Ova nedjelja počela je dugo očekivanom dobrom viješću, o tome kako je i Bosna i Hercegovina najzad potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom Unijom, a završava se s povratkom realnostima zemlje pred kojom je još dug put do te evropske budućnosti. Ako ste pažljivo pratili već i ono što je rečeno povodom luksemburške svečanosti moglo vam je biti jasno kako se iza tog “dokumenta o namjerama” – da se BiH pridruži Evropi i da je ova prihvati – neuvijeno ističu i namjere da se za duže vrijeme ništa ne mijenja: ne samo da je zvanični predstavnik države potpisujući sporazum izjavio kako buduće promjene treba da ostanu “u okvirima dejtonskog sporazuma – izražavajući tako poznati stav svog partijskog šefa da će ako treba birati između institucija Republike Srpske i Evrope uvijek izabrati ovo prvo – nego su i najviši međunarodni predstavnici izjavljivali kako ustavnim promjenama treba pristupiti što prije “nakon izbora” pokazujući tako razumijevanje za opstrukcije koje su i svih prošlih godina gurale BiH na začelje zemalja aspirantkinja na pripadanje Evropi.
Kad splasnu euforična raspoloženja izazvana potpisivanjem luksemburškog papira, kad utihnu velike riječi o “istorijskom koraku” i “važnom danu” za Bosnu i Hercegovinu, vrijeme je za ozbiljan razgovor na temu: kako dalje?
Ima mnogo dobronamjernih u svijetu koji se nadaju da će privlačnost evropske perspektive i za Bosnu i Hercegovinu predstavljati inspiraciju, kao što je predstavljala za desetinu nekadašnjih pripadnica istočnog bloka, da u što skorije vrijeme prigrle evropske vrijednosti i urede zemlju na način koji će osigurati njenu eurokompatibilnost. Oni takva očekivanja potkrepljuju ispitivanjima raspoloženja javnosti po kojima navodno 85 posto građana Bosne i Hercegovine želi priključenje Evropi. Statistički ubjedljiv ali suštinski manjkav argument: većina tih građana, ipak, u gotovo svakoj izbornoj rundi daje prednost ideologijama i ličnostima koje su objektivno prepreka napredovanju prema Evropi.
Do sada se još nije desilo da su kandidati za javne funkcije testirani i birani na osnovu tog kriterija, koliko njihovi programi i njihova životna iskustva i dosadašnji angažman mogu doprinijeti pribiližavanju Evropi. Naprotiv, pobjeđivali su oni koji su glasnije podvikivali vruće parole o “vitalnom nacionalnom interesu” najčešće direktno suprotstavljenom osposobljavanju zemlje za integraciju u Evropu. Sve druge kandidatkinje – koje je približavanje Evropi inspirisalo da temeljito, brzo i bezuslovno mijenjaju sve što bi ih moglo usporiti ili omesti na tom putu – imale su nešto što BiH za sada, ni sa svih 85 posto građana opredijeljenih za Evropu, ruku na srce još nema: svenacionalni konsenzus o tome da je pridruženje Evropi najviši i najpreči nacionalni interes i prioritet.
Kada bi to – a ne objektivno jednako štetni povici “ne damo Srpsku” ili “ukinimo Srpsku” – postalo vodilja u predstojećim neophodnim reformama onda se ne bi moralo čekati s proevropskim reformama do “poslije izbora”, da se tako ne narušava patriotski imidž nosilaca ta dva duboko ušančena bloka, nego bi se i oni i svi drugi kandidati i na tim i na svim budućim izborima već od jutros cijenili isključivo po tome koliko to što rade i govore doprinosi evropskoj budućnosti.
Tada bi se, naravno, vrlo lako prepoznavali i očiti reformski prioriteti.
Prvo: umjesto da se “dejtonsko uređenje” ističe kao vrhunaravni princip državnog organizovanja – bilo bi očito da nema ništa od približavanja Evropi sa frankenštajnskim ustavom koji pozrazumijeva pet predsjednika; četiri potpredsjednika, 13 premijera, 14 parlamenata, 147 ministara i 700 članova parlamenata a sve to u zemlji sa samo četiri miliona stanovnika kako je to na jednom nedavnom vašingtonskom predavanju ilustrovao aktuelni najviši međunarodni predstavnik u BiH.
Drugo: bilo bi opšteprihvaćeno da će u postizanju eurokompatibilnosti biti neophodno da se dio sadašnjih ustavnih ovlašćenja prenese sa entiteskog na državni nivo, pa i dalje – da se određena pitanja iz državne nadležnosti prenesu na zajedničke evropske institucije – a očito je da smo još daleko od razumijevanja i tog aspekta evropskih realnosti. Dva uvažena američka poznavaoca balkanskih prilika, profesori Edvard Džozef (Edward P. Joseph) i Brjus Hičner (R. Bruce Hitchner), u ovoneđeljnoj analizi pisanoj za američki Institut za mir navode i očit primjer koliko je uskonacionalno važnije od evropskog u bosanskim realnostima: ostavku državnog premijera Nikole Šprića na tu funkciju u znak protesta što je Visoki predstavnik pokušao da nametne promjene koje bi omogućile funkcionisanje pored ostalog i institucije kojom on predsjedava.
Treće: sada, kad je s najviših međunarodnih instanci više puta posljednjih mjeseci potvrđeno da projekti ni optcjepljenja ni ukidanja entiteta nemaju nikakvu budućnost – i da neće dobiti međunarodnu podršku – bilo bi vrijeme da se najzad pristupi reformama u kojima će zajednička evropska budućnost s punim garancijama nacionalne, vjerske i građanske ravnopravnosti biti prevlađujući kriterij i vodilja.
Džozef i Hičner kažu kako, nasuprot različitim vizijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, buduća ustavna reforma može počivati na sljedećim zajedničkim ustavnim osnovama:
Prvo – opredjeljenju za demokratriju, pluralizam i temeljna ljudska prava i slobode; drugo – potvrdi da je BiH nezavisna, neopoziva i nedjeljiva suverena država svih svojih građana; treće – jednakim pravima svih građana sa svim dužnostima i odgovornostima državljanstva; i četvrto – saglasnosti da je Ustav Bosne i Hercegovine vrhovni zakon za sve.
Oni naglašavaju kako će taj posao ustavne reforme biti prije svega “domaća zadaća” u kojoj vide ulogu ne samo političkih partija već i istaknutih predstavnika građanskog društva ali – nasuprot zalaganjima za prepuštanje “vlasništva” nad tim procesom unutrašnjim akterima – upozoravaju kako nedavna iskustva sa sličnim eksperimentima pokazuju da je još neophodno međunarodno prisustvo, učešće pa i korektivna uloga u tom procesu kad on naiđe na barikade ušančenih uskih interesa, uključujući i smjenjivanje onih koji predstavljaju smetnju reformama.
Poštovani čitalac će već i ovlašnim pogledom na “zajedničke ustavne osnove” o kojima govore dobronamjerni stranci cinično uočiti kako upravo to što oni vide kao očito zajedničko već godinama predstavlja prepreku napredovanju prema evropskim integracijama. Ali, ako je tako, onda svi koji su na licu mjesta nazdravljali “istorijskom koraku” u Luksemburgu treba da nadoknade državi sve putne troškove tog izleta u budućnost: džaba su putovali ako im “od sada pa nadalje i ubuduće” evropska perspektiva nije najviši nalog.