RSE: Gospodine Kregar, svojevremeno ste rekli da korupcija nije pitanje ličnog morala nego posljedica sistema. Da li je to ujedno i definicija korupcije kao bolesti sistema?
Kregar: Teško je definirati korupciju na taj način i zapravo problem je u tome što se definicija mijenja vremenom. Ono što je stalno je da je korupcija jedan opasan fenomen, događaja se u svakom društvu. Da je sistemskog karaktera mi zapravo postepeno uočimo onda kada pokušavamo eliminirati, kada uvedemo zakone koji sprječavaju pranje novca ili prljavo finansiranje političke kampanje onda ustanovimo da oni ne djeluju zbog toga što ne djeluju institucije, a kada popravljamo institucije onda vidimo da imamo mali broj ljudi, oskudne ljudske resurse, da nemamo tradiciju, da imamo mentalitet takav kakav pospješuje korupciju i slično. Radi se o jednom velikom broju međusobno povezanih elemenata koji potpomažu stvaranje i nastanak korupcije osobito u manje razvijenim, u postsocijalističkim, a zapravo preddemokratskim društvima.
RSE: Pošto je ipak Hrvatska otišla dalje u toj borbi u odnosu na Crnu Goru koje su se metode u suzbijanju korupcije pokazale najefikasnijim.
Kregar: Moram najprije reći da usprkos svih nacionalnih programa, usprkos velike pompe i naslova, velikih govora koje su držali predsjednici i premijeri, mislim da se zapravo ono što je učinjeno desilo bez naročito smislenog sistematskog djelovanja. Jednostavno, radi se o tome da postepeno one stvari koje prepoznamo kao korupciju, možda najviše uz pomoć medija, dovodi do sazrijevanja spremnosti ljudi da neke stvari osude. Ja ću vam dati primjer, da ne budem načelan. Prije desetak godina je bilo sasvim normalno, uobičajeno da se pristaje i da javnost prizna i ne osuđuje naročito, na primjer, to da neko zapošljava svoje rođake u državnim institucijama gdje vlada, dok je bilo sasvim normalno da se ne plaćaju putovanja i primaju pokloni od poslovnih partnera u obavljanju javne dužnosti. To više nije slučaj. Ja ne bih pretjerao. To je još uvijek, na žalost, slučaj samo je stav javnosti prema takvim događajima potpuno drugačiji. Naime, dok se nekada smatralo da se radi o jednom sasvim nevažnom detalju sada javnost smatra da se radi o nečem što je važno za moralno, čisto obavljanje javnih funkcija. To je ono što se promijenilo. To je ono što se desilo, ja bih rekao mimo čak i suprotno od napora vlada da na riječima suzbiju korupciju.
RSE: Ukoliko je sistem generator korupcije može li onda vlast biti nosilac borbe protiv nje?
Kregar: Vjerovatno se sjećate priča o baronu Minhauzenu. Jedna meni od najdražih priča koja ovdje paše je kada baron Minhauzen propada u živo blato i onda se iz blata izvlači vukući sam sebe za kosu. Ta je situacija ono što vi pitate. Država je glavni uzrok, izvor korupcije, politička vlast, da budem precizniji, ali mi nemamo ni druge efikasnije borbe ili borce no što su državne institucije u spriječavanju korupcije, jer dok naš razuman bjes, ogorčenje protiv zloupotrebe vlasti može izazvati gubitak političke legitimacije ono što jeste bitno i što se osjeti je kad neko završi u zatvoru zbog toga što progonjen, okrivljen i kažnjen za korupciju. Zbog toga, na žalost, državu ne možemo zaobići, iako je ona sama generator svega o čemu govorimo.
RSE: Imate li utisak da pritisci sa evropskih adresa, poput Evropske komisije i slično, mogu biti djelotvorni na države Balkana ili zapadnog Balkana da se bore protiv korupcije? Koliko to uopšte ima efekta?
Kregar: Samo djelimično. Efekt koji imaju takve stvari je zapravo efekt buđenja. Moram reći da i naše vlade u ovom regionu zapravo pokazuju shvaćanja o tome da se iz Brisla ne može puno učiniti, da se može upozoravati, da se može upozoravati i pretiti, ali da kada se radi o korupcij to je ipak nešto što moramo učiniti sami. Zbog toga meni se čini da vanjske analize, ocjene služe prije svega za to da nas podsjete da stvar nije gotova, da borba nije okončana, da još uvijek ne spadamo u krug zemalja u kojima korupcije nema ili je sasvim mali izolirani incident. Ono što, međutim, kod tih vanjskih izviješća naravno nedostaje su lokalni partneri, netko tko će iznesti ili formulirati, pa i realizirati program suzbijanja korupcije.
RSE: Ima li primjera u praksi da su se države u tranziciji bavile retroaktivno korupcijom. Naime, makar u Crnoj Gori, a mislim da je i u regionu slična situacija, moćni tajkuni su svoje finansijske imperije stekli upravo nekim koruptivnim mehanizmima. Da li se tu išta može retroaktivno uraditi ili što je bilo bilo je, idemo dalje?
Kregar: Kod nas, na žalost, o korupciji se uvijek tako i razgovara, retroaktivno. Najviše se vidi da je netko bio korumpiran kada više nije na vlasti i nije moćan, kada je izgubio izvore snage i utjecaja na druge. Međutim, ovo što pitate zapravo odgovara nečemu što smo i drugdje u svijetu vidjeli. „Nemojte me pitati za prvi miliun“, a nakon toga sve je bilo legalno. To je ono što vole, ovu izreku, naši tajkuni. Oni su djelom u pravu jer je mnogo toga već palo u zaborav, pravno palo je u zastaru i više se neće kazneno progoniti. Međutim, to nas ne sprečava da osudimo i sprečimo ponavljanje takvih postupaka. Prvi krug pljačke u privatizaciji ticao se najdirektnije pljačke dobrih industrijskih pogona. Kasnije je na rad došla infrastruktura, kasnije nakon toga zemlja, a nakon toga će doći velika javna dobra, kao što je voda, kao što je more, kao što su šume. Čekajte malo! U jednom trenutku doista moramo se naučiti iz onoga što smo doživjeli i preživjeli i reci „Dosta, više nedamo, više ne želimo, više nećemo“. To je ono što ja mislim se može učiniti. Ne možemo toliko preklapati po prošlom, osim u izuzetnim slučajevima kada se radi o direktnom i drskom kriminalu, ali ono što je trebamo sprečiti nastanak novih tegoba i pogrešaka.