Medo i Dara, prosvjetni radnici, upoznali su se u višegradskom selu Prelevo. Bila je to ljubav na prvi pogled kojoj se, kažu, pokušali suprotstaviti jer ono što su osjećali njihove porodice nisu mogle razumjeti.
„Radili smo zajedno. Onda sam ja otišla u Vlahoviće da, eto, to izbjegnem, da zaboravim Meda. Međutim, prvu veče došao je Medo u Vlahoviće, pregazio snijeg do pojasa - i više nije ni odlazio.“
„Poslije izvjesnog vremena, kad su uvidjeli da je brak u redu, onda je počelo jedni drugima da dolazimo, odlazimo.“
U skladnom braku rođeno je četvero djece, sa prelijepim djetinjstvom u Višegradu, gradu u kojem do devedestih ljude nisu dijelili na Bošnjake i Srbe:
„Eho rata dugo se nije osjećao u Višegradu. Jeste, mi smo imali prilike da vidimo putem medija seobe iz Hrvatske stanovništva i ja sam nekad sam ovako mislio gdje oni ljudi sele, zašto sele, jer nije mi bilo jasno uopšte. Ali kaže - sve dok mečka ne zaigra pred njegovom kućom, čovjek ne razumije.“
„Neopisiv. Naprimjer, ako naiđemo na srpske barikade, onda moramo da pokažemo dokumente. Pošto nam se kćerka zove Jadranka, jedan sin Jasmin, drugi Emil, treći Alen, onda kažu: ’Darinka, Jadranka i Emile, ne znam koji si ti đavo, hajde s njima, a vi ostali na drugu stranu.’ Onda mi udarimo u plač, u vrisku, i tamo ’vamo, malo nas ispituju, maltretiraju i na kraju nekako prođemo. Tako da smo stalno bili dijeljeni.“
„Kad krv potekne, onda se to više ne može zaustaviti. Vrlo je teško. Da se uzme puška - na koga čovjek da digne tu pušku? Ja ako uzmem pušku, onda moram da bijem narod moje žene. A ja to neću.“
U aprilu ’92. godine porodica napušta Višegrad. Samo pukim slučajem Medo nije izveden iz autobusa:
„Kad su ušli da pretresaju autobus, a ja sam naređala sve svoje papire prvo - od diploma, đačkih knjižica, priznanja nekih, svašta - i dolje je Medovo. I onda je taj što je ušao da kontroliše gledao, gledao, listao, listao, listao i taman da dođe do Meda, valjda mu dojadilo, kaže hajde, prolazi.“
Djeca su otišla ranije, a Dara i Medo preko Užica stigli do Beograda, a potom do Kosova. Tek 1995. godine, zahvaljujući međunarodnim organizacijama koje su spajale porodice, Medići su se okupili u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, samo dvije godine kasnije odlučuju da se vrate. U Višegradu ni tada nije sigurno, pa devet i po godina rade kao učitelji u seoskoj školi na Pešteru kod Sjenice. Od prije dvije godine ponovo su u rodnom gradu:
„Hvala Bogu, rat se završio. Sunce se rodilo i normalno je da smo se vratili pod naše nebo, u našu kuću, na našu zemlju. Znate, to je osjećaj koji se samo može objasniti onome koji je doživio ovako nešto slično.“
Po ideji sina Jasmina u mjestu Dobrun Medići danas grade etnoselo. Na obali Rzava, u podnožju starog grada Dobruna rado dočekuju imama Careve džamije i monahe iz manastira Dobrun vjerujući da se ljudi ponovo trebaju početi dijeliti na dobre i loše, a nikako drugačije:
„U svim tim poteškoćama je najbitnije ostati čovjek.“
“Bez ljubavi ne može da se živi. I ja bih poručila svima da izbiju mržnju iz srca svojih, da stavimo tačku na ono šta je bilo i da krenemo dalje.“