NIŠTA VIŠE BAČVICE
Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog tjednog izlaženja, pred sobom imate zadnji broj. Usprkos tome što je kroz proteklu godinu list imao stabilnu nakladu, usprkos tome što su redakcijski troškovi i troškovi proizvodnje svedeni na minimum, zbog nagomilanih financijskih teškoća - koje su se kumulirale kroz duže razdoblje - te naprasno i jednostrano prekinutih pregovora (za koje smo vjerovali da su praktički dovršeni) s potencijalnim poslovnim partnerom, Europapress holdingom, nismo više u mogućnosti izdavati tjednik. Novinari i urednici Ferala suočili su se s teškoćama koje se u ovome trenutku pokazuju nepremostivima.
Prije nego nas naivni, ili zlobni, svejedno, otpile kao "tržišno neuspješne" - a zasigurno hoće, jer što bi osim "tržišta" moglo biti presudno za opstanak u Hrvatskoj?! - prigoda je da po tko zna koji put upozorimo na karakter toga "tržišta" i profil "uspjeha" koji je na njemu dopušten, ali i na konfiguraciju hrvatske medijske scene, iznikle iz logike "tržišta", na kojoj, čini se sasvim razumljivo, nema mjesta za Feral.
Poznato je da ovaj list, bez obzira na pristojnu nakladu, i to uz činjenicu da je 20 posto skuplji od konkurencije, od svoga pokretanja nema oglasa, jer je marketinška industrija, u skladu s uzusima koji vrijede na "tržištu", procijenila da ga ne može disciplinirati ni kontrolirati. Poznato je da ni prema jednom drugom mediju u ovoj zemlji oglašivači nisu postavili tako neprobojan sanitarni kordon. Poznato je također da u "regularnim" tržišnim okolnostima novine ostvaruju natpolovični dio svojih prihoda od oglasa, pa je tjednik koji živi isključivo od broja prodanih primjeraka - bez obzira na veličinu čitalačkog tijela - po definiciji osuđen na propast.
Nije to dakle otpravak na marginu, što bi bila relativno komotna pozicija, nego osuda na nepostojanje, jer u Hrvatskoj je margina poželjna samo ako od sebe ne daje znake života. Međutim, nismo više naivni da bismo imali iluzije oko "tržišta": sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim "slobodnoga tržišta".
U niz navrata pokušali smo za taj problem senzibilizirati javnost, naročito strukovne organizacije, ali bez uspjeha. Hrvatsko novinarsko društvo zadržalo se na uopćenim frazama o tome kako "oglašivači sve više utječu na uređivačke politike", pazeći da kakvom neopreznom inicijativom ne naruši poslovični konformizam, s članstvom koje se doslovno trese od straha pred vlasnicima medijskih korporacija, jer im o njima, eto, ovisi egzistencija.
I zbilja, "uređivačke politike" više i ne postoje kao iole autonomne činjenice. O njima se više i ne raspravlja iz perspektive novinarskog zanata i kreacije. One su puki produkti interesa vlasnika i njihovih partnera i sponzora, gdje se - sada već bez ikakvog novinarskog otpora - intervenira na dnevnoj bazi. Prije dvije godine na ovim smo stranicama postavljali pitanja koja su nam se činila dramatičnim:
"Postaje li novinarstvo ambalaža za oglase? U kolikoj je mjeri marketinška industrija preuzela kontrolu nad prioritetima i razvojem novinarske struke? Kolika je izvjesnost da će se, nakon mnogih desetljeća služenja raznim političkim ideologijama, žurnalizam i propaganda ponovo - ovaj put 'bezbolno' - stopiti u jednu te istu profesionalnu djelatnost, sada na prividno bezideologijskim osnovama? I koliko je ta 'dezideologiziranost' uistinu lišena političkih utjecaja?"
U međuvremenu, upitnici su se uspravili u uskličnike: stvari su se promijenile utoliko što su vlasnici medija postajali i vlasnici oglasnih agencija, najveći oglašivači postali su pak vlasnici novinske distribucije, interesi su preprženi s više strana, ostvarena je kohabitacija "do groba", a predstavnicima vladajuće političke elite - koji su sve to omogućili - na novinskim stranicama, radijskim i televizijskim kanalima pjevaju se ditirambi bez kraja i konca. Izbori se ovdje dobivaju ako se osigura potpora vodećih medijskih koncerna, uz odgovarajuće protuusluge, dakako. Sve je podređeno "tržištu".
