informacije maksimalno razmijene i usporede, da se razmijene i podaci o žrtvama u svim državama bivše Jugoslavije te da Hrvatska napravi jedinstvenu evidenciju svih žrtava državljana Republike Hrvatske:
«Jer, neprimjereno je da se jedna ovako osjetljiva stvar i jedno značajno pitanje ne može dogovoriti i usuglasiti zajedničkim naporima, uporediti te spiskove koje ima Uprava za zatočene i nestale i ove koje ima Štrbac, bez obzira koliko tu ima animoziteta i neprihvaćanja njegovih podataka, ali možda ti podaci mogu biti i korisni.»
Predsjednik hrvatske Udruge zatočenih i nestalih Ivan Pšenica podsjeća da je Hrvatska, kao i ostale države bivše Jugoslavije, uz pomoć Međunarodnog Crvenog križa napravila jedinstvenu bazu podataka, ali samo osoba koje se traže:
«Ima Hrvatska jedinstvenu bazu podataka za sve hrvatske građane, znači, apsolutno za sve, ne samo Hrvate nego za sve građane Hrvatske. I u toj bazi podataka je evidentirano nešto manje od 2.000 osoba koje se traže. Ali, ako je u pitanju ukupan broj žrtava koliko je Hrvatska podnijela u Domovinskom ratu, tih podataka nema, ja barem tu evidenciju nemam, a s njom ne izlazi van ni Vlada niti resorno ministarstvo, nitko..I ako je Stanimirović na to mislio, onda ima pravo.»
Pšenica ističe da su udruge obitelji žrtava u cijeloj regiji ucinile značajne pomake u međusobnoj suradnji i razmjeni podataka:
«Vrlo je teško sjest za stol s predstavnicima jedne druge i treće opcije jer zna se kako je i gdje tko bio, ali zbog žrtava koje su se dogodile i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani idemo pokušati i već smo zatražili od Vlada i predsjednika sve tri države prijem..I rekli smo da smo mi, kao obitelji onih kojih nema, došli u suglasje i rekli - 'daj da to riješimo'»