RSE: Bilo je dosta povike na izbor predstava, prije svega na činjenicu da su odabrani ansambli i predstave iz samo tri sredine. Da podsjetimo šta se to moglo vidjeti protekle sedmice.
BOSTO: Za mene je to da je bilo povike posve nova informacija. To se očigledno dešavalo u nekim kuloarima koji meni nisu poznati. Ali, kako god, svaki javni čin je podložan javnoj kritici i ja to naprosto odobravam. Funkcioniše staro pravilo: oni koji su izabrani bi trebali biti zadovoljni, a oni koji nisu izabrani, naravno da imaju razloga za nezadovoljstvo. Možda je to razlog za poviku, koja meni, iskreno rečeno, do sada nije bila poznata.
RSE: Podsjetimo šta se moglo vidjeti prošle sedmice i šta su bili kriteriji izbora.
BOSTO: Imenovan sam za selektora, te sam na temelju postojećih pravila Pozorišnih igara, iz ponuđenih 19 predstava, izabrao sedam. Izbor je bio predodređen samom produkcijom pozorišta. Drugi kriterij su bila sama pravila – mogle su biti birane samo one predstave koje su proizvedene u umjetničkoj sezoni jesen 2007. – proljeće 2008. godine. I tu već imate zatvorene okvire, odnosno polje izbora, u kojem sam se kretao. Naravno, uključujući i moj sud o tome koja predstava zaslužuje ili ne zaslužuje izbor. Kriteriji su pritom bazični i opšti – razina umijeća, artificijelnost predstave unutar pozorišnog jezika u svim njegovim elementima.
RSE: Jednom se je jedan veliki selektor velikog MESS-a bunio kada su novinari napisali da festival liči na njega. Ako selektor ne bi birao po vlastitom ukusu, po vlastitim estetskim kriterijima, kakav bi to selektor bio? Mislim da je selektor ovogodišnji Pozorišnig igara u Jajcu zaista bio u delikatnoj ulozi – od 19 predstava odabrati sedam.
BOSTO: Da, to je, u principu, bio delikatan zadatak. Međutim, šta ćete izabrati, zavisi od već unaprijed gotove produkcije, od repertoarske politike pozorišta, od izabranih dramskih predložaka, od kapaciteta ansambala koji su vrlo različiti. Nemate nekog zajedničkog nazivnika, nemate nekog trenda ili neke pozorišne mode. To su različite dramske literature, različiti stilovi, različite poetike, ansambli naprosto različitih kapaciteta. U tom pogledu je izbor bio doista težak. Ja lično nisam preferirao određene stilove, žanrove ili dramsku literaturu, već sam se rukovodio kriterijima artizma. I naravno, tu ste sasvim u pravu, selektor ne može izbjeći pečat vlastite sklonosti. Moja sklonost je bila da poziv teatarske umjetnosti razumijem kao umjetnost koja postavlja pitanja. Ja sam to tako formulisao. To znači teatar koji se nije zatvorio u čisti formalizam, u neku čistu estetizaciju, u dekorativnu disciplinu, nego teatar koji postavlja pitanja o čovjeku i vremenu u kojem živimo. Ili, ako hoćete, u jednom općem smislu, to je teatar koji bi se uslovno mogao nazvati općim imenom – angažovani.
RSE: Čini mi se da kod nas ne postoji koncepcija različitih pozorišta, ne postoji prava repertoarska politika, već nastaje spontano, iz potrebe da se preživi, a ne da se pravi pozorište po nekom konceptu.
BOSTO: Postavili ste pravo pitanje, ali ne znam jesam li ja baš prava adresa za odgovor na njega. Mislim da je to pitanje za jednu šaroliku i brojnu pozorišnu zajednicu, zajednicu ljudi koji žive i prave pozorište. Evidentno je da nema jedinstvenog koncepta, da postoji niz teškoća. Teatar je živ, teatar je raznolik, iznutra vrlo diferenciran, i po kvaliteti i po stilovima i po repertoarskim politikama. Čak postoji i neka vrsta inflacije pozorišnih festivala. Ali ovaj 27. festival u Jajcu ima čvrsto utemeljenje. On je ipak dvadeset i sedmi. On ima i razinu i rejting i svoj razlog. On povezuje sva profesionalna pozorišta Bosne i Hercegovine, stvara okvir neke razmjene iskustava. Kakva god ta iskustava da su, dobra ili loša, to je jedan odličan prostor za razmjenu. Ali, imate i masu drugih festivala, pa se onda pitate – šta ti ljudi rade? Ako znamo da je kultura generalno, dakle ne samo teatar, u priličnoj krizi u BiH, da je sastavni dio jedne opšte društvene krize. I u teatru se prelamaju sjene i refleksi naše ukupne društvene krize. Teatar ne može ostati pošteđen tih opštih okolnosti. Tu se svašta tu prelama – i politika u širem smislu i ekonomska situacija. Kad biste vidjeli u kakvim uslovima pozorišta žive, vidjeli biste da ti ljudi proizvode unatoč svemu, unatoč nepovoljnim okolnostima. Ta cijela stvar ima dva lica – podložna je kritici, ali iziskuje i odbranu. Puno je bolje imati bilo koji oblik teatra, nego ovu propast masovne turbo folk kulture, ovu pošast i propast vrijednosti. Tako da tu stvar možete i staviti u pitanje, ali je možete, u nekom drugom aspektu, i braniti.
RSE: Imamo sjajni MESS, imamo sjajne uspjehe naših reditelja – Haris Pašović ide sad u Edinburg, Dino Mustafić je jedan od najfrekventnijih autora na prostorima bivše Jugoslavije, a naše teatarske kuće polako umiru. Ima li perspektive, gledano iz pozicije čovjeka koji vrlo pažljivo i vrlo kompetentno gleda na razvoj našeg pozorišta?
BOSTO: Ne mogu izbjeći sjenu subjektivnog suda. U teatru sam još od 1968. godine. MESS je naš apsolutno najautoritativniji festival, pa i Pozorišne igre u Jajcu i još par drugih. To je neko sklonište na toj kulturnoj sceni i treba ga održati, razvijati i braniti svim sredstvima. Mnogi teatri žive u nemogućim uslovima, sa skromnim sredstvima, reflektuju jedno globalno stanje stvari u našem društvu. Dakle, teatri nisu posve odgovorni, jer žive u prilično skromnim uslovima. Međutim, teatar je vitalan i živi, kako kroz redovnu repertoarsku produkciju naših pozorišta u različitim sredinama, tako i kroz ove velike pozorišne priče kao što su MESS, Pozorišne igre u Jajcu i još neki drugi festivali. Ti festivali i reditelji koje ste pomenuli brane taj posljednji, ali jak razlog opstanka teatra u svim njegovim varijetetima. Naravno, to je stvar za širu raspravu, ali vjerujem da su simpatije na strani toga da teatar kao umjetnička forma opstane, upravo kao protivteža jednom pustošenju vrijednosti u javnom životu i u društvu. Pa kakav-takav, uz sve unutarnje nevolje, teatar kao umjetnost treba braniti.
RSE: Unatoč državi koja je protiv njega.
BOSTO: Da, država je zapravo protiv svega što je rafinirana vrijednost. Podstiče se ono što je mentalna i kulturna propast – turbo folk kultura. Podstiče se jeftina zabava. Potriče se potrošnja, isključenje mozga. Ne stimulira se ono što je rafinirana vrijednost, ono što je obrazovanje, ono što je znanost.