U tom kontekstu ostvaruje se hrvatski paradoks: sve agresivnija medijska ekspanzija dovodi do sve većeg sužavanja javnog prostora. Raspolažući sa sve više medija, Hrvatska - za vraga - postaje sve manje slobodna zemlja. Jer mediji u svojoj jednoobraznoj šarolikosti više ne provociraju dijalog, nego su zamišljeni takvima da perpetuiraju isključivo "poželjne" vrste informacija i mišljenja, kao što revijalnim stranicama i televizijskim programima defiliraju samo "poželjni" medijski intelektualci.
Temeljna svrha inzistiranja na "obilju" i jest da se ne primijeti ono što je iz njega odstranjeno. Novine već duže vrijeme nisu generatori kritičke misli, već idealni poligoni za njezino pripitomljavanje. Cenzura više nije interventna, nego sistemska. Sasvim rijetki nezavisni mediji i pojedini internetski portali postali su spasonosna mjesta gdje će se objaviti nedopuštene informacije i stavovi, strukturno nalik nekadašnjim "samizdatima". Samo u zadnjih mjesec dana Feral je objavio pet priča koje su bile doslovno zabranjene u redakcijama vodećih domaćih dnevnih listova, pa su nam ih tamošnji frustrirani novinari ilegalno doturili, a ticale su se visokorangiranih pripadnika političke, gospodarske i pravosudne nomenklature. Kao i devedesetih - ali sada bez rata, Tuđmana i žestokih nacionalističkih naboja - Feral bi danas mogao temeljiti svoju cjelokupnu uređivačku politiku na cenzuriranim člancima sa sve bogatije medijske scene. Samo što "tržište" to neće prihvatiti, logično, jer je ono i uspostavilo cenzuru.
Diktatura tzv. "slobodnog tržišta" realizira se, dakle, u Hrvatskoj tako što se ono ne ukazuje ni kao slobodno, ni kao tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda. "Tržište" koje je skrojeno i modelirano prema interesima političkih i ekonomskih moćnika zapravo je predložak za masovno ispiranje mozga - ideološko trovanje nečim što "nije ideologija", nečim što je "proizvodnja sadržaja", kako to vole reći kreatori korporacijskih manifesta - tim više što tu formalno vrijede zakoni slobodnoga natjecanja i jednakih šansi za sve.
I dakako, kad vas marketinška industrija s političkom potporom jednostavnim komesarskim potezom izbaci iz igre, vjernici novoga doba slavodobitno će vas proglasiti poslovno neuspješnim. "Tržište" je tu sasvim neumoljivo, "tržište" je zadano da iznjedri dodatne uspjehe izabranim monopolistima i skutrenoj armiji njihovih poslušnika: svako obrazloženje njegovih "učinaka" svodi se na goli cinizam.
(Tu valjda vrijedi podsjetiti da živimo u zemlji gdje se "uspješnost", kao pokazatelj društvenoga etabliranja, i inače mjeri čudnim parametrima. Ovdje optuženik za najgora ratna zvjerstva biva izabran za zastupnika u parlamentu, dok najpopularniji estradni fašist, u organizaciji političke vlasti, drži crnu misu na središnjem zagrebačkom trgu, pred desecima tisuća ljudi, i to na bini koja je okićena golemim oglasnim panoima brojnih sponzora: marketinški magovi nemaju predrasuda prema širiteljima mržnje, nego prema "radikalizmu" onih koji se tome suprotstavljaju.)
Čvrsto spareni triling političke, ekonomske i medijske sile, uz poznate tranzicijske blagodati, funkcionira danas (neka nam bude dopuštena ta mrka fraza, obećavamo da je zadnji put) kao svojevrsna zločinačka organizacija, a u Hrvatskoj - koja je dovoljno mala da se zagadi u frapantno kratkom razdoblju - perjanice toga trilinga dadu se sasvim jasno pojedinačno locirati.
Postojeća medijska arhitektura, uostalom, najviše i podsjeća na posljedice djelatnosti građevinske mafije (pa nije ni čudo da ti poslovi sve češće idu jedni s drugima): "staništa" su sve nekvalitetnija i sve kričavije obojena, betonizacija ne posustaje, okoliš je trajno devastiran, ali profiti su zajamčeni, i to samo za izabranu skupinu. Svaki novi uspjeh možemo promatrati kao spomen upozorenja na ono što je zbog njega uništeno.
Zato "medijsko tržište" na hrvatski način, umjesto uobičajenih liberalnih refrena, podrazumijeva reket, ucjenu, političku klimoglavost i duboko poštovanje prema već konstituiranim tvrđavama moći. "Prilagoditi se tržištu" u takvim okolnostima znači pristati na toliko kompromisa da je u pravilu neizbježno izdati osnovna načela novinarske profesije, ako to još išta znači.
Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije "pravilno osluhnuo duh vremena", što bi rekli oni analitički zlobnici. Sasvim je razumljivo što je propao "na tržištu". Hrvatska zbog toga neće postati bolja, ali će biti "tržišno" još zanimljivija.
Svi su se ti elementi kristalno jasno pokazali i kod tragikomičnih pregovora s Europapress holdingom, u koje smo se upustili nošeni naivnom vjerom da je "unutar sustava", bez oglasnih opterećenja, moguće zadržati uređivačku autonomiju, te da bi moćna medijska kompanija - jedna od dviju koje su zaposjele praktički cjelokupnu scenu - mogla iskazivati stanovitu sklonost prema emancipaciji društva.
No, medijske korporacije u Hrvatskoj - dvije, kažemo, koje su zaposjele cjelokupnu scenu - očito funkcioniraju na principu apsolutne lojalnosti (do toga da glavni urednici ispisuju komitetske pamflete protiv vlastitih novinara ako ovi rogobore štogod glupo protiv vlasnika), pa su u EPH-u vjerojatno ispravno shvatili kako razina lojalnosti u Feralu neće biti takva da zajamči "uspješne poslovne rezultate". (Ako pišeš o Todorićevu Agrokoru, recimo, radiš izravno protiv "uspješnih poslovnih rezultata", a ne možeš biti novinar ako ne pridonosiš uspjehu kompanije, što znači da si novinar uglavnom po tome o čemu ne pišeš, eto toliko je to složena problematika...)
Pregovori s EPH započeti su još prije četiri godine na inicijativu Ninoslava Pavića. Od tada, sve je teklo sporo ali verbalno glatko: pomoć u vidu kredita i odgode plaćanja tiska u Slobodnoj Dalmaciji trebala je biti pretvorena u vlasnički udio EPH, jer je pod drugim okolnostima ne bismo prihvatili, zajamčena je uređivačka autonomija postojeće redakcije, iskazano je oduševljenje ponuđenim konceptima, a prošloga ljeta čak je i potpisan predugovor, te ovjeren kod javnoga bilježnika.
I onda, kad je sva "papirologija" napokon zgotovljena, nastao je - muk. Vlasnici i menadžeri kompanije uspješno su izbjegli svaki pokušaj da se s njima stupi u kontakt. Na pismeni upit da jednostavno odgovore jesu li odustali od potpisivanja već pripremljenog ugovora - odbili su se izjasniti, kao da ga nisu ni primili. Niži činovnici, koji su dotad tražili bilance, biznis-planove i osnivačke akte, proglasili su se "nenadležnima".
Kada smo shvatili da se radi o jednostranome prekidu pregovora, pa još lišenom elementarnoga bontona, pokušali smo logički objasniti čitav proces, ali bez naročitog uspjeha, osim konstatacije da smo se zatekli u nekoj vrsti dužničkoga ropstva, onemogućeni da kontaktiramo s bilo kojim drugim potencijalnim partnerima.
Tek, moglo bi biti ovo: budući da s Feralove strane tokom pregovora nije inzistirano ni na čemu drugome osim na uređivačkoj autonomiji redakcije, jer su nam svi ostali uvjeti bili više-manje irelevantni, jedino je logično da se baš ta uređivačka autonomija ispostavila kao problem za EPH, mada su je energično podržali. Ako je pak to točno, a bit će da jest, onda to znači da su pregovori propali točno u trenutku kada su započeli. Zašto su onda uopće započeti?...
Teško je o tome suditi, jer nije lako ulaziti u motive histerije, bila ona stvarna ili hinjena. Jedno je, međutim, sigurno: začetak, tok i okončanje pregovora s Feralom spada u jedan od podlijih uspjeha najmoćnije medijske korporacije u Hrvatskoj.
Kroz desetljeće i pol svoga postojanja Feral Tribune pisao je o temama o kojima su drugi mediji šutjeli. Otkrivao je istine koje su drugi prikrivali. Iznosio je stavove od kojih su drugi zazirali. List i njegovi novinari u tih su petnaest godina dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinstvo u cjelokupnoj svojoj povijesti.
Čitateljima, bez kojih toga ne bi bilo, zahvaljujemo na vjernosti i nesebičnoj podršci.dakcija Ferala učinit će sve da, što prije to bude moguće, iznova pokrene list.